Klapa mladih Imoćama osvaja južnu stranu imotske Topane u ožujku 1937. godine, a jedini neprijatelj im je klizavo kamenje. Na dnu Topane je Jakov Colombani, u sredini su Mlađan Vicić i Mile Vilenica, a na vrhu je Veljko Vuković.

Fotograf: Gjamonja Imotski

U očekivanju kralja Aleksandra u Imotskom 09. srpnja 1929. godine. Kralja čekaju uglednici: biskup Kvirin Klement Bonefačić, predsjednik suda Marttin Benzon, načelnik Mate Bekavac i poglavara Ivo Kustić. Niže u špaliru prepoznaje se dr Koloman Jerković sa cilindrom na glavi.

Izvor: Obiteljska arhiva

Društvo za poljepšavanje Imotskoga “Jezero” osnovano 1904. godine na inicijativu Šoltanina dr. Josipa Mladinova (1868.-1916.). Društvo “Jezero” širilo je ekološku kulturu i bavilo se pošumljavanjem krške goleti između Modrog i Crvenog jezera. Dr Mladinov financirao je 1907. godine i izgradnju 1100 m dugih serpentina u Modrom jezeruJosip Mladinov rodio se 1868. godine u uglednoj, bogatoj obitelji u Grohotama na otoku Šolti, u Splitu je završio Klasičnu gimnaziju, a u Grazu je na Medicinskom fakultetu Carskog Sveučilišta Franje Josipa I. 22. prosinca 1895. godine promoviran u liječnika kao i brat mu Ante. Nakon završenog fakulteta dolazi raditi na Šoltu, zatim u Vodice i spletom životnih okolnosti u Imotski koji mu se svojim lijepim krajolikom izuzetno svidio da se tamo trajno nastanio i organizirao zdravstvenu djelatnost. U neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio je u historicističkom stilu reprezentativnu kamenu kuću u ograđenom njegovanom perivoju na dvije razine koja je s južne strane ukrašena alegorijskim figurama četiri godišnja doba, a sredini je bila posebna zgrada za liječničku ambulantu. Preranom smrću dr. Josipa Mladinova od upale slijepog crijeva 1916. godine u Sarajevu pred vjenčanje sa Splićankom Karmelom Tocigl društvo “Jezero” se ugasilo.Petar Gudelj u monografiji “Put u Imotu” (1996.) piše o dr Josipu Mladinovu u poglavlju o stotinu najznamenitijih Imoćana: ”Zapadni ga vjetar zadnjih godina devetnaestog stoljeća donio u Imotu sa otoka. Brzo urastao u duhovni krajolik Imotskoga. Hod mu pratimo na starinskim fotografijama: svečarskim (plesač, arbiter elegantiarum), stranačkim (jedan od pravaških vođa), društvenim (utemeljitelj društva za poljepšavanje Modrog jezera i gradnju njegovih legendarnih staza). Rano se obogatio. U tkivo Imotskoga, na njegov jezerski rub, inkrustirao svoj prelijepi dvorac-dom. Ogradio kovanim željezom, ukrasio alegorijama godišnjih doba. Odlagao ženidbu: da mladu uvede među zabate i stupove, ruže i alegorije. Nije mogao odložiti smrt. Bogatstvo i ljepotu ostavi Imotskomu”.Na fotografiji su osnivači društva “Jezero” na obali Modrog jezera ispod tvrđave snimljeni 1904. godine: prvi lijevo stoji dr. Mile Vuković, uz njega s lijeva sjede Alfonso Bitanga, Remigio Truccolo, dr. Josip Mladinov (inicijator osnivanja društva), Josip Tripalo i pop Špiro Margetić. Na zemlji desno sjedi Kamilo Benković. U zadnjem redu drugi lijevo stoji Josip Bepo Petyo, te drugi desno stoji Nikola Ligutić.

Tekst: Anamaria Marušić Tonkovič

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Tunel među nanosima snijega ispred kuće Lovre Vučemilovića na imotskom Pazaru u siječnju 1940. godine kada su sve kuće na sjevernoj strani Pazara osvanule zametene snijegom do krova. Stoje: Mira Vučemilović, dr Svetozar Pelicarić sa psom i u pozadini Đulio Vučemilović.
U nastavku pročitajte sjećanje dr Žarka Domljana (1932.-2020.) na tu imotsku zimu davne 1940. godine:

KAKO DANAS ZAMISLITI ONDAŠNJI IMOTSKI

Današnjoj mladoj generaciji gotovo je nemoguće zamisliti kako je u moje doba izgledao Imotski i kako se u njemu živjelo, jer neke stvari koje su bile naša svakodnevica nikada nisu i neće iskusiti. Na primjer, miris petroleja ili što je još gore karbida, koji je kod svakodnevnog čišćenja svjetiljki i istresanja izgorjelog praha ostajao na prstima i svuda se zavlačio. Ili pak danonoćno zavijanje bure koja je napadala prozore, hukala u dimnjacima, provlačila se uz pištanje kroz svaku pukotinu i po cijele noći bjesomučno vrtila limenog pijetla na krovu, koji je na naš užas proizvodio najčudnovatije metalne zvukove kao da neko čudovište nad kućom oštri noževe. A da i ne spominjem onaj dugo odgađani skok u ledeni krevet u kojemu bi se skvrčili ispod brda vunenih deka i pernatih pjumina i dugo u mraku puhali u ruke da otjeramo vlagu i tek postupno, protežući udove jedan za drugim osvajali ledeni teren između plahti… Imale su te imotske zime i svoju ljepšu stranu, osobito kada bi sjeverni vjetrovi potjerali noću snježne oblake s bosanskih planina prema jugu i kada bi jutro osvanulo bez zvukova i s nekom neobičnom bjelinom koja je prodirala kroz prozore. Odmah smo znali da je zapao snijeg, skakali smo uzbuđeni iz kreveta i trčali do prozora, pritiskujući noseve na hladno staklo da što bolje vidimo bijeli ogrtač u koji se zamotao Imotski i cijela Krajina. Snijeg bi obično zapao krajem siječnja ili početkom veljače i dugo bi trajao, jer je tada zemlja bila dovoljno ohlađena, a osim toga nije bilo današnjega prometa, koji snijeg učas pretvara u prljavu kaljužu. Danima smo hodali po djevičanski bijelome snijegu i to samo utrtim stazama, a na nekim mjestima uskim klancima usječenim u smetove, koji su često bili iznad naših dječjih glava. Tih dana smetovi i zameti su bili glavna tema razgovora među odraslima, a osobito smetovi na cesti prema Splitu, jer kad bi na prijevoju kod Kljenovca smet zatvorio cestu, Imotski bi po nekoliko dana bio odsječen od svijeta. Od smetova nije bilo zaštite, pa su oni znali neugodno iznenaditi i građane Imotskoga. Tako su jednoga jutra sve kuće na sjevernoj strani Pazara osvanule zametene snijegom do krova. Mi smo djeca tom neobičnom slikom Pazara bili ushićeni i žalili što se to nama nije dogodilo, pa da s prozora odmah možemo uzimati grude snijega, ali su se stariji odmah latili posla i do večeri su bili probijeni tuneli do svih zatrpanih kuća, a zatim i uzdužni tunel da se omogući pristup dućanima. Više se ne sjećam koliko se dugo snijeg održao, ali dobro pamtim da je taj labirint snježnih hodnika i tunela sljedećih dana bilo glavno poprište naših beskonačnih dječjih igara…..

Fotografija u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić

Prije nekoliko dana, 12. siječnja navršila se 61 godina od smrti Darinke Dare Jerković, lijepe, izuzetno zanimljive žene sa bogatom biografijom, a o kojoj se danas u Imotskom zna malo i nimalo. Darinka Hanuš rođena je 1888. godine u Zagrebu od oca Čeha, Josipa Hanuša i majke, Bečanke Auguste Bartol. Josip Hanuš rođ.1852. završio je Gimnaziju i Trgovačku školu u Pragu, a od 1883. u Zagrebu radi kao tajnik podružnice praške banke “Slavija” kojoj je ravnatelj od 1887. do umirovljenja 1919. Dolaskom u Zagreb 1883. postaje prednjakom u Hrvatskome Sokolu, obnašao je mnoge najviše društvene funkcije, od 1926. prvim je začasnim starješinom Hrvatskoga sokolskog saveza. Dugogodišnji je član odbora Braće hrv. Zmaja, uvršten u izdanje “Znameniti i zaslužni Hrvati od 925-1925”. Kći Darinka kreće se u odabranom društvu i dobiva najbolju naobrazbu, umjetnički jako talentirana završila je više privatnih tečajeva slikanja, među ostalim i kod Bele Čikoša Sesije (1864. – 1931.), jednog od osnivača Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu te pohađa satove pjevanja kod Ivana pl Zajca. Dara je na jednom putovanju 1906. godine u Beču upoznala imotskog studenta prava Kolomana Jerkovića (1882.-1945.). Ubrzo su se zaručili, a zaruke su trajale 6 godina dok Koloman koji je studirao u Beču, Parizu i Pragu nije završio fakultet. Sačuvana je anegdota kako je Koloman jednom za Darin rođendan dao podšišati sve tulipane na Zrinjevcu i poslao ih oduševljenoj zaručnici na kućnu adresu. Darinka Hanuš i dr Koloman Jerković vjenčali su se u tada dalekom Imotskom 1912. godine. Nakon vjenčanja Darinkinu majku Augustu koja je osim materinskog njemačkog govorila i jednom čudnom mješavinom od češkog, slovenskog i hrvatskoga jezika pratila je kočijom do Splita Kolomanova majka Jelena Bolis, Talijanka iz Imotskoga koja je govorila talijanski i loš hrvatski. Jelena je na putovanju koje je trajalo 4 dana pratila Augustu da bi je uvjerila kako će njenoj kćeri biti lijepo u novom okruženju, a bizarno je što su se očito teško mogle sporazumjeti. Darinka je donijela sa sobom namještaj, spavaću sobu iz Beča, a tinel iz Venecije. Do dolaska u Imotski, osim hrvatskoga, Darinka je govorila njemački i češki, ali došavši u Imotski, naučila je talijanski kako bi se mogla družiti sa svojim društvenim slojem. Njezin muž Koloman inzistirao je da se u kući njeguje hrvatski jezik do te mjere da je zabranjivao kćerki Lidiji da sa svojim bakama razgovara njihovim materinskim jezicima. Po doseljenju Darinka se družila sa obiteljima u kojima se govorilo talijanski, Colombani i Marocchini te se brzo snašla u Imotskom, stavila je ključeve oko pasa i postala gazdarica. Na I katu kuće Jerković na imotskoj Pjaci Koloman je naslijedio odvjetničku kancelariju od oca, dr Ike Jerkovića, a neke njegove parnice su bile antologijske. Darinka se sprijateljila sa lokalnim obiteljima, volila je kartanje, tako se često kod Colombanovih igrao maus i poker. Aktivno je sudjelovala u imotskim maškaravanjima, šivala je kostime zajedno sa svojim prijateljicama. Bila je dama par excellence, po kazivanju Nore Vučemilović Baškarad, Darinka bi cijelo popodne držala uvijače na glavi da bi sa uređenom frizurom prošetala po Pjaci, tada gotovo u mraku jer je jedva bila osvjetljena sa nekoliko ferala. Iako nitko od šetača nije mogao vidjeti Darinkinu lijepu frizuru niti najnoviju haljinu to njoj nije bilo važno, ona se i u zabitnom Imotskom ponašala kao da je usred Zagreba. Darinka, talentirana slikarica cijeli život bavila se slikarstvom, a u Imotskom još ima njezinih slika, barem desetak. Da se ne zaboravi Darinkin opus bilo bi lijepo organizirati i provesti u djelo izložbu s temom imotskih slikarica. Darinka i Koloman imali su troje djece i to: Lidiju (1912.-2006.), udanu za Milivoja Jojića, Antu (1914.-2002.) oženjenog za Katicu Bego (1919.) i Davora (1922.-1991.). Darinka Jerković umrla je 12. 01.1962. godine u Zagrebu, a posljednje počivalište joj je na Mirogoju u obiteljskoj grobnici njezina oca Josipa Hanuša (koju resi reljefni portret Josipa Hanuša okruženog sokolima koju je ‘svom starješini’ podigao Hrvatski sokolski savez). Koloman Jerković te njegovi sinovi Ante i Davor pokopani su u Imotskom u obiteljskoj grobnici, a kći Lidija u Zagrebu.

Tekst: Anamaria Marušić Tonković

Podatci u tekstu: Darinkina unuka mr.sc. Ljiljana Jojić

Slikar Antun Tonći Mostarčić (1903.-1944.) ubijen je u noći između 24. i 25. listopada 1944. godine na otočiću Daksi, s grupom uglednih dubrovačkih rodoljuba. Pali su kao žrtve jednog bezumlja zvanog komunizam. Likvidirani su na način nedostojan čovjeka, bez suda, bez presude, a uskraćena im je mogućnost koja se pruža i najvećim zločincima, da se brane. Antun Tonći Mostarčić rođen je 2. listopada 1903. godine u Imotskom od oca Ivana Ike i Magdalene Mande Borić iz Brista koja je umrla nekoliko dana nakon rođenja sina. Iako je Mostarčić bio izvrstan slikar i svestrana osoba njegova slikarska ostavština nije velikog opusa, radio je i ostavio onoliko koliko su mu životne prilike dopuštale, u stalnoj borbi za preživljavanjem. Za vrijeme studija, a i poslije osnovnu životnu egzistenciju održavao je svirajući na violini. Kao samouk glazbenik svirao je gitaru, violinu, ksilofon (kći Magdalena poklonila je očev ksilofon Zavičajnom muzeju u imotskom). Po završetku školovanja 1931. godine dolazi u Imotski, gdje počinje raditi kao nastavnik crtanja u Građanskoj školi. Iz tog doba sačuvana je nekolicina njegovih radova uglavnom s temom imotskih veduta na platnu, ali i akvarelu. Manje je poznato da se Mostarčić bavio kiparstvom i rezbarenjem u drvu. Suprugu Dubrovčanku, učiteljicu Katinu Katarinu Radovan (1905.-1981.), učiteljicu u Naklicama iznad Omiša upoznao je u božićno vrijeme dok je bila u posjetu kod sestre Luce Radovan Biljan, učiteljice u Vinjanima Donjim. S Katinom se vjenčao u Omišu 1937.godine, a u braku je rođena kći jedinica Magdalena Lenći (1940.) poslije udana za Martina Kovačevića. U posljednjim godinama života Tonći Mostarčić radio je u Dubrovniku kao profesor crtanja u Gimnaziji, a to su bile ujedno i njegove intimno najsretnije godine, koje je provodio u krugu svoje obitelji. Slikao je motive iz Dubrovnika, među njima nekoliko zapaženih akvarela, koje je obradio u motivima otočića Dakse, ne sluteći tada, koliko mu je taj otočić sudbinski predodređen….
Svake godine na godišnjicu pogubljenja od 1945. sve do 1964. godine te na Dušni dan u crkvi Male Braće DBV bio bi postavljen katafalak sa cvijećem i svijećama za strijeljane na Daksi, a misa se održavala u crkvi ne samo za rodbinu već i za žitelje Grada.
Danas se najveći dio Mostarčićevih slika nalazi u posjedu njegove kćeri Magdalene Lenći Kovačević u Dubrovniku, zatim u privatnim zbirkama diljem Hrvatske i inozemstva te u imotskom i omiškom samostanu.

Na fotografiji u vlasništvu Magdalene Lenći Kovačević, Tonći Mostarčić u ateljeu 1935. godine.

Slavni imotski učitelj i prvi upravitelj Građanske škole Anđeo Anđule Bitanga (1863.-1942.). U knjizi «Imotska krajina» Ante Ujevića, autor ga ovako spominje: „Anđeo Bitanga (Radovinović) rodio se u Imotskom 1863. Svršio je franjevačku gimnaziju i studirao bogosloviju te imao postati franjevcem. Pred zaređenje napušta franjevce i postaje učiteljem. Bio je dugogodišnjim učiteljem i upraviteljem škole u Imotskome, odakle se nije micao. Obnašao je čast općinskog prisjednika, člana Javne dobrotvornosti i drugih društava. Isticao se kao neobično savjestan, pošten i čestit čovjek. U Imotskome ga je svatko volio i poštivao. Bila su u Imotskome u jednoj obitelji tri pokoljenja – djed, otac i sin kojima je Anđeo bio učiteljem. Poznavao je klasične jezike, te francuski, talijanski i njemački, a bavio se i astronomijom“. O Anđuli je u nekoliko navrata pisao imotski Parižanin, književnik, Dinko Štambak (1912-1989) koji je njegovom unuku 1988. godine u Parizu rekao: “Od tvog sam djeda naučio više nego od svih splitskih i pariških profesora”. Štambak o svom učitelju piše:
“Učitelj se zvao Angjeo Bitanga, čovjek dobar, dobar učitelj a zatim (…) Učitelj, ime mu rekoh, bio je postariji čovjek, oštrošiljaste brade, meketava glasa, i ne varam li se, tunjkava, zerku. U rukama mu je bio uvijek ili sivjeli kišobran ili štap, a lula uvijek, ona s dugim kamišom od drenovine. Lula je mogla mjeriti metar i više (dobre mjere). Bio je uvelike cijenjen od svih građana, koji su tako reći svi prošli “kroz njegove ruke”, a neki i ispod njegova kamiša, kojim je dijelio “srdele”. Dobra glasa i povlačeći pomalo i gudalom po violini, s njim ćemo naučiti mnogu pjesmicu o proljeću, o kukavici i čini mi se još čuti njegov glas u tremolu – koji se dizao poput ševe – kad bi započeo “Oj gorice zelenaaaaa, oj studeno vrelo …” ili, nježnije: “Ljubica je sama rekla, da je prvi cvijet od ljeta…” ). Kao i splitski i imotski učo bio je pristaša stare pedagogije pa nas je udarao svojim čibukom od drenovine stare devet godinica. “Sad sam te ulovio!” bila je njegova kad bi nas ulovio u neznanju ili pri “nedjelu”. Pokreta kratka i djelotvorna: drenovina bi zazvečala na dlanu a kroz dlan ulazila u pamćenje. Kad se jedne grdno ljute zime okliznuo i pao na ledu, čibuk mu otišao u komade, na nemalo – ali i kratko – veselje svih “boljih” đaka. Sutradan, Angjeo (Angjule) ušao je u razred s novim čibukom, možda mlađim od prvoga, ali i ovaj bijaše zao. (Dok ovo bilježim, gledam dlan: svrbi me!) “Sada sam te ulovio”. A mi “srdele”…

Dinko Štambak “Djetinjstvo”,, Mogućnosti, Split, svibanj 1979.

Perinuša, vršidba pšenice uz pomoć konja prije 80 godina, u srpnju 1942. godine na imanju Luka u vlasništvu Franceschija. Na fotografiji Anisja Franceschi, kći Zane.
Duboke promjene u društvu nastale proteklih desetljeća, ubrzali su nestajanje brojnih elemenata pučke kulture i tradicije, pa tako i vršidbe pšenice na gumnu uz pomoć konja.

“Žanju srpi, mašu kose, djed se žuri snoplje broji. Škriplju vozi, brašno nose, snaša preduć čedo doji”- Antun Mihanović

Fotografija u arhivi Zlatke Franceschi Nožina

Suđenje Andrijici Šimiću (1833-1905) započeto prije 150 godina, 16. lipnja 1872. godine bila je prva sudska rasprava u austro-ugarskoj Dalmaciji na hrvatskom jeziku, jeziku kojeg dalmatinski suci većinom nisu poznavali. Nakon suđenja koje je potrajalo 22 dana i na kojem je izvedeno čak 310 svjedoka hajduk Šimić osuđen je na doživotni zatvor, dok su ostali članovi družine osuđeni na doživotnu robiju ili vremenske kazne. Andrijica Šimić na doživotnoj robiji bio je u Kopru, u koparskoj tvrđavi, ali je nakon 30 godina pušten na slobodu. Biskup mostarski fra Paškal Buconjić u svojoj zamolbi od 10. listopada 1899. godine napisao je: “Ovdašnji narod uvijek je smatrao, da je Andrijica Šimić otišao u hajduke za ljutu nevolju, te uopće želi, da mu se Vaše Veličanstvo najblagostivije smiluje.” Nakon više odbijenih zamolbi za pomilovanje Prizivni Sud u Zadru priopćio je pred Božić 1901. godine Kotarskome Sudu u Splitu kako je Nj. V. Car i Kralj oprostio ostatak kazne Šimićeve rješenjem od 13. prosinca 1901. godine. Andrijica Šimić nakon 30 godinu uzništva 17. prosinca dolazi u Split brodom gdje ga na Rivi čeka masa oduševljena svijeta.Više o biografiji Andrijice Šimića na sljedećoj poveznici:

https://web.facebook.com/jagulovipodrumi/photos/1923651934488331

Fotografija Andrijice Šimića snimljena za vrijeme Alke u Sinju 1902. godine objavljena je u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) Igora Goleša

Antonija Tonća Bitanga Mladinov (1886-1969) sa kćerkicom Marijom Mladinov snimljena 1905. godine.

Izvor: Obiteljska arhiva