Ovdje, pod imotskom Topanom, u susretu nekoliko starih kamenih kuća pokrivenih pločom, počinje Bazana. To je naselje navrh Imotskoga koje nosi ime još od turskih zemana jer je na tom mjestu kažu bilo sabiralište bolesnih…
U slici iz 1942. godine, te kuće bude sjećanja i mame da se o tome nešto napiše. Doduše, ne baš o sjećanjima iz te godine, nego o onima desetak godina kasnije, kad su kuće manje – više izgledale isto ovako, a ljudi koji su u njima živjeli, na neki način obilježili život ne samo Bazane, nego i grada u cjelini. Lijevo je kuća obitelji Težulat u kojoj smo moja prijateljica Mirna i ja posjećivale njezinu tetku Zorku i njezina muža Tona Tvrdića, ali iznad svega, nama svima omiljenog Jozu Težulata – Šinka i njegovu mater Ivu – Velu koji su nas dočekivali s osobitom toplinom i nekom sitnicom; bajamima ili smokvama, ako ih je uopće bilo na žgoljavim stabalcima ili u šupljim škašelama. Šinko je bio miljenik sviju, pa i nas djece, šeret i dobričina koji je dječjem uhu ostavio u sjećanje riječi izgovarane nastavkom –are/re; kišare padare (kiša pada), ili Gorare dođi da te poljubim u vratare (Gore, dođi da te poljubim u vrat). Toliko topline bilo je dosta za cijeli život, a o ispričanim i doživljenim anegdotama vezanim za njega da i ne govorimo.
Od dvije kuće sljubljene na desnoj strani slike ona manja je po svom životnom značaju i priči puno veća od svoje dimenzije. Za Imotski i njegovu povijest važno je reći da je u njoj živjela skromna pučka obitelj Valdevit, preciznije rečeno Ante Valdevit – Cokan, najpopularniji član obitelji čiji se zvonki tenor izvijao preko Jelavića doca (danas Gospina doca) kada bi procesija na Veliki petak najavljivala veliki martirij i krenula svoju kalvariju kroz grad. Jednom je obolio od teške upale pluća pa mu je liječnik strogo zabranio kretanje. Ali, bio je Veliki petak, od crkve se začuo slavni napjev „Puče moj…“ Iscrpljen i bolestan spontano i naglo je izletio iz kuće i uhvatio procesiju zaorivši već sa samog vrha Bazane svoj slavni krešendo „Puuuučee moooj“ i zajedno sa svojim Gospodinom podijelio muku tog trenutka patnje i nadljudske žrtve. Za potpisnicu ovih redaka važna je priča o završetku četvrtog razreda osnovne škole koja je jedno vrijeme trenutno bila locirana na Bazani, a tu je živjela i naša učiteljica Ita Nikolić. Voljeli smo svoju dobru učiteljicu, Hvaranku rodom, dobili od nje odlične ocjene i razmišljali kako ćemo obilježiti oproštaj s njom i zahvaliti joj. Nas nekoliko djevojčica (Katica Ostojić, Tonča Valdevit, Gordana Rako, Ita Aljinović) odlučile smo napraviti kolač za učiteljicu. Ali koji? Paradižot! Valjda je to nama djeci bila najdraža poslastica. Brzo smo skupili nekoliko jaja, šećer i mlijeko i s puno nespretnosti napravili nešto što je sličilo na paradižot. Ali, u čemu ćemo ga nositi? Kuća Valdevit, kao uostalom ni mnoge poslijeratne kuće, nije imala svečanog tanjura pa smo naš paradižot smjestili na stari iskrivljeni, ali udubljeni aluminijski tanjur, jedini koji nam se činio pristojnim. Paradižot smo ukrasili nekim sitnim bombonima u boji i grančicama masliđana i pokucali na vrata naše učiteljice. Kad je ona otvorila vrata, i ugledala nas s paradižotom na iskrivljenom aluminijskom pjatu, nasmijala se najljepše na svijetu i pozvala nas unutra. Izgleda da joj se svidio naš paradižot okićen grančicama i bombonima. Je li ga poslije kušala? Je li sličio na nešto? Kako ne! Ako ni na što, sličio je na ljubav. Radili smo ga svim srcem mi djevojčice u onoj maloj prizemnici pokrivenoj pločom. U kući Tonče Valdevit. Ona dvokatnica na desnoj strani bila je dom obitelji barbe Vicka Težulata, poznatog imotskog brijača nasmijanog rumenog lica i njegove fine sestre Ljubice, potom i žene Nine. Kroz nju su prošli mnogi podstanari iza rata i iz nje nosili zavežljaje uspomena na te dobre ljude. Najmanja kuća na slici je pripadala također dragoj Ljubici Težulat, a nama djeci je služila njezina okućnica za igranje Gospođa, Mama i Rađanja. Bile smo mame grančicama stabala posebnog oblika jer lutaka iza rata nije bilo pa su igre bile izmaštane na poseban način. Kuće na ovoj vrlo važnoj slici nisu izmaštane. One su stvarnost jednog vremena i trenutka povijesti našega gradića. One su poput ljudi. Dobro je da nisu zaboravljene.

Gordana Radić

Fotografija u obiteljskoj arhivi