Prvi imotski hotel “Dunda” vlasnika Marka Dunde 1928. godine preimenovan u hotel “Zagora” snimljen 1930. godine. Marko Dunda, bogati trgovac, prvi imotski hotelijer rođen je 1870. godine u Imotskom. Oženio se za Anu Matejević (1871.) s kojom je imao dvoje djece, Franu Mihu (1893.) i Ljeposavu (1898-1980.) udanu za dr Janka Raku (1897.-1937.). Ljeposava Lipa i dr Janko Rako (snimljeni na fotografiji) imali su tri sina: Nebojšu (1929.), Živana Cicka (1931.) i Aljošu. U nastavku pročitajte prekrasnu nostalgičnu priču o Hotelu “Dunda” i njegovim stanovnicima iz zbirke priča „Pamćenje kuća“ autorice prof. Gordane Radić.
Hotel „DUNDA“- pamćenje kuće
U moj dodir s tom kućom ružičastih zidova smještenoj na imotskoj Điradi, tik do gimnazije, umiješale su se poslijeratne okolnosti. Restoran ujaka Ante Ćosića u donjem prizemlju te kuće radio je punom parom odmah iza drugoga rata. U njegovoj se kuhinji nekoliko članova te obitelji srčano trudilo kako bi „menu“ domaće recepture zadovoljio dnevne abonente; činovnike, nastavnike, i brojne putnike namjernike. Kuća tada već niz godina ne nosi ime Hotel DUNDA po svom vlasniku Marku Dunda. On je umro prije rata pa je vođenje konačišta silom prilika nastavila njegova kćer Ljeposava, udovica dr.-a Janka Rake, odvjetnika i imotskog narodnog zastupnika u skupštini tadašnje države. Hotel se sada zove Zagora i na prvom katu je dakle konačište s nekoliko soba kojim posluje teta Ljeposava, od milja zvana Lipa. Tamo se, poslije večernjeg obroka posebnim drvenim stubama iza kuhinje penju neki gosti na spavanje. Na gornjem je prizemlju s ulazom prema glavnoj ulici nastanjena obitelj sudskog činovnika Frane Pancirova, doseljenika s Korčule čija je žena Ljuba iz obitelji Ćosić, a na drugom katu kuće žive teta Lipa i njezina tri sina, Nebojša, Živan i Aljoša. Moja majka i teta Lipa dijele sličnu sudbinu. Udane za dva rođaka, obje su rano ostale bez muževa, jedna s četvero, druga s troje djece, i započele mučnu borbu za opstanak. Jedna u kuhinji, druga u konačištu, baš u ovoj kući na čijoj je fasadi još neko vrijeme bio natpis ZAGORA.Pa kakvo je pamćenje te kuće i imaju li kuće uopće ikakvo pamćenje? Treba misliti da imaju, osobito kuće kroz koje su se smjenjivali ljudi, obitelji, generacije, vlade i ratovi, vremena i godine. Ako ste poput autorice ovih redaka imali sreću pripadati velikoj obiteljskoj zajednici nastanjenoj na raznim lokacijama jednoga maloga grada, dakle u raznim kućama, znat ćete da ti prostori, te kuće, imaju svoje pamćenje, pored onoga koje pripada vama. Jer negdašnji gostujući član spomenute kuće, djevojčica od dvije, tri godine, danas je vremešna žena i priželjkuje da ju kuća Dunda podsjeti na neke stvari budući da je ona, a ne neka druga kuća, vlasnik jednog, samo njoj pripadajućeg pamćenja. Pa vidimo što možemo uzeti iz tog pamćenja? Soba na drugom katu sigurno pamti sliku jedne neutješne mlade žene koja poslije smrti voljenog muža već dugo, neshvatljivo dugo, uranja lice u nabore njegove košulje što visi iza sobnih vrata i tako traži utjehu jer joj se čini da je u toj košulji zauvijek sačuvan miris njegova tijela, njegova života.U potkrovlju su se pak za rata skrivale dvije Židovke, majka i kćer koje su tajnim kanalima stigle iz Splita na putu za Sarajevo. Krije ih Lipa s velikom mukom budući da oko kuće njuška i u nešto sumnja jedno „policijsko smeće“ kako je za tu osobu rekla Delka Monti Rako, a uz to su dobile nekakav proljev i treba im tajno nositi juhu kako bi ojačale. Kuća Dunda ih je zaštitila, potkrovlje ih je spasilo. Stubište se možda još sjeća njihovih tihih jecaja. U jednoj drugoj sobi je tinel i u njemu klavir. Ponekad Ljeposava svira samo za se kakvu sjetnu melodiju, a ponekad oko sebe okupi nas nekoliko djece pa prebirući blagim pokretima po klavijaturi i odmjereno izgovarajući vlastite stihove priprema male recitatore za neku lokalnu priredbu. Vesela sam kao ptica, ime mi je Gorinčica. Mora da negdje i sada treperi glazba s klavira i taj dječji glas. A ta vesela ptica, ta Gorinčica često prolijeće kroz magične prostore ove kuće, a samo se jednom u sobi na gornjem prizemlju bolnoga srca šćućurila iza vrata. Gleda kako njezina tetka Ljuba onu ljubav koju je davala samo njoj, sada dijeli i djetetu kojeg je netom rodila u toj kući. Vesela ptica je ranjena i čeka tren tetkine nepažnje kako bi povukla pelenu svoga novorođenog rođaka u želji da mu napakosti. Tetkin krik i djevojčicin prestrašeni plač nikad neće napustiti tu sobu i taj prostor. A kut jedne male sobe s prozorom prema ulici sigurno pamti krevet u kojem je to dijete odbolovalo “kozomak“, dječju bolest koju još zovu „varićele“ ili „ospice“ pa kako joj je na prozor dnevno kucala šepava Marijeta, služavka obitelji Marochini i prijetila da će je svakako udaviti žicom ako ne bude htjela jesti.I još je jednom plakala kad su joj iz zabave ili osobite naklonosti neki neozbiljni gosti restorana dali da okuša žestoko piće pa je opasno povraćala i skoro nastradala. Dan je pravljenja sladoleda u avliji pred restoranom. Ispod hotela, u Marčinoj ogradi je dobro očuvani čemer u kojem su poslagani dugi stupovi leda što se, omotani u vreće i šušanj, na mazgama donose iz ledenica na Biokovi. U velikoj bačvastoj posudi s uređajem za ručno miješanje je gomila usitnjenog leda i u njemu posuda s pedeset jaja i šećerom koje na smjene miješaju žene iz kuhinjskog pogona. Kuća se može sjećati da su i neki promatrači s njezinih prozora i balkona pratili to čudo miješanja i da je bilo tri vrste sladoleda; vanilija, višnja i čokolada. I da smo lizali prste ližući ga. Nema više starog oraha posađenog ispred hotela DUNDA. Pod njim je bio kameni stol i pod njim je našem djedu donošen ručak. Orah je nedavno posječen. Zato se on više ne može sjetiti da je smjestivši se u njegovu krošnju, berekin Živan, zvani Cicko, često izvodio svoje vragolije usmjerene specijalno na djeda. Čekao bi da naš djed Nikola uroni kašiku u vrelu juhu, a onda bi mu unutra ubacio prvi orah. Misleći da je to slučajno, djed bi orah žlicom izvadio van. Kad je opet počeo jesti, uletio mu je i drugi, a on je kunući ptice gore na stablu ipak nastavio s jedenjem, a kad je napokon doletio i treći orah, onda se sjetio da je netom u krošnji nešto jače šušnulo i to je bilo dosta da mu prisjedne zalogaj i da orasima počne gađati onog „đavlijeg Vicka“ čiji nadimak Cicko nije znao izgovoriti.Kasno je. Sobe hotela su utonule u noć i san. U kuhinji pomoćnik Brzi i još neke sluškinje završavaju zadnje poslove. Umorni su, ali poštuju tu kuću i te zidove. Moja majka još treba zajedno sa susjedom Androm Vrdoljakom, koji također trenutno radi u restoranu, stići do Jezera sa zaspalom djevojčicom na njegovu ramenu. Moje pamćenje ove kuće seže sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća kada tamo gdje je nekoć bila kavana, potom restoran, kuća već odavna ugošćuje gimnastičke sprave i sportske rekvizite i opet smo tamo mi razigrani gimnastičari sportskog društva Partizan, u novom vremenu, među istim zidovima. A to je pak vrijeme snažnog mladenačkog poleta imotske mladosti koji je svakako obilježio moju generaciju i koji zaslužuje poseban tretman.Hotel DUNDA, alias ZAGORA, svakako ostaju dio opće ugostiteljske memorije našega grada.
