Na jezeru u blizini moje kuće jedan predio se zove Kulica. Za Kulicu
me kao dječaka veže jedna prekrasna uspomena u kojoj sam i ja sudjelovao kao borac na frontu u čast sv. Ivana.U Imotskom se 23. lipnja, dan prije nego se slavi svetac Ivan, na Kulici pali Svitnjak. Da budem pošten,nije to samo ekskluziva nas koji smo se zvali Jezerani, nego su i na drugom predjelu Imotskog tzv. Bazani, Bazarani također palili Svitnjak. Rivalitetizmeđu Jezerana i Bazarana nije se vidio samo u tome čiji će Svitnjak biti veći, nego su se vodile i „teritorijalne bitke“ kamenicama na bojišnici čija je crta bila od Dinkove pećine koju su na vrhu držali Bazarani i štale mesara Dinka Nikolića, te Rakine ograde prema Kulici koju su teritorijalno držali Jezerani. U gradu je linija razdvajanja bila ulica koja ide od crkve sv.
Frane prema kući Tona Tadića i kina Sloboda te dalje skalinima uz gradsku kavanu koju je u to vrijeme držao Boško Ćosić, do prve ulice gdje je smještena Šentada i kuća Zen. Na taj dan, ako si kao dječak bio uhvaćen na teritoriju „neprijatelja“, bio si njihov zarobljenik i trpio sve konzekvence ratnog zarobljenika. Naš štab bio je u kući Mije i Milke Kusić. Glavni komandant je Kusić Dinko, a njegov zamjenik brat Mima. Na prvoj borbenoj liniji bacači kamenja bili su braća Mele (pekar) i njegov brat Sika.Mlađa ekipa Petar Nikolić, Miro Meter, Ante Pavić, Ivan Olujić, Ivica i Tonći Borić bili smo raspoređeni u pozadinu i sanitet. Naš zadatak je da nekoliko dana prije po terenu pronalazimo kamenje koje je pogodno za bacanje iz ruke na veću daljinu, pa ga skupljamo, sortiramo i donosimo na bojišnicu. Ivica Borić zvani Prčola je trebao osigurati sanitet, to znači ukrasti koji zavoj iz kuće Borić i kao dezinfekcijsko sredstvo osušiti kravlju „galebinu“ i tako osušenu izmrviti u prah te pohraniti u jednu staklenku. Galebina se stavljala na ranu ako je netko pao ili ga pogodio kamen u glavu. Drugi naš zadatak je bio sakupljanje drva od kuće do kuće i skladi-štenje u baraku Mije Kusića i dan prije sv. Ivana drva prenijeti na Kulicu gdje će biti složen Svitnjak. Stariji su imali zadatak da naprave smjesu od luga, piljevine i ulja koje se vadilo iz getriba auta. Od te smjese su se na Kulici, na kamenje uz koje je trebalo počistiti travu, postavljali tzv. Čuljci koji su se navečer zapalili slično bakljama. Svitnjak bi se u popodnevnim satima počeo graditi uz osiguranje bojišnice da Bazarani ne bi prodrli na teritorij Jezerana i srušili svitnjak. Gradila bi se obično dva svitnjaka visine oko 3 metra. Borbeni moral dizao bi se pjesmama:
Na dvajestčetri ovoga miseca, Jezerani štuju velkog sveca
Velkog sveca svetoga Ivana koji nosi barjak Jezerana.

Bazarani jeb..i drobari, Jezerani slavni kapetani

Na Jezeru i sira i mlika, na Bazani pura im je dika.

O jezero naša lipa diko, tebe slavi malo i veliko
a najviše jezeranska dica pomogla im Marija divica.

U sumrak bi se zapalio svitnjak i čuljci, svi Jezerani i stari i mladi okupili bi se oko njega i uživali u prelijepom pogledu na Kulicu koja je bila sva u plamenu. Kad bi ostao samo lug i žar, onda bi se granama tuklo po pepelu, stotine plamenih iskri dizale bi se u zrak, a pogrdnim riječima spominjali oni koji nisu dali drva za svitnjak „Koliko iskara gorilo, toliko ga đavala odnilo“, i dodalo bi se njihovo ime. Sutradan na sv. Ivana i Jezerani i Bazarani slušali su zajednički svetu misu.

Petar Nikolić (2023) Život dida Petra

Dio Bazane ispod tvrdave snimljen 1942. godine, lijevo je kuca Tezulata, desno Cokana Valdevita te Vicka Tezulata, fotografija u obiteljskoj arhivi