Slavni imotski učitelj i prvi upravitelj Građanske škole Anđeo Anđule Bitanga (1863.-1942.). U knjizi «Imotska krajina» Ante Ujevića, autor ga ovako spominje: „Anđeo Bitanga (Radovinović) rodio se u Imotskom 1863. Svršio je franjevačku gimnaziju i studirao bogosloviju te imao postati franjevcem. Pred zaređenje napušta franjevce i postaje učiteljem. Bio je dugogodišnjim učiteljem i upraviteljem škole u Imotskome, odakle se nije micao. Obnašao je čast općinskog prisjednika, člana Javne dobrotvornosti i drugih društava. Isticao se kao neobično savjestan, pošten i čestit čovjek. U Imotskome ga je svatko volio i poštivao. Bila su u Imotskome u jednoj obitelji tri pokoljenja – djed, otac i sin kojima je Anđeo bio učiteljem. Poznavao je klasične jezike, te francuski, talijanski i njemački, a bavio se i astronomijom“. O Anđuli je u nekoliko navrata pisao imotski Parižanin, književnik, Dinko Štambak (1912-1989) koji je njegovom unuku 1988. godine u Parizu rekao: “Od tvog sam djeda naučio više nego od svih splitskih i pariških profesora”. Štambak o svom učitelju piše:
“Učitelj se zvao Angjeo Bitanga, čovjek dobar, dobar učitelj a zatim (…) Učitelj, ime mu rekoh, bio je postariji čovjek, oštrošiljaste brade, meketava glasa, i ne varam li se, tunjkava, zerku. U rukama mu je bio uvijek ili sivjeli kišobran ili štap, a lula uvijek, ona s dugim kamišom od drenovine. Lula je mogla mjeriti metar i više (dobre mjere). Bio je uvelike cijenjen od svih građana, koji su tako reći svi prošli “kroz njegove ruke”, a neki i ispod njegova kamiša, kojim je dijelio “srdele”. Dobra glasa i povlačeći pomalo i gudalom po violini, s njim ćemo naučiti mnogu pjesmicu o proljeću, o kukavici i čini mi se još čuti njegov glas u tremolu – koji se dizao poput ševe – kad bi započeo “Oj gorice zelenaaaaa, oj studeno vrelo …” ili, nježnije: “Ljubica je sama rekla, da je prvi cvijet od ljeta…” ). Kao i splitski i imotski učo bio je pristaša stare pedagogije pa nas je udarao svojim čibukom od drenovine stare devet godinica. “Sad sam te ulovio!” bila je njegova kad bi nas ulovio u neznanju ili pri “nedjelu”. Pokreta kratka i djelotvorna: drenovina bi zazvečala na dlanu a kroz dlan ulazila u pamćenje. Kad se jedne grdno ljute zime okliznuo i pao na ledu, čibuk mu otišao u komade, na nemalo – ali i kratko – veselje svih “boljih” đaka. Sutradan, Angjeo (Angjule) ušao je u razred s novim čibukom, možda mlađim od prvoga, ali i ovaj bijaše zao. (Dok ovo bilježim, gledam dlan: svrbi me!) “Sada sam te ulovio”. A mi “srdele”…

Dinko Štambak “Djetinjstvo”,, Mogućnosti, Split, svibanj 1979.