Klapa mladih Imoćana na kupanju u “Dva oka”, jednom od izvora Vrljike 1942. godine…

Arhiv dr Veljka Vukovića

Gianina de Nonveiller Carminatti (1807.-1893.), prabaka dr. Pave Radovinovića snimljena oko 1858. godine u Veneciji. Gianina de Nonveiller kći je posjednika Nobilis Sig. Pietra Giuseppa Mandalavie de Nonveillera i Francesce Derossi koji su uz nju imali još 14 djece (među kojima su dr. Luigi, ing Marco, Josip Giuseppe (supruga Maria de Cattani kojih se kći Pia Agneza udala za Kamila Tončića Sorinja arhitekta secesije u Dalmaciji te osnivača Etnografskog muzeja i Umjetničke galerije u Splitu), Luce Nazor i visoki crkveni dostojanstvenik, književnik i pjesnik Don Angielo). Gianina se udala za Gian Battistu Carminatti, a u braku su rođene 3 kćeri: Antonia udana Lusnik, Cattarina udana Marcocchia i Elisa udana de Geremia. Dr. Pave Radovinović preko svoje prabake Gianine de Nonveiller rodbinski je povezan sa Vladimirom Nazorom, hrvatskim književnikom budući se sestra njegove prabake Gianine, Luce Nonveiller udala za Jurja Zorzija Nazora, a njihov jedini sin Pietro otac je Vladimira Nazora. Prema tome, Pietro, Nazorov otac i Antonia Carminatti Lusnik, baka dr Pave Radovinovića su 1. rođaci, a Nazor i Marietta Lusnik, majka dr Pave Radovinovića su 2. rođaci.

Fotograf: G. e L. Fratelli Vianelli, Venezia

Braća Giuseppe i Luigi Vianelli djelovali su u Veneciji od 1858. do 1890., poznati su kao slikari portreta u Italiji i u inozemstvu ne samo Mlečana nego i okrunjenih glava od Sissi Austrijske do kceri kraljice Victorie. Vianellijevi slikaju jednostavnim i lijepim portretom, prikazujući osobe onakvima kakvi jesu, nastojeći uhvatiti trenutak koji im je najprirodniji te je svaka fotografija braće Vianelli remek-djelo. Fototeka braće Vianelli danas čuva razne portrete vladara, pjevača, aristokrata i buržoazije dobivene kupnjom ili donacijom u rasutom obliku ili u albumima.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u arhivi obitelji Radovinović Jagul

Blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice kojeg slavimo 7. listopada spomen je na veliku pobjedu kršćanske flote nad Turskom u glasovitoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571. U krajevima gdje se krunica zove ružarij blagdan nosi ime “Gospe od Svetog Ružarija”. U bitci kod Lepanta su sa svojim galijama sudjelovali i Hrvati sa šest galija: Sv. Nikola sa Cresa, Uskrsli Krist sa Krka, Sv. Ivan sa Raba, Sv. Juraj iz Šibenika, Sv. Jerolim sa Hvara, Sv. Trifun iz Kotora, Zena iz Trogira. Zadarska galija nasukala se prije bitke kod Krfa. Dubrovačka galija se navodno izgubila, zalutala (neki povjesničari smatraju da je Dubrovnik bio oprezan prema Turcima i zato nije poslao svoju galiju). Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je 1569. godine kršćanski svijet pozvao tadašnji papa sv. Pio V. da se na taj način obrani od turske sile. Dana 7. listopada 1571. došlo je do odlučne pomorske bitke kod Lepanta (u Korintskom zaljevu, u Grčkoj) u kojoj je ujedinjena španjolska, venecijska i papinska flota, pod zapovjedništvom Don Juana d´Austria pobijedila osmanlijsku flotu. Gotovo je nepoznato da je kod Lepanta, najslavnije i najveće pomorske bitke u povijesti, čak svaki peti sudionik bitke na strani ujedinjenih europskih snaga bio Hrvat. Turci su uspjeli spasiti manje od polovice svoje flote, a njihov je poraz označio kraj turske premoći na istočnom Sredozemlju. Usto, bila je to i posljednja bitka vođena galijama, to jest brodovima na vesla.
Godinama poslije sve mediteranske zemlje među kojima i Hrvatska postavile su u Lepantu gradiću koji danas nosi ime Navpaktos .spomen ploču za svoje pomorce.

Zavjetna crkva Gospe od Ružarija koju je obitelj De Franceschi na temeljima veće i starije crkve, izgradila 1719. godine na svom posjedu u Imotskom polju pokraj Opačca, jednog od izvora rijeke Vrljike. Crkva je posvećana velikoj pobjedi nad osmanlijskom flotom u bitci kod Lepanta i kolaudirana pod imenom Gospe od Ružarija.

Fotografiju na kojoj su Mila Franceschi Hršak i nećakinja Livija Franceschii snimio dr Ivo Hršak 1966. godine

Crkva sv. Frane u Imotskom 04. listopada 1981. godine, svečana misa prigodom proslave 800. godisnjice svečevog rođenja.

Fotografija u obiteljskoj arhiv

Na izletu uz našu ljepoticu Vrljiku 1934. godine….Sjede s lijeva: Živko Rako, Bepo Petyo, NN i Vice Milas. Na zidicu s lijeva sjede Slavo Rako i njegov sin Hrabri, NN, NN te krajnje desno stoji Fabijan Truccolo. Poviše stoje troje nepoznatih muškaraca.

Fotografija u arhivi dr Veljka Vukovića

Najstariji imotski skalini ljeta 1966. godine…..Ukupno 92 skaline koje su sagradili Mlečani krajem 18. stoljeća spajaju najstariji dio grada Bazanu s novijim dijelovima grada. Zbog brojnih skalina Imotski često nazivaju Gradić na skalinama. Zanimljivo je da su đaci imotske osnovne škole brojali skaline 1998. godine te su izbrojali 1609 skalina što je objavljeno u knjižici dr. Veljka Vukovića “Imotski od nekad do danas”.

Fotografiju snimio dr Ivo Hršak

U Modrom jezeru u kolovozu 2023. godine….

Sjede: Ante Rako, sestre Antoniette i Delka Monti, Nino Ferrari i Luka Vuković. Stoje: Gigi Marocchino i NN.

Arhiv dr Veljka Vukovića

Dernek na Veliku Gospu na Vrljici 1967. godine….Sastavni dio slavlja blagdana Velike Gospe je i onaj svjetovni: još uvijek dobro sačuvani i suvremenijim sadržajima upotpunjavani tradicijski dernek.
“…Rano je jutro. Nitko ne doručkuje. Na tašte se Gospi ide. A misa će začas završiti, neće ni popi duljiti. I njima kruli, i njih mirisi mame. A i vruće je, eno se i ministar vanjskih poslova upotio, čini mot rukom popu da skrati, inače će se srušiti, Hitna će ga odvesti, neće dvojiti, niti će je trebati triput zvati. Proslava Velike Gospe u Prološcu ne može se mjeriti s proslavama Velike Gospe u Mariji Bistrici, Sinju ili Aljmašu. No, ni proslave Velike Gospe u Mariji Bistrici, Sinju ili Aljmašu ne mogu se mjeriti s proslavom Velike Gospe u Prološcu. Na Vrljici. U “zelenoj katedrali”. Pod nebom imotskim…..Nova stabla još nisu nikla pa narod bježi na stranu, u hlad. Kako se miče Sunce, miču se i oni. Sa svojim ručnicima, dekicama, sklopivim stolicama i kišobranima. Piiknik za Veliku Gospu u Imotskoj se krajini čeka cijelu godinu, a u Sinj idu samo neznalice…. Razglas je nov. Ne krči. Čuje se i preko mostića koji Vrljikino misno polje odvaja od doline utihlih jaganjaca. Satari to ne smeta. Udara u pravilnim razmacima. Breca. Janjčići odlaze u nebo. – Oko 60 ih je danas kod mene platilo glavon – govori Zoran iz Slivna, iz Žlibine. Iza njegovih leđa vrte se ražnjevi. Janjci čekaju na red. Oderani i posoljeni. Smaknuti su radi nas. Da možemo kazati kako smo se ugušili koliko smo se najeli. I da bismo ujutro jednako bili gladni. Djeca bi radije palačinke. Ili fritule. Ne smeta im vonj lanjskoga ulja. Djeca su naše blago, s razglasa dopire glas profesora Trogrlića. Propovijed još traje, a mesari čekaju u niskome startu. I ćevapi se okreću. Ima i ajvara. Kapule. Kajmaka.
– Ja bi…- Šta, sine, samo reci? – Ja bi pušku. Vrtuljak je prazan. Navečer će, kaže ovaj što ga vrti, biti gužva. Tako je svake godine. Vrtikola se vrtuljak ovde zove. Ali s puškom se na Balkanu ništa ne može mjeriti, teško ih je napripraviti. Na dalmatinskim dernecima protiv pušaka još nitko nije dobio bitku…Stolovi se polako pune. Misa još nije kraju, ali pametnije je mjesto na vrijeme uhvatiti. Još malo pa će blagoslov. Svjetina je sve nervoznija. Satara sve brže lupa. Kese se janjeće glave. I njih će se netko dočepati. Specijalitet je to…”

Vinko Vuković (Slobodna Dalmacija, 16.08.2022.)

Fotografiju snimio dr Ivo Hršak, arhiva Mile Franceschi Hrša

Na Veliku Gospu ispred crkve na Durmiševcu 1967. godine….. Veliku Gospu na Vrljici već stoljećima slavi čitava Imotska krajina i susjedni dio Hercegovine. Zato je to najmnogoljudnije okupljanje vjernika ovoga kraja. Tisuće njih izmijene se tijekom dana na tom mjestu pobožnosti na sv. misama, od najranije u 5 do večernje u 19 sati. Sv. mise redovito se slave na tri mjesta: kod stare zavjetne crkve uz Vrljikin izvor Opačac (koja je podignuta na temeljima starije crkve, iz doba benediktinske opatije, prema kojoj je vjerojatno i lokalitet dobio ime), u Gospinoj crkvi na Durmiševcu, iz druge polovice 19. st. i na prelijepom prostoru u hladovini, slikovito nazvanom Zelena katedrala na livadi Lučici koju obgrljuju tijekovi bistre hladne vode iz druga dva izvora Vrljike: Dva oka i Utopišća. Sve to na udaljenosti od nekoliko stotina metara na ovaj dan postaje Gospino svetište. U ranu zoru posebno hodočasničko ozračje vlada na misi u crkvici Gospe od Ružarija na Opačcu. Ona se neslužbeno smatra i misom za vjernike iz grada Imotskog, ali na njoj sudjeluju i mnogi drugi, osobito mladi, od kojih mnogi stižu bosonogi. Prema predaji slavljenje mise u dubokoj noći puno prije zore potječe još iz turskih vremena. Tada bi fratri iz Manastira na otočiću u Prološkom blatu s vjernim narodom na tim samotnim ruševinama ˗ gdje je nakon benediktinskoga u predtursko vrijeme možda bio i najraniji imotski franjevački samostan pod okriljem noći slavili Gospinu svetkovinu kako bi izbjegli nasilje turskih zulumćara. Taj se običaj nastavio i nakon oslobođenja Imotske krajine od Turaka 1718. godine, a tada su venecijanske vlasti zemljište i ruševine samostana i crkve darovali omiškoj obitelji de Franceschi za zasluge u ratu protiv Turaka. U narodu se do danas sačuvao spomen da treba obaviti zavjet prije izlaska sunca “da ne bi Turčin došao”.

“Ali žene od Turskih vremena
navikoše guliti koljena
oko stare crkve kod Izvora
Lizuć mole prije nego zora
ne odagna pomrčinu noći,
jerbo Turčin u zoru će doći.
Tako, rode i u naše doba
žene mile pred zoru ko sjene,
da bi mrakom zavjet izvršile
i nestale poput morske pjene.”

Fotografiju snimio dr Ivo Hršak, arhiva Mile Franceschi Hršak