Jozefina Josipa Benzon sa svojom djecom 1905. godine u Imotskom

Stari Imotski
Jozefina Josipa Benzon sa svom svojom djecom 1905. godine u Imotskom, sjede Adelaide, Aida, Verano, Mariči i Evelina, stoje: Marko i Anamaria, te dva mladića obiteljska prijatelja.
Prvi povijesni spomen najstarijega pripadnika roda vranjičkih Benzona je godine 1648. godine, a glavna su mjesta nastanka pojedinih grana Vranjic, Solin, Split i Imotski.
Prvi Benzon koji se doselio u Imotski i s kojim je započela grana Benzona u Imotskom je bogati trgovac Marko Antonio Benzon (1797.,Split-1863.,Imotski), Antonio je trgovao i u krajevima pod turskom vladavinom. https://stariimotski.com/?p=524
Antonio se oženio za Anamariju Surić (1799.,Sinj-1887., Imotski) te je imao tri sina: Petra Ivana, Marka Mariu (1846.,Imotski-1874.Split), svečenika, admirala Ivana Šimuna (1849.,Imotski-1917.,Pula). Najstariji Antonijev sin Petar Ivan Benzon (1845.,Imotski-.1918.,Imotski) oženio je Jozefinu Mariju Josipu (1854.,Imotski-1927.,Imotski), kći posjednika, doseljenika sa Korčule, upravnika poreznog ureda i Načelnika Imotskog Nikole Miroševića (1811.) i posjednice Katarine Vučemilović (1820.), kći Omišanke Domenice de Franceschi (1790.) i Ivana Vučemilovića (1779.).U braku Petra i Josipe Benzon rođeno je pet kćeri i tri sina a njihova djeca su: Marko Ante Nikola (1878.,Imotski-1881.,Imotski), posjednica Adelaide Ana Katarina (1879.,Imotski-1926.,Zadar), udana za posjednika Mladena Šoića, sina Petra iz Imotskoga, činovnika duhanske stanice, posjednica Aida Marija (1881.,Imotski-1933.,Imotski), udana za veterinara Ricarda Marocchino, sina Luigija iz Zadra, Verano Martin Ante Josip Domenik Maria (1883.,Imotski-.1904.,Imotski), posjednica Marica Ana Katarina Mariči (1885.,Imotski-1933.,Split), udana za sudbenog pristava Oskara Pržića, sina Ante iz Dubrovnika, doktor prava, sudbeni činovnik Marko Nestor Marija (1887.,Imotski-1925.,Imotski), Vjekoslava Evelina (1890.,Imotski-1890.,Imotski) i Ana Marija Vjekoslava (1891.,Imotski-1892.,Imotski).
Marko Benzon jedini preživjeli muški potomak Petra Benzona oženio se 26.04.1919. godine u Imotskom za Alice Vučemilović (1895.,Imotski-1973.,Imotski), kći Jure.
Zanimljivo je da je prekrasna kuća Benzon na krajnjem zapadnem dijelu imotske Pjace izvorno pripadala obitelji Vučemilović ali je kako je navedeno ženidbenim vezama preko Katarine Vučemilović prešla u vlasništvo obitelji Benzon. Nekada jednostavna kuca, kompletno je restaurirana 1810. godine, a secejska fasada izrađena je krajem 19. stoljeća prema nacrtu arhitekta Radoša.
Prvi doseljeni Benzon u Imotski Antonio sagradio je sa sinom Petrom u drugoj polovici 19. stoljeća jednu od najljepših kuća, prvu veliku stambenu kuću sa prizemljem, dva kata i potkrovljem, a u zapadnom dijelu dvorišta je bila prizemna zgrada za kočiju i konje. Kuću je prodao 1910. godine Bratovštini Svetog Sakramenta. za stan ćasnih sestara, Nakon II svjetskog rata u zgradi je smješten đački dom. Poslije je Petar sagradio još jednu kuću na sjevernoj strani posjeda (danas u vlasništvu obitelji pok. Ljube Tonkovića).
Tekst o rodu Benzona: Vranjički Benzoni (2014.) Ivan Grubišić

Dječji vrtić u Imotskom1935. godine

Stari Imotski
Nedavno, 14. listopada 2018. godine navršilo se 110 godina od dolaska časnih sestara, franjevki iz Maribora u Imotski. Fra Stanko Marušić, gvardijan imotskog samostana u razdoblju od 1907. do 1911. odlučio je dovesti časne sestre u Imotski radi crkvenog pjevanja i poučavanja ženske mladeži. Časne sestre, franjevke stigle su u Imotski 14. listopada 1908. godine te su započele poučavati pjevanje, a žensku mladež ručnom radu, njemačkom i talijanskom jeziku. Uz starešicu Rozu Jug, stigle su Joahima Pilat, učiteljica crkvenog pjevanja i zabavišta te pripravnica Marica Sušac, učiteljica ručnog rada. U svoju kuću ih je privremeno primila Domenica Rosa Mazzi (1865.-1915.), Na fotografiji je zabavište za djecu (dječji vrtić) u Imotskom kojeg su vodile sestre franjevke iz Maribora i koje je radilo do II svjetskog rata, fotografiju je 1935. godine snimio Mate Olujić. Sa djecom je sestra franjevka Henrika Glinšek, profesorica klavira i voditeljica crkvenog zbora koja je dva duga mandata boravila u Imotskom, a mnoge imotske djevojke je podučavala sviranju klavira. Sestra Henrika umrla je u Splitu u domu za redovnice.
1.red (sjede), s lijeva na desno: Fanka Gjamonja, Neva Šoić, Elza Milas, Maca Bekavac, Ozrenka Borić, Tanja Rako, Vanja Rako, Mišo Tonković, Niko Tomić, dvoje djece učiteljice Vere Vuković, Maja Domljan i Kaja Gjamonja.
2. red, s lijeva na desno: Željka Jerković, Markota Ivulina, Mirjana Milun, Zora Radovinović, časna sestra Henrika Glinšek , Korina Tonković, Milena Jelavić, N.N., Lila Poštenjak i N.N.
3.red, s lijeva na desno: Luca N., Pavica Petyo, Ljuba Kecanova, Gordana Borić, Smiljana Pušić, Markić Vrdoljak, Ante Tomić, Niko Vučemilović, Žarko Domljan, Vlatko Vučemilović, Zlatko Domljan, Vedran Vučelimović, Igor N., Zlatan Papatić, Tonči Vrdoljak i N.N.
4. zadnji red, s lijeva na desno: Anita Benković, Sanda Ciciliani, N.N, Sveta Kuzman, Ljuba Valdevit, Tomislav N., Slavko Nikolić, Žarko Bauk, Tonči Mršić, Milo Benković, Sloven Šoić, Vlade Vicić, Boro i Žarko (majka Težulat), Smjeli Rako i N.N.

Izvor: Obiteljska arhiva

 

 

Marija Radovinović sa sinom Jagom

Stari Imotski
Marija Radovinović sa jednomjesečnim sinom Augustinom Jagom (16.10.1924-12.06.1999). Fotografija snimljena u kući Radovinović u Imotskom 16. studenog 1924. godine.

Mladuče se rodilo
Nježno kao zora.
Raslo i prohodilo.
Raslo, raslo, jačalo se
Naraslo ko gora…

Izvor: Obiteljska arhiva

 

 

Perinuša u kolovozu 1950. godine

Stari Imotski

Perinuša u kolovozu 1950. godine. Posjed Perinuša smješten je na jednom od rukavaca Vrljike, a prvotne konture čitavog kompleksa nastale su još u vremenu srednjeg vijeka. Prvu značajniju gospodarsku namjenu Perinuša dobiva s dolaskom Osmanlija na područje Imotske krajine. Posjed Perinuša danas sačinjavaju mlinica sa pripadajućim mlinovima, velika kamena dvokatnica, okolna kamena zdanja s podrumima i drugim pripadajućim prostorijama, različita spremišta, ograđeni vrtovi te stara šetnica smještena uz neposredan rukavac rijeke Vrljike.

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski, pogled na Plavo jezero krajem 1930-ih

Stari Imotski

Imotski, pogled na Plavo jezero krajem 1930-ih. Naklada: Ivo Penović: papirnica, Imotski. Navodi se dio zanimljivog teksta vezano za naziv jezera iz jednog davnog broja novina “Imotska krajina”:
Užasna pogreška
Na vidilici ponad Modrog jezera pristupio sam dvojici Imoćana Toniju Tadiću i Anti Bušiću, i već s početka napravio užasnu pogrešku što sam Modro jezero nazvao plavim. – Plavo je nebo, a ovo je Modro-reče Ante Bušić, a Toni Tadić – Za iznošeno odijelo koje je bilo duže na suncu kažemo da je poplavilo, a ovo je moj prijatelju, Modro jezero, znate. Onda je Toni Tadić ispričao što sam prije i poslije Imotskoga pročitao u knjigama. Da su ta jezera svjetska rijetkost, da je jedinstven način njihova postanka, da su jezera formirana u grandioznim podzemnim spiljama čiji su se stropovi pri potresu prolomili i stropoštali u provaliju….

Izvor: Obiteljska arhiva

Marija i dr Pavao Radoviinović

Stari Imotski

Na Svjetski dan baka i djedova, nona i nonota, 2. listopada podsjećamo se s dubokom zahvalnošću svega što su bake i djedovi činili i čine za svoju djecu i unučad. Nezaboravni nona i nono Marija i dr Pavao Radoviinović sa najstarijim unukom Josipom Joškom Tonković 23. srpnja 1954. godine u Lugu, Jagulovim barama.

 

Servis za kavu iz kuće Radovinović

Stari Imotski

Kava ima i svoj dan, 1. listopada kada se obilježava Međunarodni dan kave. Kava je poziv na druženje, predah, utjeha i prvo na što većina ljudi pomisli kad ujutro otvori oči.
Na fotografiji je servis za kavu iz kuće Radovinović u Imotskom kupljen u Japanu prije više od 120 godina.

 

Propagandni letak Vinarije

Stari Imotski

Propagandni letak Vinarije sa početka 1970-ih prikazana je berba grožđa te žestoka pića koja je proizvodila Vinarija.
Letak je zanimljiv i zbog fotografije starog Ante Kutleše koji je najduže u Imotskoj krajini nosio imotsku mušku narodnu nošnju. Ante Kutleša (1896-1982), nakon smrti pokopan je u repliku svoje nošnje, a original se čuva u Gradskom muzeju u Imotskom.

Izvor: Obiteljska arhiva

 

Mila uspomena Marijine kongregacije godine 1912.

Stari Imotski
Mila uspomena Marijine kongregacije godine 1912. U zadnjem redu krajnje lijevo sa šeširom na glavi stoji četrnastogodišnja Marija Franceschi. Marijina kongregacija je katolička crkvena udruga osnovana 1563. u Rimu čija je svrha bila usavršavanje (klerika, laika) u kršćanskome životu, širenje i obnova vjere. U Hrvatskoj su do 1773. isusovci vodili Marijine kongregacije za učenike i studente, u svojim kolegijima i školama, i građanske za ugledne muževe u gradu. Tadašnje đačke Marijine kongregacije imale su značajnu ulogu u kulturnome životu gradova (kazališta, glazba, javne svečanosti). U XIX. st. osnivali su ih isusovački pučki misionari, osobito u Dalmaciji, a u XX. st. nastaju posvuda u Hrvatskoj za sve dobi, zvanja i staleže. Presveto Ime Marijino blagdan je koji se slavi 12. rujna u čast imena Blažene Djevice Marije, Papa Inocent XI. uvrstio je blagdan u Opći rimski kalendar 1684. godine u spomen na pobjedu kršćanske vojske nad Turcima u bitci kod Beča 1683. godine. Dolazak Turaka sve do Beča bila je ozbiljna prijetnja cijelom Zapadu. Kada je turska vojska opsjela Beč, bečke crkve bile su prepune vjernika koji su vapili Mariji za pomoć. Pobjeda protiv velike turske sile ostvarena na današnji dan, 12. rujna 1683 nakon što je na bojište prispjela poljska vojska na čelu s kraljem Janom III Sobieskim i poljska vojska pobjedonosno ušla u Beč pripisala se Marijinom zagovoru.

Izvor: Obiteljska arhiva