Pogled na Imotski iz polja u srpnju 1902. godine….Fotografiju snimio dr Mile Vuković.

Arhiva dr Veljka Vukovića

U Modrom jezeru ljeta 1931. godine….U prvom redu: Lela Furlan i Mara, kćer babe Berte, Milka Dropuljić, Mladen Mostarčić, Boro Rako, Marija i Pere Ćosić. U drugom redu: Marija Vuković, Božidar Rako i Mirko Rajić. U trećem redu: Anteša Lončar, Simplicio Mostarčić, Abram Rako, Nikola Tomala, Nikola Vlajčić i Rade Nikolić. U četvrtom redu: Jere Vrdoljak. U nastavku se daje osvrt na fotografiju iz pera prof. Gordane Radić:
Na slici iz 1931. godine u grupi imotskih kupača i kupačica nije moguće prepoznavanje navedenih sudionika po sistemu „redova“ jer su oni grupno izmiješani. Stoga bih, svakako uz ispriku, dala nekoliko ispravaka i dopuna jer su vezani i za članove moje obitelji.
Dakle, u sredini fotografije, u prvom planu je moja mama Marija Rako (rođ. Ćosić), do nje je sa šeširićem na glavi dječak Dalibor Rako, moj stariji brat, a sasvim desno ispružene noge sjedi četrnaestogodišnji ujac Pero Ćosić, Marijin brat. Boro Rako, mlađi moj brat, je četverogodišnji dječak u dnu slike lijevo. Ostali sudionici ove scene su meni uglavnom prepoznatljivi, a većinu sam i poznavala. Lijepo se vidi Božidar Rako (lijevo od mog ujca Pere), značajan imotski slikar koji je kao portretist nekih članova engleske kraljevske obitelji kasnije djelovao i umro u Londonu. Tu je i Nikola Tomala, desno s rukom pod pazuhom, pa Abram Rako, obojica značajni majstori imotskog stolarskog zanata, a njihovi potomci; Pavica Tomala, Vedrana i Živana Rako još su tu, vezani za Imotski, pa ih mogu prepoznati. Lijepo je vidjeti koliko je bilo popularno kupanje u Jezeru naših Imoćana, posebno ženske populacije, a iznad svega djece. Tako je ostalo i poslije, pa neka tako bude i dalje. Hvala „Jagulu“ i našem dragom dr. Veljku Vukoviću na ovoj lijepoj fotografiji.

Fotografija u arhivu dr Veljka Vukovića

Imotski, pred “Lipinom” zabavom s plesom okupljanje u kući Tripalo 16. lipnja 1932. godine.Na dosad nikad videnoj fotografiji koju je snimio Mihail Aleksandrov isti dan uz vec poznatu sjede s lijeva: Ljubo Tripalo i Milica Ilić (nastavnica) te Marija Vuković Lujo Lončar i Ernestina Mostarčić. Stoje s lijeva: dr. Lujo Domljan, ing. Tonko Tripalo, ing. Ante Jelavić te mr. ph Nino Ferrari.
Na inicijativu Ljube Tripala 1931. godine osnovano je društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika. Osim njega predsjednici su bili dr Lujo Domljan i ing Ante Jelavić. Duštvo “Lipa” se brinulo o gradnji puteljaka i održavanju puteva Modrog jezera, a uz financijsku pomoć Ljube Tripala izgrađeni su vidilica na Modrom jezeru i put do nje, puteljci i klupe u Gaju.

Fotografija u obiteljskoj arhivi 

Antun Toni Franceschi i Antica rođ. Radišić sa kćeri Vanječkom (1920.-2012.) i sinovima Antom Tonijem (1926.-2013.) i Franom Kekom (1928.-2012.) 1929. godine-

Fotografija u arhivi Dore Franceschi Račić

Konj Šiško koji je vukao malu kočiju s kojom je dr Mihovil Mile Vuković (1871.-1943.) posjećivao svakog bolesnika u Imotskoj krajini. Konja drži dr Milina osmogodišnja kći Marija, a na konju je dvogodišnji sin Veljko.

Fotografiju je 1916. godine snimio dr Mile Vuković

Dr Mihovil Mile Vuković (1871.-1943.) rođen je 26. svibnja 1871. godine u Imotskom, u obiteljskoj kući na Pjaci od oca Bariše (1834.) i majke Dome Glibota (1844.). Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1889. godine te je diplomirao na Medicinskom fakultetu, Carskoga sveučilišta Franje Josipa I u Beču. Nakon završenog studija medicine dolazi u Imotski gdje je proveo svoj cijeli životni vijek. Imoćani su ga prozvali ocem sirotinje jer je posjećivao baš svakog bolesnika u Imotskoj krajini sa svojom malom kočijom i konjem Šiškom. Povjesničar Ante Ujević u I. izdanju knjige “Imotska krajina” (1953.) za dr. Milu kaže: “Dobili smo liječnika domaćeg sina dr. Milu Vukovića, koji je svojim humanim, samoprijegornim i nesebičnim radom zadužio Imotsku krajinu više od ijednog drugog Imoćanina”.Tome se može dodati da je dr Mile Vuković bio liječnik, političar i najviše čovjek koji je postao legenda imotskog kraja. Neka od njegovih brojnih društvenih zaduženja bila su: Narodni zastupnik HSS (1927.-1941), Predsjednik odbora oblasti Dalmacije (1927.-1930.) i Načelnik Imotskoga (1936.-1941.). Dr. Mile Vuković kao zastupnik HSS-a bio je 1928. godine prisutan u Narodnoj skupštini u Beogradu za vrijeme atentata na Stjepana Radića te je ranjenom Radiću prvi pružio pomoć. Dr. Mile Vuković oženio se za Katinku Bitanga (1884.-1962.), najstariju kćer dr Augustina 1907. godine u Imotskome, a imali su troje djece: kćer Mariju (1908.-1996.) udanu za ing. Antu Jelavića te sinove ing. Luku (1909.-1990.) oženjenog za Nevenku Tadić i dr. Veljka (1914.-2010.) oženjenog za Đemu Ivanović.Petar Gudelj u monografiji “Put u Imotu” (1996.) piše o dr Mili Vukoviću u poglavlju o stotinu najznamenitijih Imoćana: “Za bogatstvo nije mario niti za Plutonom kupio zlatnike. Bogatstvo mu (zlatnike, medalje, doktorsku diplomu, zlatnu pamet, kamenu kuću) stari Vukovići skovaše kovačkim mlatom na nakovnju. Prvih godina stoljeća, prvih godina automobilizma, u Imotski dovezao prvi automobil. Bio načelnik i zastupnik, vodio Demokratsku stranku, hrvatsku politiku. Sve što je zaradio od bogatih razdao siromasima. Zašao u vječnost čist i svijetao kao Sunce.” Dr Mihovil Vuković umro je 17. rujna 1943. godine u Imotskom, a vječni mir našao je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Fotografija (Atelier Pokorny Wien) dr. Mile Vukovića snimljena 1907. godine u Beču na bračnom putovanju u obiteljskoj je arhivi

Jezerska dica u borima dr Josipa Mladinova 1941. godine. Stoje s lijeva: Ružica Bušić, Ljuba Čubina, Korina Tonković, Senka Dubravac, Marija Vuković Jelavić, Hrabri Rako, Gordana Borić, Vanja Marendić i Marija Cicina. Sjede s lijeva: Tanja Rako, Zvone Bušić, NN, Ljerka Rako i Vanja Rako.

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

c

Prvi automobil u Imotskom u vlasništvu dr Mihovila Mile Vukovića ispred kuće Trucccolo 1912. godine. U autu koje je bilo velika senzacija za mali gradić naprijed sjede šofer i dr Koloman Jerković, a iza je dr Mile Vuković (1871-1943) te nepoznata žena. Fotografija je reproducirana u razglednicu poslanu iz Imotskog 1912. godine u Spljet gospođici Slavki Bitanga, kćeri dr. Augustina uz tekst “Uspomena našeg putovanja”. Fotografija je devedesetih objavljena i u listu Imotska krajina.

Izvor: Arhiva obitelji Radovinovic Jagul

Članovi organizacije Crvenog križa u Imotskom 1916. godine, za vrijeme I. svjetskog rata. U sredini sjedi dr. Josip Bepo Mladinov (1869.-1916.), voditelj i koordinator pomoći ratnim i civilnim žrtvama. Dr. Josip Mladinov rodio se 1869. godine u uglednoj, bogatoj obitelji u Grohotama na otoku Šolti. U Splitu je završio klasičnu gimnaziju, a u Grazu je diplomirao na Medicinskom fakultetu 22. prosinca 1893. godine. Spletom životnih okolnosti došao je krajem XIX. stoljeća u Imotski koji mu se svojim lijepim krajolikom izuzetno svidio te je u neposrednoj blizini Modrog jezera 1910. godine sagradio u historicističkom stilu reprezentativnu kamenu kuću i zgradu za liječničku ambulantu, Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući dr. Josipu Bepu Mladinovu. Isticao se u mjestu i njegovu uljepšavanju, na njegovu inicijativu 1904. godine osnovano je društvo Jezero koje je širilo ekološku kulturu i bavilo se pošumljavanjem krške goleti između Modrog i Crvenog jezera. Vlastitim je novcem 1907. godine dao izgraditi 1100 m duge serpentine u Modrom jezeru. Aktivan je na svim poljima, osobito u političkom životu, 1908. godine u Imotskom je jednoglasno izabran za zastupnika Stranke prava te je bio u grupi intelektualaca i naprednih ljudi uz dr. Augustina Bitangu, dr. Milu Vukovića, dr. Iku Jerkovića i dr. Jurja Grisogona koji su zahtijevali ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom. Tako je kao zastupnik u Dalmatinskom saboru 1912. svjedočio protuhrvatskim izgredima u Zadru, u kavani Central, te sudjelovao u tučnjavi skupa sa stranačkim kolegama Kunjašićem i dr. Matom Drinkovićem. Josip Bepo Mladinov umro je mlad, u studenom 1916. godine u Sarajevu, od upale slijepog crijeva, neposredno pred vjenčanje sa Karmelom Tocigl iz poznate splitske obitelji. Karmela se, ne mogavši preboljeti dr. Josipa, nikad nije udala. Vječno počivalište mu je na groblju Sustipan u Splitu. Nakon smrti dr Mladinova iza I svjetskog rata do 1944. godine u njegovoj kući bila je zdravstvena stanica s krevetima, a zatim bolnica (rodilište) do 1960. godine.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u arhivi Samostana Imotski

Krajem devetnestoga stoljeća živile su u Imockon dvi ugledne i bogate familje Kolombani i Radoviniović. Iz kuće Kolombani ponika je mladić Đakomo koji je ljubova dvi- tri godine sa svojom vrsnicom lipom i umiljaton curon Ankon, iz kuće Radovinovića. Zaručiše se, ali Đakomo pri samo vinčanje napusti Anku i raskine zaruke. Anka je očajavala, valja je i razumit: teško ju je povridio, nanio sramotu i njoj i njenin roditeljin, u varušu se samo o tomen raspredalo…..
Život je teka dalje. Poslin par godina u Imocki službeno primiste jednog austrijskog časnika. Za vrime Korizme spazi Anku u crkvi i u procesiji na Veliki Petak, kavalirski je upozna i stupi š njon u vezu. Razvila se ljubav i za nekoliko miseci odlučiše se vinčat. Dođe i taj dan. Puna crkva svetog Frane, uzvanici stigli sa svi strana, mladenci s kumovin, roditeljin i rodbinon stadoše prid oltar, započme svečani virski obred vinčanja….Kroz to cilo vrime njezin prvašnji zaručnik Đakomo stalno se upadljivo pokaziva iza oltara i, gledajuć prema mladencin, pokvareno se smiljujijo i činijo nike nedolične grimase i pokrete. Svak se od nazočni zgrozio njegovin uvridljivin ponašanjen, a najviše njezin pape, koji je jako volio svoju jedinicu Anku. Ijako je u dubini duše bijo iskreni virnik, osvetnički inat ga je toliko obuzejo da je ćeri i zetu nakon vinčanja, na svojoj parceli sagradijo veliku kuću odma prikon puta Đakomove kuće i potpuno mu zaklonijo prilipi pogled prema drugin dilovin varuša, polju i planini Bijakovi. Još dok se Ankina kuća gradila, mišćani su je prozvali Kućon Inata. Zaludu je kašnje Đakomo u produžetku svoje zagušene kuće nadoziđa drugu kuću: opet mu je pogled puca samo u Radovinovića dvore, a ta gradnja ga je toliko koštala da je potpuno novčano propa, proda je svu zemlju u polju, godinan se kod drugi zaduživa, poslovi su mu krenili nagore… Jedne tmurne jesenske noći napustio je diliđencon Imocki i nika se više nije vratijo.

Ante Čelan Gaganić (2013.) Grad na gori, god 35. br 1.

Na fotografijama u obiteljskoj arhivi Toni Colombani (1884.-1945.), Zorka Bitanga (1886.-1958.) i netom vjenčani Zorka Bitanga i kapetan Niko Cerezin 17.06.1911. na vratima crkve sv Frane u Imotskom