Povijest obitelji Radovinovic Jagul i njihove kuce u Imotskome objavljena na stranici Imotski svitnjak
http://www.imotski-svitnjak.com/index.php/iz-povijesti/item/149-zanimljiva-povijest-jedne-imotske-obitelji-i-njihove-kuce
Dr. Augustin Jago Bitanga (1841. – 1912.) vjenčao se u Splitu 1879. godine sa Marietom Lusnik (1853. – 1905.) te je po dolasku u Imotski sa suprugom stanovao u kući ispod Volta nasljeđenom od oca Pavla Paola Bitange. Kako se dr. Augustinu do 1891. godine rodilo sedmoro djece (dvoje je umrlo) stara kuća postaje tijesna i on odlučuje sagraditi novu, a u njoj je rođen 01.11.1893. godine poslije 5 kćeri sin Pavao Ante Mate.
Dr. Augustin sagradio je obiteljsku kuću u Imotskom, po projektu izrađenom u Imotskom 1879. godine (moguće da je konzultiran bečki arhitekt Haller jer postoji i varijanta projekta koja se čuva u obiteljskoj arhivi), te se kuća gradila od 1891. do 1892. godine dužine 23.60 m, te širine 15.40 m.
Uz kuću su po projektima (u arhivi) sagrađene i gospodarske zgrade (zgrada u kojoj je bilo skladište zobi i sijena, gospodarskih potrepština i poljoprivrednih strojeva te zgrada u kojoj su bile štale za goveda i konje).
Nova kuća sagrađena je izuzetno komforno te je i za današnje vrijeme velebna građevina koja predstavlja ures Imotskog. Kuća je položena kaskadno zbog nagiba terena, ima tri etaže iznad ulice te dvije ispod razine ulice. U podrumu kuće duboko pod zemljom prostire se vinski podrum dužine 19.80 m, 8.20 širine i visine 5.40 m sa pet prostorija međusobno povezanim sa kamenim svodovima (ćemerima), a u podrum se silazi kružnim kamenim stepenicama iz prizemnog stana. Kako se najveće bačve nisu mogle spustiti kroz vrata u podrum, spuštale su se kroz otvor u podu tzv. bocca porta koji se zatvarao drvenim vratnicama u prostoriji iznad (nekadašnjem spremištu, a danas radnom dijelu Vinarije Glavota). U jednoj prostoriji podruma nalazi se mala prostorija tzv. ledenica sa hrastovim vratima širokim metar u kojoj su se pohranjivali blokovi leda koji su uz pomoć mazgi dopremani sa Biokova. U podrumu su se i u jednom manjem dijelu ograđenim mrežom kao i danas čuvali pršuti prije toga osušeni u potkrovlju kuće obješeni na 50-ak kuka (kuke i danas sačuvane).
Interesantno je spomenuti da su se pri gradnji kuće svodovi urušili pa je dr. Augustin nakon dugog traženja ponudio uz plaćanje i svoje najbolje zemlje u polju onom majstoru kamenoklesaru koji bude uspješno sagradio svodove. Konačno kamene svodove sagradio je majstor Mijo Milas Lisica iz Zmijavaca. (Milasov praunuk kaže kako se priča o Jagulovim ćemerima prenosila usmenom predajom od pradjeda iz generacije u generaciju).
Na cijeloj sjevernoj strani kuće smještena je čatrnja širine 3.30 m, dužine 23.20 m, zapremnine 438,3m3 i dubine 5,725 m te je na taj način kuća bila opskrbljena vodom. Stan obitelji dr. Augustina bio je rapoređen preko polovice prizemlja te izuzetno luksuzno namješten. Spavaće sobe i radna soba bile su opremljene namještajem od orahovine naručenim i dopremljenim iz Venecije uglavnom i danas sačuvanim te ostalim ukrasnim predmetima. Dr. Augustin je imao veliku zbirku knjiga koje je rado naručivao (bio je prvi predsjednik Hrvatske čitaonice u Imotskom), a bile su smještene u posebnim biblotečnim ormarima u bibloteci. Kuća je imala kupaonicu i za ono vrijeme vrlo rijetko sustav bojlera i kade, a voda se grijala loženjem (bojler i kada pohranjeni su danas na šufitu kuće). Kuhinja i blagavaonica su bile u suterenu kuće kao i pomoćne prostorije (skladištenje hrane i žita). Kuhinja je imala poseban ulaz za sluge koji je i danas u funkciji i tu su se pripremali slijedovi jela, a iz kuhinje bi se ložila kalijeva peć smještena u blagavaonici tako da bi obitelji dr. Augustina bilo ugodno u vrijeme objeda. U jednoj prostoriji prizemlja bila je svakodnevno organizirana nastava za Augustinove kćeri, koju su im držali privatni učitelji. Dr. Augustin kao općinski liječnik Imotskog i privatni liječnik okulist imao je ordinaciju sa čekaonicom smještenu u kući sa posebnim ulazom sa istočne strane kuće.
Augustinov sin Pavao nakon vjenčanja 1923. godine sa Marijom Franceschi suteren je preuredio u stan koji je i danas nakon 90 godina ostao gotovo nepromjenjen, te je sačuvao svoj izvorni oblik. Stan je opremljen kuhinjom, blagavaonicom, smočnicom (šavrarobom), tinelom, spavaćom sobom, gostinskom sobom, sobom (kamarom) za dadilju, bibliotekom i radnom sobom, kupaonicom i skladištem, a povezuje ih dugački hodnik. Sve prostorije su i danas opremljene autentičnim namještajem i ukrasima. Zimi se stan dobro grijao jer je svaka prostorija imala peć, a održavale su ga 2 sobarice.
Ispod kuće su kaskadno smješteni vrtovi na površini više od hektara u kojima su bili ružičnjaci, te zasađene voćke i drugo raslinje s bezbrojnim suhozidovima i uređenim šetnicama. Vrtove je između dva svjetska rata dodatno uređivao dr. Pave Radovinović potrošivši značajna financijska sredstva. Tako je u vrtove proveden sustav navodnjavanja i izgrađene kamene kade za svakog člana obitelji za ugodna „banjanja“ ljeti. (Danas su vrtovi uglavnom zapušteni, ali ih baštinici planiraju postupno urediti i koliko bude moguće vratiti prvobitni izgled).
Podrum kuće Radovinović Jagul od 2012. godine iznajmljen je Vinariji Glavota koja u prostorima podruma pohranjuje svoja vina te ih prezentira grupama turista i zainteresiranih osoba. Baštinici obitelji su odlučili podrum dati u zakup jer nitko ne živi u Imotskom, a htjeli su na neki način vratiti život u vremenom zapušteni podrum jer kako je rekla naša majka Anka Radovinović Tonković: „Kuća bez ljudi umire“.
Nakon II. svjetskog rata kuća dr. Pave Radovinovića je nacionalizirana (kao i dr. Pavine kuće ispod Volta i Pjace). U posjedu obitelji ostalo je prizemlje i suteren kuće, te dio vrtova ispred kuće. U druge stanove naprosto su useljeni stanari odnosno više različitih obitelji. Uz velike napore i znanja našeg oca Slavka Tonkovića kuća je vraćena obitelji 1970. godine, a stanari postupno iseljavani. Nakon smrti dr. Pave Radovinovića (1985.) kuća se 1986. godine ponovno pokušala oduzeti (neviđeni pravni cirkus i doslovno pokušaj otmice) međutim bezuspješno, tako da danas u kući nema zakupoprimaca (osim jedne obitelji koji su i kućepazitelji) već je cijela kuća sa svim pripadajućim vrtovima u vlasništvu baštinika obitelji.
Kratka biografija članova obitelji Bitanga Radovinović koji su imali značajnu ulogu u društvenom i gospodarskom životu, te su ispisivali povijest grada Imotskoga u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća.
Pavao Paolo Bitanga
Pavao Paolo Bitanga sin Andrije rođen je u Runovićima 10. 05.1786. godine, a umro je u Imotskom 21.01.1864. godine. Kako je Pavlov stric bio fra Fortunat Radovinović (Bitanga) imotski gvardijan, Pavao je završio Franjevačku gimnaziju u Sinju, ali se nije zaredio, te se 1805. godine doseljava u Imotski kao prvi Runovićanin, a otac mu kupuje kuću ispod Volta. U Imotskom se 1816. godine vjenčao za mještanku Katu Čelan pok. Nikole s kojom je imao tri sina i pet kćeri. Pavlovi sinovi su: Frane Francesco (1818.-1887.), službenik u poreznom uredu u Imotskom oženjen za Anamariu Nani (1824.-1878.), Andrija Andrea (1820.-1878.), državni službenik u Zadru oženjen za Rosu Papucia (1827.-1864.) i dr. Augustin Jago. Pavlove kćeri su: Lucija rođ. 1823. god. vjenčana za Ivana Raku (Nikolin otac), Marija Ana rođ. 1828. god vjenčana za Andriju Tripala (Josipov otac), Cecilija rođ. 1830. god vjenčana za Andriju Vrdoljaka (Luiđijev otac), Vancija rođ. 1833. god. vjenčana za Domenica Truccolo (Remigov i Fabjanov otac) i Angela Nina rođ. 1836. god. vjenčana za Mihovila Mišu Vrdoljaka (Milkin i Ljubin otac). Potomci Pavla Bitange su preko ženidbenih veza njegove djece rodbinski povezani sa gotovo cijelim Imotskim.
Pavao je za početak 19. stoljeća bio pismen i školovan čovjek, a kako je uz to bio pametan, počeo se baviti posebnom trgovinom u kojoj se brzo snašao. Naime kupovao je zemlje i terene koji su bili djelomično pod vodom, pa ih je dobivao vrlo jeftino, a predviđao je da će oni vremenom presušiti, pa će onda on i naročito njegovi nasljednici od toga imati velike koristi. Poznata je njegova uzrečica koja se prenosi u obitelji generacijama: “Kupuj zemlje dokle okom možeš vidjeti, a kuću da glavu možeš sakriti”. Pavao Bitanga je bio prvi u Imotskoj krajini koji nije bacao kukurozovinu poslije runjenja zrna, nego je koristio kao gorivo, te su njegov “izum” brzo prihvatili svi ostali. U usmenoj predaji obitelji sačuvano je da je Pavao pomagao novčano i na drugi način hajducima, te se i sam znao provući duboko u njihov teritorij preobučen u ženu radi opasnosti po svoj život.
Alfonso Maia Bitanga
Alfonso Maia Bitanga (1851.-1925.), sin Frane (brat dr. Augustina) i Splićanke Anamarie Nani koji su uz njega imali još 16 djece (učitelj Anđule, član 1. poznate imotske glazbe Pjerin, Ursulina, Elizabeta Liža). Alfonso Bitanga je bio uspješan i uvaženi Načelnik Imotskog 1898.-1899. godine, te poznati trgovac. Daje se citat iz Narodnog lista: “Bivšem načelniku Bitangi izjavljeno je priznanje i zahvalnost za njegov dosadašnji požrtvovni, rodoljubni i pošteni rad” .N.L. br. 56. str. 2, br. 64. str. 5, br 65. str. 3. Alfonso Maia Bitanga je bio prvi poznati kapelnik Imotske glazbe osnovane 1875. godine. Alfonso je bio i izuzetno dobar upravitelj Jagulovih imanja dok je Pavao Augustinov sin studirao pravo u Beču i Grazu.
Anđeo Anđule Bitanga
Anđeo Anđule Bitanga (1863.-1942.) jedan je od slavnih imotskih učitelja, prvi ravnatelj Pučke i Građanske škole u Imotskom sagrađene 1911.godine. Uvijek je nosio lulu sa kamišem od drenovine dužim od metra koju su uz uzvik “Sad sam te ulovio” zapamtili imotski đaci jer je njome dijelio “srdele”.Generacije imotskih đaka nadučitelj Anđule obdario je velikim znanjem osobito o razdoblju antike. Fra Vjeko Vrčić je zapisao: “Nekada bi dvojica školskih kolega fra Jako i Anđule poslije podne prošetali Pjacom. U rukama bi nosili štapove kojim bi udarali po tlu.Povirivalo se iz dućana, duboko se naklanjalo dvojici staraca“. Nadučitelj Anđule bio je i učiteljom djeci dr. Augustina, a kako se bavio astronomijom za zvjezdanih večeri u avliji kuće Radovinović davao je prve poduke iz astronomije djeci dr. Pave Radovinovića.
Dr. Augustin Jago Bitanga
Dr. Augustin Jago Bitanga (04.02.1841.-12.02.1912.) najmlađi sin Pavla Bitange. Augustin je u Splitu završio klasičnu gimnaziju 1862. godine, a u Padovi na “Facolta di medicina e chirurgia di Re Universita di Padova” završio je studij medicine diplomiravši 1870. godine. Dr Augustin Bitanga je prvi imotski sin koji je završio studij medicine, te je bio općinski liječnik Imotskog. Vjenčao se u Splitu 11. srpnja 1879. godine sa Marietom Lusnik (1853. – 1905.). U njihovom braku rođeno je pet kćeri: Katinka, Antonia, Zorka, Milena i Slavka, te jedini i najmlađi sin Pavao Ante Mate. Dr. Augustin Bitanga uvijek se isticao kao hrvatski rodoljub, te je sudjelovao u svim političkim aktivnostima. Bio je predsjednik Hrvatske narodne stranke, predsjednik Hrvatske čitaonice osnovane i svečano otvorene 1875. godine u Imotskom, delegat za sjedinjavanje Hrvatske i Dalmacije. Prijateljevao je sa suvremenicima i političkim istomišljenicima kao što su don Mihovil Pavlinović, don Josip Vergilije Perić, nadbiskup barski Šimun Milinović, učitelj Martin Pera i drugi. Dr. Augustin je od 1871. godine uz Nikolu Miroševića bio i predstavnik škola u Imotskoj krajini te je izdašno financirao gradnju škola u svom zavičaju, a ponajviše je radio na opismenjavanju. Usmenom predajom u obitelji poznato je da je dr. Augustin ustupio svoju kočiju okovanu srebrom caru Franji Josipu I. za vrijeme posjeta Imotskom 1875. godine.
Povjesničar prof. Ante Ujević je u 2. izdanju knjige “Imotska krajina” (1991.) dr. Augustina Bitangu uvrstio u istaknute i ugledne ljude Imotske krajine cit:
…Dr. Augustin Bitanga dolazi, uz ostale, u red imotskih rodoljuba. Rodio se u Imotskom 04. lipnja 1841., gdje je i umro 5. veljače 1912. Bio je općinskim liječnikom i tu dužnost savjesno vršio te kao čovjek plemenite duše bio voljen od naroda Imotske krajine. Bio je i predsjednikom Hrvatske stranke, pobornikom i pristašom M. Pavlinovića u borbi za narodni prepored svoga zavičaja…
Nadalje se izdvajaju citati iz 1. izdanja knjige “Imotska krajina” (1953):
…Godine 1895. Imotska Krajina traži sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. U ime naroda Imotske Krajine potpisani su dr. Augustin Bitanga i dr. Iko Jerković….Kao nezavisni narodni ljudi ističu se dr. Augustin Bitanga kasnije općinski liječnik…..Imotska krajina ove godine gubi (1912.) jednog od uzornih rodoljuba, čovjeka plemenite duše, predsjednika Hrvatske stranke, pobornika i pristašu Pavlinovićeve herojske garde, dr. Augustina Bitangu…
Marieta Lusnik
Marieta Lusnik (1853. – 1905. ) supruga dr. Augustina Bitange Jagula. Dr Augustin i Marieta upoznali su se u Veneciji na čuvenom karnevalu, a vjenčali su se u Splitu 11. srpnja 1879. godine. Marieta, splitska veleposjednica školovana u Veneciji jedina je kći Antonie Carminati i Mathiasa Lusnika. Marijetinoj majci Antoniji i baki Gianini Nonveiller Imotski je bio nepoznati gradić na kraju svijeta i bile su jako tužne jer su mislile da nježna Marieta naviknuta na gradski način života odlazi živjeti kako su govorile “među hajduke” ; “povera nostra Maria entra nel vivo con hajduci”. Međutim nakon nekog vremena promijenile su mišljenje jer je Marieta bez obzira što je jedva govorila hrvatski prihvatila i zavoljela Imotski u koji je donijela svoj način života, te je sa dr. Augustinom živjela u sretnom braku u kojem je rođeno pet kćeri i jedini sin Pavao. Po kazivanju Marijetinog sina dr. Pave unucima jednom prilikom je u Imotski došlo dvoje putopisaca Francuza koji su izgledali sumnjivo te su uhićeni i privedeni na sud koji je bio u kući Marče uz pratnju žandara. Sudac nije razumio neznance te su zamolili Marijetu koja je savršeno govorila francuski da bude tumač. Poslije su spašeni i zahvalni Francuzi umjesto noći u pržunu pozvani na večeru i konak kod dr. Augustina i supruge Mariete. Marieta je doživila vjenčanje samo kčeri Tonće 05. rujna 1903. godine za dr. Antu Mladinova u Imotskom kada je i organizirala raskošno vjenčanje na kojem su mjesec dana bila angažirana 2 kuhara iz Beča za pripremu raznih jela i slastica. Marietina majka Antonia Carminati Lusnik nadživila je kćer, te su djeca dr. Augustina postali baštinici njenih zemalja i kuća u Splitu i okolici.
Sve kćeri Mariete i dr. Augustina su se udale i napustile Imotski osim najstarije i to Katinka za dr. Milu Vukovića, Antonia Tonća za dr. Antu Mladinova (Josipova brata), Zorka za kap. Niku Cerezina, Milena za dr. Lavoslava Ivančevića i Slavka za dr. Karla Zoreca.
Dr. Pavao Radovinović (Bitanga) Jagul
Dr. Pavao Radovinović rođen kao Pavao Ante Mate Bitanga 01. 11. 1893 godine, a umro je 25. 09.1985. godine. Dr. Pavao jedini je sin dr. Augustina, a po kazivanju samog dr. Pave na dan njegovog rođenja cijeli dan su zvonila zvona na crkvi sv. Frane. Završio je Klasičnu gimnaziju u Splitu gdje je maturirao 1912. godine. Te godine umire mu otac i mladi Pavao umjesto željenog studija medicine upisuje pravo na Carskom sveučilištu Franje Josipa I. u Beču da bi se što prije vratio u Imotski gdje je imao i obveze i odgovornosti upravljati kućama i velikim zemljišnim posjedima (za njegove odsutnosti upravitelj je bio rođak Alfonso Maia Bitanga). Pavao nakon tri godine u Beču nastavlja studij prava u Grazu gdje je i diplomirao i doktorirao 1919. godine. Te godine Pavao je svojoj obitelji vratio staro obiteljsko prezime Radovinović. Po povratku u Imotski radio je kod javnog bilježnika dr. Huga Montija, da bi sam neko vrijeme između dva rata radio kao javni bilježnik, a 1937. godine položio je sudački ispit pred Apelacionim sudom u Splitu. Dr. Pavi je iza II. svjetskog rata bilo zabranjeno raditi kao javnom bilježniku, a istovremeno mu je nacioniliziran znatan dio zemalja i sve kuće (ostavljen manji dio za stanovanje). Da bi omogućio djeci školovanje bavio se poljoprivredom na dijelu zemalja koje su mu ostavljene i održavanjem posjeda. Do tada vrlo aktivan potpuno se povukao iz javnog života i do kraja života se nije htio u ništa uključivati. Za ponudu tadašnje vlasti 10-tak godina iza rata da radi kao sudac na Sudu u Imotskom pod određenim uvjetima nije htio ni čuti. Tek sredinom 1970-ih uz pomoć kćeri Anke i zeta Slavka dr. Pave je počeo dobivati mirovinu.
Između dva rata u kuću Radovinović dolazili bi svake srijede prosjaci i u avliji kuće su se u velikim bakrama kuhali kukuruz i slani grah jer iza I. svjetskog rata nije bilo hrane. „Pape je htio (po priči kćeri Anke) da ja i Jago dijelimo prosjacima i mi bi guštali, oni su imali male tečice u koje bi im stavljali hranu, poslije su htjeli novac pa bi im svima isto pripremili“
Dr. Pave vjenčao se 15.11.1923. godine za Mariju pl. Franceschi kći Ane pl. Grubišić i pl. Josipa Bepa, te su imali četvoro djece Augustina Jagu (1924.-1999.), Anu Anku (1926.-2012.), Mariju (1929.-2009.) i Zoru (1930.-2005.).
Augustin Jago oženio se za učiteljicu Maru Kusić (1929.) te imaju tri sina Pavu, Tomu i Branka, a svi žive u Švicarskoj; Anka se udala 1952. za dipl.oec. Slavka Tonkovića (1923.-2014.) te imaju šestoro djece Josipa, Jagu, Anamariu, Milu, Branka i Pavu; Zora se udala za dipl.ing. Stipu Roščića (1924.-2013.), te imaju Zdeslava i Mariju koji žive u Švicarskoj.
Marija pl. Franceschi
Marija pl. Franceschi (1899.-1968.) supruga dr. Pave rođena je na Perinuši. Marija je pohađala u Zadru licej sv. Dimitrija, prvu privatnu višu školu gimnazijskog tipa za djevojke iz plemićkih obitelji. Marija je bila višestruko talentirana, prekrasno je pjevala, te su unucima u sjećanju ostale “canzone di Napoli”, bila je jako nadarena slikarica baš kao i njena sestra Mila, te braća Toni, Zane i Frane, te je cijeli svoj život bez obzira na velike obveze kada je god mogla slikala u raznim tehnikama čak i u bolnici, te se bavila umjetnošću na razne načine kroz vezenje, ukrašavanje i dizajniranje. Marija Franceschi je po riječima kćeri Anke bila otvorena za svakoga, a dr.Veljko Vuković, nećak dr. Pave napisao je u svojim memoarima (dosad neobjavljenim) …“dr. Pavina supruga bila je najbolja žena koju sam poznavao“. Slično je naveo i fra Vjeko Vrčić u govoru poslije smrti dr. Pave u kojem se osvrnuo na Mariju govoreći o njoj kao plemenitoj ženi koja je svima rado pomagala.
Anamaria Marušić Tonković