Perinuša, kuća Josipa Bepa pl. Franceschi.
Na fotografiji snimljenoj 1960tih godina je Bepova unuka Marija, kći Bepove kćeri Marije i dr. Pave Radovinovića Jagula.
Izvor: Obiteljska arhiva
Fotografije 1946.-1990.
Berači grožđa u Lugu 1958. godine
Berači grožđa u Lugu-Jagulovim barama, 16 rujna 1958. godine.
Među grupom berača prvi lijevo stoji dipl.ing agr. Slavko Jenč vodeći hrvatski vočar, drugi slijeva stoji Slavko Tonković, do njega je punica Marija Franceshi Radovinović koja drži u naručju unuku Anamariu, desno jedan berač drži unuka Josipa te ispred unuk Jago. Krajnje desno sjedi poljar Mijo Jukić, koji je uz ostalo bio zadužen za čuvanje Jagulova imanja. Iako su u Imotskoj krajini u vihoru drugog svjetskog rata stradali brojni vinogradi zbog nemogućnosti kontinuirane obrade vinograda i nedostatka radne snage nakon rata pedesetih godina dvadesetog stoljeća počela je intezivna obrada vinograda uglavnom, u privatnom sektoru. Tako je dr Pave Radovinović na svom posjedu u Lugu imao na velikim površinama tri vinograda u kojima su bile zasađene brojne sorte grožđa od poznate imotske kujunđuše, bijelog stolnog grožđa do ružice i tada u Imotskoj krajini veoma rijetkih i gotovo nepoznatih hamburškog muškata i bijele sultanine, vodeće sorte u svijetu za proizvodnju suhog grožđa. Berba u Jagulovim vinogradima trajala je danima uz pomoć plaćene radne snage kojima je bio organiziran smještaj i prehrana o čemu se brinula i nadgledala dr Pavina supruga Marija.
Među grupom berača prvi lijevo stoji dipl.ing agr. Slavko Jenč vodeći hrvatski vočar, drugi slijeva stoji Slavko Tonković, do njega je punica Marija Franceshi Radovinović koja drži u naručju unuku Anamariu, desno jedan berač drži unuka Josipa te ispred unuk Jago. Krajnje desno sjedi poljar Mijo Jukić, koji je uz ostalo bio zadužen za čuvanje Jagulova imanja. Iako su u Imotskoj krajini u vihoru drugog svjetskog rata stradali brojni vinogradi zbog nemogućnosti kontinuirane obrade vinograda i nedostatka radne snage nakon rata pedesetih godina dvadesetog stoljeća počela je intezivna obrada vinograda uglavnom, u privatnom sektoru. Tako je dr Pave Radovinović na svom posjedu u Lugu imao na velikim površinama tri vinograda u kojima su bile zasađene brojne sorte grožđa od poznate imotske kujunđuše, bijelog stolnog grožđa do ružice i tada u Imotskoj krajini veoma rijetkih i gotovo nepoznatih hamburškog muškata i bijele sultanine, vodeće sorte u svijetu za proizvodnju suhog grožđa. Berba u Jagulovim vinogradima trajala je danima uz pomoć plaćene radne snage kojima je bio organiziran smještaj i prehrana o čemu se brinula i nadgledala dr Pavina supruga Marija.
Izvor: Obiteljska arhiva
Berba grožđa u Lugu 1959. godine
Jagulove bare-Lug, berba grožđa 1959.godine. S desna stoje: Marija Radovinović, kći Zora, Ljuban Jukić, Zorin sin i dr. Pave Radovinovic Jagul.
Izvor: Obiteljska arhiva
Mlin na Perinuši 1946. godine
U jednom od mlinova na Perinuši nijemom svjedoku dugih stoljeća burne povijesti Imotskoga kraja 1946. godine….
Na Perinuši je od davnina postojala mlinica sa čak četrnaest mlinskih kamenova koje su kroz povijest stoljećima koristili ne samo stanovnici Imotskog polja nego i dalje okolice. Mlinica je obnovljena i proširena 1722.godine, a 1942. godine znatno je srušena u razornom potresu. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture proglasio je 1976. godine mlinicu objektom kulturne baštine
Našao sam te Gospode na ubavoj Perinuši
Srebreni val k mlinici stiže..
Zasjele krošnjate vrbe,
objesile zelene grane,
ponosno jablani stoje,
miris procvalog cvijeća uzdiže se
nevidljivim krilima sve do neba.
U lugu slavuj pjeva,
cvrkut gardelina,
nad mlinom starim prašina,
kameno kolo tutnji,
drvce po njemu kucka.
Klokoće mlin
proljećem,
zelenim poljem.
Fra Vjeko Vrčić (1997) Labuđi pjev
Izvor: Arhiva prof. Gordane Radić
Kola i konji u Lugu 1946. godine
Odvoz sijena na kolima sa Jagulovih bara u Imotski u kolovozu 1946. godine. Na kolima s desna sjede: Anka Radovinović, Marica Kusić, Ljubo Poštenjak i Slavica Zorec, te seoski dječak.
“…Kolovoz je prozvan po vožnji kola. U kolovozu se na kolima vozi kući žito, slama, sino, drva itd…” fra Silvestar Kutleša (Život i običaji u Imockoj krajini)
Izvor: Obiteljska arhiva
Šetnja na Modrom jezeru, kolovoz 1950. godine
Kćeri Marije Franceschi i dr. Pave Radovinovića u šetnji na Modrom jezeru 06. kolovoza 1950. godine. U sredini je Ana Anka (06.06.1926.-13.07.2012.), lijevo je Marija (1929-2009), te desno Zora (1930-2005).
Majčina suza
Suza kliznu
Na hladan kamen.
On puče.
Suza jedna
Kao svemir.
Prosu se.
Iz majčina oka – iz srca,
Prepunog ljubavi.
Ona zrcali,
Blista…..
To je suza majčina
bez ograde,
bez uza.
Fra Vjeko Vrčić(1997.): Labuđi pjev
Izvor: Obiteljska arhiva
Slavko Tonković (1923.-2014.)
Slavko Tonković rođen je u Podbablju 15. prosinca 1923. godine, a umro je u Splitu 23. svibnja 2014. godine. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1952. godine. U Imotskom je radio na raznim poslovima iz svoje struke u poduzećima i ustanovama, te je od 1955. do 1960. godine kao honorarni profesor predavao engleski i njemački u višim razredima Gimnazije Imotski. U građevinskom poduzeću „Ivan Lučić Lavčević“ u Splitu 1966. godine postavljen je za financijskog direktora. Kao vrhunski financijski stručnjak i poliglot (aktivno je govorio 5 svjetskih jezika) radio je u mnogim zemljama od Libije do Njemačke i Engleske. Uz redovite poslove, sastavljao je ekonomske elaborate za pojedine tvrtke, projektirao modele organizacija i funkcioniranja, te upravljanje sustavima složenih poduzeća. Za Institut za pomorsku privedu Ekonomskog fakulteta u Splitu, 1972. godine napisao je opširnu monografiju „Stambena izgradnja i stambena problematika u Splitu“ katalogiziran u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, te u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Nadalje je 1998. godine napisao povijesnu knjigu „Pleme Tonković u Imotskoj krajini“, rad posvećen svojim suplemenjacima koji je katalogiziran u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U namjeri da što više pomogne svojim Imoćanima pri zapošljavanju, rješavanju stambenih problema i drugih pitanja, s još nekolicinom ljudi 1970. godine osnovao je društvo Imoćana u Splitu. Kao pokretač, bio je izabran za predsjednika Inicijativnog odbora, pa je u tom svojstvu na Osnivačkoj skupštini Zavičajnog društva „Imotska krajina“ iznio ciljeve i program društva. Potrebno je istaknuti da je usprkos velikoj opasnosti od jugokomunističkog režima u listopadu 1991. preko Radija Split u ime Društva Imoćana uputio poziv Imoćanima za prikupljanje pomoći radi obrane domovine. Na prvim parlamentarnim izborima u travnju 1990. godine Slavko Tonković je postavljen za nositelja izborne liste HSS za Hrvatski sabor u izbornoj jedinici Grad, te je bio najstariji živući član HSS.
Slavko Tonković vjenčao se 1952. godine s Anom Radovinović, kćeri dr. Pave i Marije Franceschi. Otac je šestero djece (Josip, Jago, Anamaria, Mila, Branko i Pave), djed trinaestoro unučadi i dvoje pranunučadi.
“Sjeti se onih prije Tebe i onih što će poslije doći”
Panorama središnjeg dijela Imotske krajine u predvečerje jednog maglovitog jesenskog dana. U prvom planu Glavina Donja s kućom Tonković uz rub polja. Kamenmost se izdužio uz Vrljiku niže Perića briga, a pogled seže preko brda Osoje sve do vrletne planine Biokovo obavijene niskim oblacima. Snimio ing. Jago Tonković 1998. godine
Fra Šimun Milinović (1835-1910)
Barski nadbiskup fra Šimun Milinović prvi hrvatski slavist i primas rođen je u Opancima kraj Lovreća 24. veljače 1835. godine, a umro je u Baru 24. ožujka 1910. godine. Zaređen je za svećenika 1859. godine. Nakon bogoslovije u Beču je studirao povijest, zemljopis i slavistiku. Bio je među prvim slušačima glasovitoga slavista Frana Miklošiča, Slovenca, osnivatelja katedre slavenskih jezika i književnosti na Bečkome sveučilištu. Možemo zahvaliti fra Šimunu što je Fran Miklošič smjestio baladu «Asanaginicu» u Imotsku krajinu. Fra Šimuna Milinovića životno su obilježile dvije crkvene profesije u dva različita grada u dvjema različitim državama Sinj u austrijskoj Dalmaciji u kojem je djelovao kao župnik profesor i ravnatelj franjevačke gimnazije, te Bar u Crnoj Gori u kojem je bio nadbiskupom. Od 1859 god. do 1885. god. bio je profesor i ravnatelj franjevačke gimnazije, a 1886. godine papa Lav XIII ga je imenovao za barskog nadbiskupa (službeni naslov «primas Serbiae) što potvrđuje crnogorski knjaz Nikola. Na nadbiskupskom je mjestu ostao do svoje smrti 1910.godine. Fra Šimun veliki domoljub, prijatelj biskupa Jurja Strossmayera kroz svoje pero radio je na popularizaciji hrvatske nacionalne povijesti (Hrvatske uspomene u Dalmaciji, Zadar hrvatski grad, Cetinski knez Domaldo) te na etnografskim i lokalnopovijesnim varijacijama (Kratko opisanje Lovreća u Dalmaciji s narodnimi običaji, O Sinju u Dalmaciji s okolišimi starinami, Slap na Krči, Jezera naokolo Imotskoga polja, Knin, Sinj, Stećci, Kako su u Dalmaciji birali hrvatske kralje? Solinski Sustjepan, Drid, Sveti Petar od Klobuka, Potravski Kotromanići, Biač).
…Još znamenitije jest Crljeno jezero nad Proložcem, do dva kilometra na sjeverozapadu Imotskoga. Sve što je najstrahovitijega mogla priroda u jedno sabrati, tu ti se predočuje. Propast, bezdan, strašilo, očajnost, stan osudjenika, užas, smrt, nesmiljenost, prokletstvo, da, i pakao isti rek bi, sve se je u jedno zbilo…Stoga je i naš puk stvorio i spojio sa ovim jezerom svakojakih prečudnovatih priča i poviedanja, koja mu označavaju strahovitost. Tu je stan zlohudnih vila, one tude i kolo igraju, očutiš jim smetnju, kada kamen strmo zakoturaš, jao onome tko ga je hitio, jer će ga vile dostignuti i niz te strmeni hititi, kao što se je mnogim dogodilo te se glavom platili…
Šimun Milinović, Jezera naokolo Imotskoga polja, Vienac VIII/1876
Fotografiju je snimio Nikša Smoje
Ispod Volta 1985. godine
Imotski, ispod “Volta” 1985. godine. Kuću lijevo kupio je Andrija Bitanga 1805. godine sinu Pavlu nakon što je doselio u Varoš. U kući je stanovao i Pavlov sin dr. Augustin do 1893. godine kada je sa obitelji preselio u novu veliku kuću kraj crkve.
Fotograf je Josip Divić