Modro jezero, usamljeni plivač u kolovozu 2016. godine.

…Prošlo je više od četrdeset godina; studentom budući, u cik zore polazio sam ka Modrom jezeru i spuštao se k vodi. Sve je spavalo u dubokoj modrini kamena i vode. Sunce još uvijek na njegovim rubovima čeka da klizne nizbrdo kad se izdigne nad Krajinu. Spava i voda lagano namreškana, bezglasna i oko lađice koju je netko ostavio. Kad sunce preplavi vodu s kraja na kraj, spavanju će biti konac, zapjevat će cvrčci i pjevat će dok se sunce ne povuče iz grotla; voda će oživjeti pomaknuta rukama plivača, sječena tjelesima skakača koji će se baciti u nju s grebena. Tada, jezero je još intimniji dio gradića, pravi dar mjestu na visoravni, blagodat u ljetne dane. Na more malo tko i misli. Imamo svoje.

Dinko Štambak (1987.) Modro jezero u rano jutro