Imotski je poslije Drugog svjetskoga rata živio poput svih drugih sličnih gradića Dalmacije, ali se po nekim pojavama koje su proizašle iz teškog poslijeratnog stanja, ipak razlikovao od drugih. Rat je ostavio teške posljedice neimaštine u selima, bližoj i nešto daljoj okolici grada tako da je u memoriji stanovnika ove varoši do danas sačuvano sjećanje na prosjake i ljude poremećenog ponašanja koji su se kao po nekom nepisanom zakonu svoga kretanja susretali na trgu i gradskim ulicama. Tako su u sjećanju potpisnice ovih redaka ostali nezaboravni likovi Njunje, Gajtana i njegove sestrice Ane, Mare Janjišove, Mare Biokovke, djeci drage „lude“ Anice, Šime Đuđula, Miše Beusa. Zanimljivo, svi su oni osim Mare Biokovke koje smo se kao djeca jako bojali, ostali svijetliti kao plamićci nekog dobrog svijeta makar su bili obilježeni velikim jadom i sirotinjskim usudom. Bilo je i pojedinaca koji su dolazili u grad pazarnim danom nešto prodati, ali bi u zanosu od dobro obavljena posla na kraju završili u najbližoj gostionici, onoj Vlade Poštenjaka. Tamo bi, propivši svu zaradu, svom već poznatom ridikuloznom liku dodavali originalno obličje i ponašanje koje su brojni dokoličari okupljeni na tom trgu jedva čekali.
Tako dolazimo do dobrodušnog „Marijana iz Vira“. S ovim nadimkom je dolazio u Varuš, obično srijedom, iz sela blizu Posušja s mazgom natovarenom drvima za prodaju. Kad bi ih prodao i ručao, potom se obilato počastio vinom, slijedio bi ritual njegove predstave na već prilično ispražnjenom trgu. Imao je razrok pogled koji je u pijanstvu postajao još razrokiji, a priče iz njegova monologa tekle bi u takvom kalamburu riječi i slika da bi oduševljavao sve prisutne. Sjećam se njegove „Božanstvene komedije“ koju smo gledali s prozora obližnje kuće moje tetke. Jedva se držao na nogama, ali razgovijetno priča da je bio u Raju, da tamo vino teče u potocima, da je tamo susreo i Tita i Jovanku i da su zajedno ručali za velikim zlatnim stolom. A bio je i u Paklu gdje su „grišnici obišeni po zasluzi, a najviše su višani za mali prst jedne noge s glavama naopako“. Samo je njegov brat Parparuti (nadimak) „obišen za uvo, jer je bio najveći grišnik“. Znao je Marijan doći u grad i „gospodski obučen“ pa sjesti u neku kavanu i tamo uz piće zabavljati prisutne svojim nevjerojatno maštovitim pričama. Tako je privlačio i pažnju malo intelektualnijeg sloja građana, pa i jednoga suca kojega je „sinjao“ kao svoga prijatelja. A sudac je u njemu vidio nešto više od pijanca razrokih očiju pa mu je postao prijateljski sklon, počastivši ga kadikad kakvom marendom u „Brečiča menzi“ gdje se je i sam hranio . Jednom mu je dao jaketu da se zaštiti od velike zime, a jedne burne zimske noći, kad se Marijanu nije išlo u Vir, sudac mu je pružio sklonište u portunu kuće u kojoj je i sam bio podstanar. Marijan ga je gledao „ko Boga“ valjda siguran da za svoje grijehe sada neće biti suđen. Uglavnom, do dana današnjega, u memoriji starijih Imoćana ostat će upamćene slike kad bi se Marijan pijan valjao po podu ne mogavši se osoviti na noge, a okupljeni dokoličari bi ga pustili da i u tom stanju priča fantastične, nebulozne priče svoje mašte vrijedne filozofske procjene dok bi ga njegova mazga strpljivo čekala privezana uz neki zid ili stablo imotskog Pazara.

Gordana Radić

Marjan iz Vira snimljen u Imotskom 1963. godine, (arhiv Gordane Radić)