Navršilo se sedam tužnih godina kako nas je zauvik napustio naš dragi i nikad prežaljeni Dominik Mili Zen. Moj jedini brat, lipotan, čovik, umjetnik, plemenito srce, veseljak pridan čoviku, prirodi i struci. Toliko je bio drag da ga je mater nazvala Mili te smo ga tim imenom svi u kući i mišćani uvik zvali. Rodio se deseti rujna tisućudevetsto četrdeset šeste godine u Imotskom. Sedmo dite drage mu matere Anke i oca Frane Zena. Umro je u zagrebačkoj bolnici Jordanovac treći travnja dvi tisuće osamnaeste godine. Počiva u miru na imotskom groblju Gospe od Anđela. Ditinjstvo provodi sritno u krugu velike obitelji dok se ne umiša u obitelji zla kob pa ostaje sa nepunih 13 godina bez drage matere. Bio je prigrljen od sestre Jelene i mene, brata. Moja briga za njega bijaše do mog dvogodišnjeg služenja vojnog roka. Tada dobija maćehu i drugi način života. Strogoćom tate završi osmogodišnju školu te veliku maturu u Imotskoj gimnaziji. Tatina skromna mirovina ne dotiče za daljnje školovanje jer nije mogao dobiti dom u Zagrebu za studij na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Tada pristupamo tati u pomoć moja supruga Zora sa mnom. Nije dugo crpio naša tanka primanja. Uz knjige honorači na R.T.V. i pristupa režiji jer je za tu struku pokazao veliku ljubav i smisao. Već tada koriste ga kao asistenta režije pok Joakim Žaki Marušić, Ivo Vrbanić, Dragoljub Braco Švarc te mladi režiser Božidar Domagoj Burić. Svi su ga vrbovali za sebe pa se brzo osamostalio i pokazao velike uspjehe na tom polju. Režira lipu emisiju „Imotski se bili na kamenu“, zatim dramu „Debeli lad“, „Put u Vučjak, asistira u seriji „Velo misto“. Režirao je mnoge priloge iz života, flore i faune, prirodnih ljepota Gorskog kotara, Risnjaka u emisiji o velikoj evropskoj mački, kupreških šuma u emisiji o tetrijebu gluhanu, Lici o buđenju medjeda, iz Baranje, lipote i znamenitosti Kopačkog rita itd. Dobiva brojne nagrade i priznanja pa tako biva dobitnik spomenice Domovinskog rata za ciklus emisija za branitelje sa prve crte bojišnice. Svaka njegova emisija bila je s velikom pažnjom dočekana i ogledana u mojoj obitelji pa bi tako rado pripremali malo slavlje. Moja Zorka bi obilato častila pićem i specijaletima Miloga i cilu njegovu ekipu na što je bio ponosan i zahvalan. Posebno bijaše obljubljen u mojoj obitelji, a nadasve od njegovih nećakinja. Kada sam bolova od teške rane priranog gubitka mog unuka tada me i on napustio zauvik bez pozdrava.

Bože, budi mu dobar otac i prijatelj!

Josip Braco Zen