Papini pečatnjaci ili bule, rijetki su arheološki nalazi u nas. U Hrvatskoj ih možemo nabrojati svega 6-7 od toga su 3 pronađena u arheološkim iskapanjima benediktinskog samostana Rudina kraj Požege. Papina bula odnosno pečatnjak najčešće je od olova, radi se o visećem pečatnjaku ili buli koji se nalazio na svim njegovim službenim dokumentima pisanim na pergamenu. Pečatnjak predstavlja sredstvo validacije, odnosno vjerodostojnosti isprave. Koristili su se sve do doba renesanse kada vlastoručni potpis zamjenjuje sve vrste dotadašnjih pečata. Pronađeni olovni pečatnjak u blizini otkrivenih temelja gotičke crkve na Opačcu uz izvor rijeke Vrljike, za nas ima veliku važnost u prvom redu kao povijesni dokument. On je potvrda postojanju crkve i samostana u 14 st. na ovom mjestu, a ujedno govori o jednoj pisanoj komunikaciji između Svete Stolice i poglavara ovog samostan na Opačcu. Danas možemo samo pretpostavljati što je u dokumentu pape Inocenta VI pisalo i kojim povodom se obratio poglavaru samostana. Pravi sadržaj te isprave, nikada nećemo saznat. Nema sumnje kako bismo saznali mnoge dragocjene podatke za koje danas ne znamo, kao na pr. titular crkve, odnosno ime sveca kojem je posvećena, nešto više o životu redovnika, jesu li posjedovali okolne zemlje, koliki su im bili prihodi ili su bili oskudni i živjeli u siromaštvu, kao što navodi vizitator Bosanske vikarije Jakov Markijski koji je posjetio samostan 1435.g. Postoji cijeli niz isprava i dokumenata ovog pape koje je on slao na adrese naših samostana, počevši od Raba pa do Kotora. Većina te dokumentacije odnosila se na imenovanja biskupa i opata na čelo pojedinih biskupija odnosno samostana. Nekad je papa posredovao u raznim sporovima oko vlasništva nad crkvenom imovinom, te u mirenjima i smjenjivanjima neposlušnih svećenika. Poznato nam je da je upravo on uputio zahtjev caru Dušanu da vrati šest katoličkih samostana koje je prisvojio i otrgnuo od njihovih prelata a koji pripadaju Kotorskoj biskupiji. Mnoge podatke saznajemo iz pisane dokumentacije sačuvane u papinskim arhivima ali tek od 15 st. jer od tada pape uvode registar dokumenata, odnosno prepisivanje cjelokupnog teksta svake pojedine isprave koja se šalje iz njegova ureda. Originali tih isprava se arhiviraju i čuvaju i do danas. Zahvaljujući toj praksi mnogi sačuvani dokumenti vatikanskog arhiva, odnose se dijelom i na našu pisanu povijesti

s podacima koji govore jednako o crkvenim, povijesnim i gospodarskim prilikama u nas a koji su ostali zabilježeni kroz vjekovne kontakte papa s našim samostanima i crkvenim poglavarima.