Dobrila Tripalo sa svojom djecom u Imotskom 1938. godine, s desna stoje: Ljubomir, Milica, Nevenka, majka Dobrila, Ante Tonko i Miro. U Zavičajnom muzeju Imotski otvorena je izložba “Tripalova vizija Imotskog”. Postav izložbe čine originalna Perićeva pisma znamenitom imotskom Načelniku Josipu Tripalu s objašnjenjima društveno političke situacije. U nastavku se daje tekst kustosice izložbe Snježane Tonković:
NAČELNIK IMOTSKOG JOSIP TRIPALO I ZASTUPNIK DON VERGIL PERIĆ
Konac 19-tog i početak 20-tog st. vrijeme je velikih promjena i značajnih zbivanja u političkom, ekonomskom i ideološkom pogledu. Hrvatska je u tom vremenu bila ukliještena između Austrije i Mađarske i njihovih interesnih preklapanja na našem tlu, a koja su uvijek završavala na štetu Hrvatskog naroda. Nejedinstvo kojemu je pridonosila i teritorijalna podijeljenost Hrvatske na Banovinu, Dalmaciju i Slavoniju, dodatno je išlo u prilog vladavini dvojne Monarhije. Buđenje nacionalne svijesti kroz nacionalne stranke koje su okupljale Hrvatski narod u traženju svojih prava, kao prava na uporabu vlastitog jezika u javnim ustanovama, tako i za veću političku, financijsku i gospodarsku samostalnost. Odjeci tih zbivanja nisu mogli mimoići ni Imotsku krajinu. Ovdje su podjednako djelovale Narodna stranka, Stranka prava, Čista stranka prava te Smodlakina Hrvatska demokratska stranka, koja se udružuje s Naprednom strankom i postaje Hrvatska pučka napredna stanka ili krače Hrvatska stranka. Međutim, postojala je u gradu i mala grupica od 9 obitelj koje su se smatrale Talijanima, oni nastoje obnoviti svoju stranku „Lega Nazionale“, ali njihova uloga je bila minorna. Josip Tripalo načelnik Imotskog i Vergil Perić saborski zastupnik u Dalmatinskom saboru i Carevinski zastupnik u Beču, suvremenici, istomišljenici i domoljubi pripadnici iste Narodne stranke iako Perić 1894.god. zbog neslaganja s rukovodstvom stranke, iz revolta prelazi u Čistu stranku prava. Unatoč tomu otpočinju zajedničku suradnju imaju dosta dodirnih točaka i sličnih razmišljanja te s punim poštovanjem respektiraju jedan drugog. Međutim, ono što je najviše povezalo ova dva istaknuta Imoćanina jest želja da svojim radom
doprinesu boljitku i prosperitetu svog kraja. Postali su prijatelji vodili su čestu korespondenciju s istom temom realizacija raznih projekata vezanih za Imotsku krajinu. Perić je bio intelektualac i političar čovjek koji se kretao u sličnim krugovima, koji je uvijek mogao računati na potporu ljudi s kojima je svakodnevno bio u kontaktu. Josip Tripalo je skroman čovjek, omiljen u narodu, koji je također uvijek spreman napraviti više od zadanih mu mogućnosti načelnika jedne male varoši u Zagori. Svakako poznanstvo s jednim tako utjecajnim čovjekom moglo je biti vrlo korisno, dok je Perić u Tripalu vidio pouzdanog čovjeka na kojeg se može osloniti. Njihovo prijateljstvo datira ranije od prvog Tripalovog načelničkog mandata iz 1894.g. i trajalo je puno duže od Perićevog posljednjeg zastupničkog mandata 1916.g. Ostali su u prijateljstvu i kontaktu sve do Perićeve smrti, u Zadru 1919. g. Poslije njega ostala su pisma upućena Josipu Tripalu iz kojih danas iščitavamo povijest i povijesna zbivanja jednog razdoblja od prije više od stotinu godina na jednom malom prostoru kao što je Imotska krajina. Ona je zapravo ogled i preslika zbivanja u cijeloj tadašnjoj Hrvatskoj. Međutim iznenađuje kako su neka pitanja, onda i danas jednako aktualna.
JOSIP TRIPALO (1862-1929) rođen je u Imotskom od oca Andrije i majke Marije-Ane Bitanga. Otac mu je doselio u Imotski iz Sinja. Ubrzo nakon ženidbe kupio je kuću na imotskoj Pjaci. Razvio je posao i zahvaljujući tomu uredio je i dogradio još jedan kat na kući, koja i danas odolijeva vremenu i čuva uspomenu na tu obitelj. Njegov sin Josip jedinac naslijedio je od oca trgovinu željezom i uspješno se za života bavio tim poslom. Stekao je značajan imetak i slovio kao imućan čovjek – trgovac i posjednik. Ženio se dvaput, nakon smrti supruge Milice Jerković, s kojom je imao kći Mariju, drugi put se oženio Dobrilom Šegvić iz Splita s kojom je imao još dvije kćeri i četiri sina. Nažalost
nitko od njegove sedmero djece nije imao potomaka. Dva sina su tragično stradala, najstariji sin Andrija utopio se u Modrom jezeru a Ljubomira su ubili komunisti 1945. g. Inače, Ljubomir je bio nadaren kao glazbenik, i njegovim zalaganjem osnovano je društvo „Lipa“ za brigu i uređenje Imotskog. Smrću najmlađeg sina Ante Tonka, dugogodišnjeg sveučilišnog profesora u Sarajevu, koji je umro 1993.g. ugasio se ogranak imotske loze Tripalo. Za života Josip Tripalo imao je ugled i bio omiljen među Imoćanima, tako da su ga čak tripu birali za načelnika. Prvi put sa svega 32. god. stao je na čelo grada, drugi i treći put biran je dva mandata za redom (1899-1911), kao pripadnik Narodne stranke. Godine 1911.g. održali su se novi izbori u vrlo napetoj situaciji, a ona je vladala ne samo u Imotskom nego diljem Dalmacije. Vodila se borba između pristalica Narodne stranke i Čiste stranke prava. Pravaši su te godine uvjerljivo pobijedili u Imotskom. Izabran je Ivan Zane Vučemilović, pravaš, za novog načelnika koji je upravljao gradom sve do rata, a zadržao je taj položaj i u ratnim godinama. Tripalo je za svog dugogodišnjeg mandata učinio puno za Imotski i Krajinu, ostvario je nekoliko bitnih projekata koje je uspio realizirati u suradnji s zastupnikom Perićem, a koji su pozitivno obilježili njegovo službovanje. Najvažniji njihov poduhvat svakako je osnivanje Građanske škole u Imotskom, otvorena je 1911.g. Tom prigodom zastupnik Perić je održao vrlo nadahnut govor koji se među Imoćanima još dugo pamtio i prepričavao. Za Tripalova mandata, radilo se na obuzdavanju bujice Suvaje koja se nekontrolirano izlijevala i plavila polje, nakon čega je ono ostajalo dobar dio godine pod vodom neupotrebljivo za obrađivanje. Također, Imotski je dobio vodovod njegovim osobnim zalaganjem, a uz pomoć novca koje je Perić uspio ishoditi od vlade (100.000 K). Time je bio riješen jedan veliki problem i goruće pitanje grada. Za svog mandata 1893.g. osniva „Općinsku glazbu“ koja datira još od 1870.g. U njenim počecima i sam je bio član glazbe. Uspostavio je javnu rasvjetu osvijetlivši Pjacu s dvanaest visokih ferala. Zatim, nastojao je dovesti Poljoprivrednu školu u Imotski, smatrao je da bi školovani kadar unaprijedio poljodjelstvo u plodnom imotskom polju i tako postupno iskorijenilo siromaštvo u Krajini. Radio je na uređenju korito Vrljike, istovremeno nastojao je pridobiti vladu za financiranje isušivanja polja. To je na koncu Vergil Perić uspio progurati u Carevinskom vijeću. Projekt bi se ostvario u suradnji s bosanskom vladom, uz financijski trošak 90% naprama 10% koje bi snosila bosanska vlada. No, s tim se moralo još pričekati. Radio je na uvođenju poštanskog automobila, koji bi prometovao iz Splita do Imotskog i obrnuto, a prevozio bi poštu, ljude i teret, triput tjedno. Perić je stalno gurao to pitanje u Saboru u prvi plan, dok nije dobio čvrsta obećanja. Zajedno su razmatrali ideju o gradnji željezničke pruge u Imotskom.
Pogotovu kada je Austrija pokazala interes radi bržeg prijevoza duhanske sirovine iz Imotskog do drugih odredišta. Oboje su bili u velikom zanosu i nastojanju da se ostvari ta zamisao i Imotski spoji prugom do Aržana, a odatle na željeznički krak sinjske“ Rere“ do Splita. Dobar dio njihove prepiske koju su godinama izmjenjivali bila je posvećena upravo ovoj temi. Načelnik Josip Tripalo i Vergi Perić kao zastupnik u Saboru, pokušavali su zajedničkim snagama u razdoblju konca 19 st. i početka 20.st. ostvariti mnoge korisne zamisli i ideje koje su bile usmjerene na dobrobit ovog grada i cijele Imotske krajine. Mnogo toga je s njihove strane učinjeno, mnogo toga ostalo je nedovršeno, a neke ideje su bile jednostavno neostvarive, kao pitanje gradnje željeznice kroz Imotsku krajinu. Nesumnjivo da bi tako nešto preporodilo ovaj kraj, ali isto tako gradnja pruge bila je uvijek političko i interesno pitanje velikih sila, u ovom slučaju Austrije i Mađarske. Bili su pomalo dva zanesenjaka koji su svojim zalaganjem i radom svatko na svoj način pokušavali doprinijeti boljitku rodnog kraja čiji prosperitet im je bio na srcu.
Snježana Tonković
