Prošlo je dvadesetpet godina od smrti Anke Vučemilović (29.04.1929.-12.05.1996.), kćeri Darinke pl. Mrkušić (1891.-1970.) iz Podgore i Ivana Zane Vučemilovića. Anka je odrastala u poznatoj imotskoj obitelji Darinke i Zane uz sestre Jasnu (1921.-1962.) i Mariju (1923.-2016.). Ankin otac Ivan Zane Vučemilović bio je Načelnik Imotskoga od 1912. do 1918. godine u teškim ratnim danima, nositelj hrvatstva i katoličanstva u Imotskom i cijeloj Krajini. Zane se uvijek isticao kao prijatelj sirotinje, a posebno je pomagao sirotište koje su vodile ćasne sestre. Bio je Župan bratovštine Presvetog sakramenta, predsjednik Hrvatskog katoličkog orla i Hrvatske katoličke orlice, društava osnovanih 1922. godine u Imotskom. Bratovština Presvetog sakramenta posjedovala je nekoliko kuća i poljoprivrednih posjeda koji su bili opterećeni legatom odnosno izgovaranjem određenih misa svake godine. Zane je u dogovoru sa župnikom fra Stankom Marušićem prodao bratimske zemlje u Runoviću te je dobivenim novcem kupio kuću časnim sestrama i sirotištu kojeg su vodile. Zane i supruga Darinka bili su u najužem krugu ljudi koji se okupljao oko sluge božjega fra Ante Antića dok je boravio u Imotskome. Mala Anka kako su je zvali prijatelji koja je naslijedila dobro srce svog oca i plemenitost svoje majke cijeli svoj život bila je dobrotvorka. Nije se udavala već je najljepše godine života provela brinući se za stare i bolesne roditelje i sestru Jasnu. Od Zaninih triju kćeri udala se samo Marija koja ima dvije kćeri dok je Jasna umrla mlada.Mala Anka do mirovine radila je kao službenica u Narodnoj banci, poslije SDK u Imotskom. Fra Vjeko Vrčić među ostalim u nekrologu o Anki piše u listu Grad na gori: „Naša imotska župa rastala se sa tugom i žalosti sa dobrom kršćankom Ankom Vučemilović koju je Gospa pozvala u zagrljaj na svoj dan….Anka je bila tiha pčelica koja je neupadno služila Bogu, svojim roditeljima i svim potrebitim… Našoj župi poklonila je lijep i bogat dar, smetala ju je što je crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju bila u ruševnom stanju te je tiho bez buke potrošila 16 tisuća DEM na uređenje crkvice. Crkvica je procvala u današnjem obliku zahvaljujući velikom milodaru pok. Anke koji je izvirao iz njezine plemenite duše……Njezin zadnji milodar bio je poklon za svetište Gospe od Anđela na Topani….Anka je nalazila svoj dom u svojih druga iz djetinjstva Nade Rosić Jović i Anke Radovinović Tonković….. O Anki se uvijek govorilo sve najljepše… Naša draga gospođice Anka, sestro, prijateljice, družice, Imoćanko, kršćanko neka ti je ovih nekoliko redaka hvala za sve dobro što si učinila, posebno u crkvama u našoj župi Sv. Frane“. Mala Anka vječni mir našla je uz svoje najmilije na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Na fotografiji snimljenoj 1948. godine na Pazaru pokraj Domljanove kuće mala Anka Vučemilović uči voziti bicikl uz pomoć rođaka Voje Vučemilovića.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić

Mislim i znam

Je l još fratarska ogradapriko zida, Jagulovoj namiguje.

Jesu li obje ljubičicama okupane,znam da dišu.

Modrog jezera još je voda bistra,do Crvenoga sada šetnica vodi,

neki drugi sjede na našim klupama.

Fortica čuva moj grad.

Netaknuta, čudesna, ista.samo smo mi odrasli,otuđeni i daleki.

Dobro ti jutro generacijo,

Probudi se, odsanjala si, ispunio se san.

Auto put je iz Zagreba.Gospin dolac čudesan stadion.

Biokovski tunel miriše na posolicu.

A na Topani živo raspelo Isusa,raširenih ruku u svitanje,

je l nas on to priziva?

U ovoj riječi srca.

Generacijo,puno je i tvoje duše.

Mercedes Ceda Marinković (2015.) Nostalgija čuvar baštinjenog mi

Mali rođaci Zlatka Franceschi i Josip Joško Tonković u proljeće 1956. godine u Jagulovoj ogradi.

Ivan Krištić Gajtan, sin Stipana i Anđe, nesuđeni fra Gajetan rođen je 22. srpnja 1888. godine u Podbablju, a umro je 19. prosinca 1963. godine u rodnom zaselku Hršćevani i otišao u legendu. Imotska krajina sredinom prošlog stoljeća poznavala je ljude na granici legende i zbilje, poput Marijana (Jurišića) iz Vira, Mate (Solde) Starinskog, Ivana Krištića Gajtana, za kojega se pričalo da je uzeo redovničko ime fra Gajetan, a onda je, zbog psihičkih smetnji, napustio škole i postao pučki apostol. Gajtan je bio boem, dobričina, redoviti posjetitelj svih derneka, na kojima bi obvezno održao i pokoji govor. Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća svake srijede u Imotskom bi razgovarao sa spomenikom partizanki Vidi, kojoj je nagovještavao njezin brzi odlazak dobacivajući “Vido, Vido, visoko si se propela, a promini li se plan komande, kako ćeš vrcit”, i još za njegova života taj je ružni spomenik maknut s trga. Gajtana, u narodu popularnog starca iz Hršćevana premlatio je jedan milicionar te je od posljedica batina ubrzo umro. Gajtan je platio glavom običaj da kao “narodna luda” govori upravo ono, što narod misli. A svakome tko postane živom legendom pripisuju mnoge zgode koje možda i nisu istinite. Tako i o Gajtanu pričaju kako je odgovarajući misu ponavljao i fratrove psovke, kako je ‘lizao oko Vide počinjući uvijek riječima: ,,Seko Vido, ne želin ti zla koli’ seki Ani, ali odnit će i tebe đava…” Pričaju tako da je nakon svjetskog rata Gajtan poručio graditeljima novog kamenog mosta preko Vrljike: ,,Pametno ste učinili što ga premošćujete poprijeko, s jedne na drugu obalu, a da ste krenili uzvodno, nikad taki most ne bi napravili!” O njegovim neobičnim besjedama, govorima i dogodovštinama pisalo je dvadesetak imotskih pisaca, publicista i kroničara (Dinko Štambak. fra Vjeko Vrčić, Ivan Raos, Anka Petričević, Petar Gudelj, Mladen Kljenak…). Dinko Štmbak u “Priči o Gajtanu” piše; “Ponekad bi se zaustavio pred radnjom, pred ćepenkom na kom je uvijek netko sjedio, slavni Gajtan, Gajtan Krištić, rod, mnim, mom splitskom učitelju. Gajtan je najavljivao svoj ulazak u Imotski laganim urlanjem koje je raslo u pravo urlikanje, vučje zavijanje, lisičje štektanje. “Prispio je Gajtan”, govorilo se po mjestu, govorkalo pred školom, šaptalo u razredu. Ajde jednu o njemu. Šešir, sad šešir, sad vojnička kapa propale Austro-Ugarske, ponekada turban, a na šeširu, kapi ili turbanu repić kokošji, sokolov, vučji, lisičji ili stručak kadulje ili smilja ili bilo kojeg planinskog cvijeća, jer Gajtan je neumorno gazio planinama, prelazio pješke i Biokovo, spuštao se k moru kod Makarske……Sretajući znance i neznance, sve je pozdravljao nazivajući žene sestrama i sestricama, ljude braćom ili rodom. “Rode moj!”, izgovarao je plačljivim glasom. Oči živahne. Krstario je ulicama unoseći u njih veselje, galamu, a kad bi njegov glas uletio s ulice u razred, okretali smo glave k prozorima. Zbogom, nauko, jer “prispio je putnik sa brda sa planine” (naša pjesma i igra). Rekoh da je Gajtan zastajkivao i pred stričevom postolarijom, nikada nije sjedao na kameni ćepenak, zaurlao bi, lupnuo štapinom o zemlju, zatim, najprije iz tihana, zapjevao bi kratki odlomčić iz evangjelja po Matiju, početak na latinskom, nastavak na hrvatskom, a tada mu je glas zaista prelazio u vučje zavijanje. Zatim se smijao, cerekao, plakao, lelekao, ljubio svoju kvrgavu štapinu, bacao se na koljena, cjelivao zemlju, blagosiljao štapom postolare, prolaznike praveći štapom znak križa, a onda je iznosio svoje planinske doživljaje….”

Uvijek nasmijani Zdeslav Zdeso Pavičić (1957-2001) i Mercedes Ceda Brekalo ispred zgrade Gimnazije u imotskoj narodnoj nošnji za vrijeme snimanja jedne scene filma “Ljubav i poneka psovka“ Tonća Vrdoljaka 1969. godine. U sceni je glumica Ružica Sokić sjedila za mašinom i pjevala, a nekoliko mladih Imoćana iz folklorne grupe plesalo je staro kolo:
Lipo li je u mom kolu
Đel divojko đel dušice
Đelama meni na ruku

Još je lipše oko kola,
Đel divojko, đel dušice
Đelama meni na ruku….

Fotografija u arhivi Cede Brekalo Marinković
https://www.youtube.com/watch?v=UWFPBFdtFNY

Dječji vrtić Imotski smješten u zgradi Općine 1961. godine. Na vrhu grupe djece koja se spušta niz tobogan je mala Mila Tonković, a na dnu mala Davorka Stanić. Dječak do tete s rukom pri čelu vjerovatno je Boris Rebić. Na djecu budno pazi teta Marženka Carić, a druga teta u to vrijeme bila je Marija Markota.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

VLADO GOTOVAC

Kroz život nas uvijek vuče kočija sa dva bijela i dva crna konja. Mjera je naše snage u tome koliko će nam uspjeti crne konje zauzdati, a bijele potaknuti.
Ovo je misao Vlade Gotovca, Imoćanina, jednog od naših najcijenjenjenih intelektualaca i vjerovatno najboljeg govornika kojeg smo ikad imali. Da je živ, 18. rujna 2020. navršio bi 90 godina. Istaknuti proljećar, urednik Hrvatskog tjednika, hapšen je i osuđivan više puta zbog gorljivog zastupanja hrvatskih interesa.
I danas se sjećam onog njegovog poznatog govora iz 1971. godine, oduševljenja i ganuća što ih je izazvao. Nažalost, govor nije sačuvan, jer nije ga čitao, govorio je iz srca. Na nedavno završenoj manifestaciji Knjiga Mediterana promovirana je između ostalog i knjiga Trideset pogleda na Sredozemlje: Uvodni eseji “Knjige Mediterana”, gdje se nastojalo prikupiti sve uvodne govore na dosadašnjim manifestacijama izrečene od naših navažnijih znanstevnika i književnika. Nedostaje samo Gotovčev esej, jer on ga nije zapisao, govorio je iz duše. A to je osobina samo najvećih. Prisjetim se Gotovčevih govora više puta kada gledam naše televizije, kada slušam voditelje, dakle profesionalne oratore kako poneki zamuckuju, imaju lošu dikciju, služe se poštapalicama, a na kraju rečenice izduše, pa se zadnja riječ ni ne čuje.
Za vrijeme antike, u staroj Grčkoj i u Rimu, govorništvo je bilo vještina, koja se učila u tadašnjim školama. Zar je moguće da nakon dva tisućljeća tu vještinu nismo uspjeli zadržati niti na nivou kojega su antički govornici dostigli?

Antonjeta Baškarad Jutronić

Imotski, na Pjaci 18. svibnja 1947. godine
Boris Braco Nikolić, Čedna Olujić, Vlado Gotovac, Ana Mostarčić i NN

Austrija je koncem 19 stoljeća sagradila u Imotskom veliku otkupnu stanicu duhana. Po zapremnini skladišta Otkupna stanica u Imotskom bila je najveća u Dalmaciji i to po broju uposlenika i po kapacitetu skladišnog prostora. Tome su doprinosili idealni klimatski uvjeti te sastav tla kao pogodan suprstrat za uzgoj duhana koji je davao najkvalitetniji i najbolji urod. Uz ovaj imotski duhan, jednake kvalitete bio je onaj uzgojen oko Ljubuškog, Ružića, Vrgorca, Metkovića Trebinja i u zaleđu Dubrovnika. Od ovog duhana radile su se cigarete za posebnu klijentelu u austrijskoj vladi tzv. “ministarske cigarete”, a navodno se njima opskrbljivalo i okrunjene glave mnogih europskih zemalja.
Imotska Režija duhana upošljavala je 250 radnika od toga su većinu činile žene (180 žena i 70 muškaraca; podatak iz godine 1903.) Nazivali su ih tabakine, bilo da su radile u otkupnim stanicama ili u tvornicama duhana. Tvorničke tabakine radile su u proizvodnji cigareta tijekom cijele godine. U otkupnim stanicama tabakine su radile samo u vrijeme otkupa i to na razvrstavanju i sortiranju duhana, što je variralo od 3 -5 mjeseci godišnje, dok su muškarci uglavnom radili na prešama i balama za transport duhana. Razvrstavanje odnosno sortiranje duhana vršilo se prema vrsti lista, veličini i boji. Najkvalitetniji bio je srednji list na stabljici duhana i on se posebno izdvajao, ravnao i slagao za prešanje. Posebno su se izdvajali vršni listovi te donji listovi stabljike tzv. podbir. Od duhana se ništa nije bacalo, lošije i oštećene listove kao i lomljeni list, te sav drugi otpad do kojeg je dolazilo pri radu, miješao s drugim duhanom i koristio za izradu jeftinijih cigareta.
Konac 19. i početak 20 st. bilo je razdoblje velikih gospodarskih promjena i kriza koje su imale za posljedicu nezaposlenost i neimaštinu. Upošljavanje ženske radne snage bilo je veliki doprinos ublažavanju teške situacije. Muškarci su odlazili za poslom u druge krajeve, a imotske tabakine svojim skromnom zaradom olakšale su život mnogih obitelji.

Snježana Tonković

Fotografija tabakina u Imotskoj Režiji duhana snimljena 1958. godine u vlasništvu je Antonije Živanović

Suhozidovi u vrtovima obitelji Radovinović Jagul u Imotskom. Na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva upisano je 28. studenog 2018. godine u Mauricijusu umijeće suhozidne gradnje koje je 2013. godine upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Fotografiju snimio Branko Tonković