Primarijus dr. Veljko Vuković (25. 01.1914.-23.01.2010.) rođen je 25. siječnja 1914. godine u Imotskom, sin je Katinke Bitanga i dr. Mile Vukovića. Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1933. godine te upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu koji završava 1940. godine. Dolazi u Imotski gdje započinje raditi sa ocem, a krajem 1942. godine postavljen je za općinskog liječnika Imotskog. U Splitu je radio od 1946. godine gdje je postavljen za pročelnika zdravstva Dalmacije. Dao je popraviti bolnicu te izgraditi bolnice u Zadru, Šibeniku i Kninu. Zdravstvenu školu u Splitu osnovao je 1949. i bio dugogodišnji predavač. Dr. Veljko Vuković specijalizirao je pedijatriju te je na svim područjima poboljšao zdravstveno stanje uz opadanje oboljenja i naročito smrtnosti djece. Nakon specijalizacije, organizirao je i postao voditelj Dječjeg dispanzera Bačvice te je godinama kasnije osnovao i vodio Centralni dječji dispanzer kao i organizirao izvanbolničku pedijatrijsku službu. Objavio je i uredio više knjiga i zbornika o radu Doma zdravlja u Splitu te je napisao i objavio preko stotinu znanstvenih i stručnih članaka u različitim medicinskim časopisima. Dobio je Nagradu grada Splita za životno djelo. U razdoblju od 1989. do 2004.godine u mjesečniku “Imotska krajina” objavio je tridesetak članaka o Imotskom i Krajini od 18. do 20. stoljeća. Prvi je pokušao otrgnuti od zaborava stare fotografije i razglednice vezane za Imotski sabravši ih u pet tematski raspoređenih knjižica i to Stari Imotski (1995), Fotografije starih Imoćana (1996), Ljepote krša uz Imotsko polje (1996), Društveni život u Imotskom (1997) te Imotski od nekad i sad (1998). Kao jedan od najzaslužnijih Imoćana bio je izabran za doživotnog predsjednika društva ”Imotska krajina” u Splitu. Dr. Veljko Vuković oženio se 1940. godine za Imoćanku Đemu Ivanović te je otac sinova Mile (1940-2022) i Slobodana Brace (1941-2019). Umro je 23. siječnja 2010. godine uoči svog 96. rođendana, a vječni mir našao je u voljenom Imotskom uz roditelje i suprugu Đemu.

Fotografija snimljena 1917. godine u Imotskom na kojoj je mali Veljko Vuković u arhivi obitelji Radovinović

Perinuša, pogled sa terace kuće Franceschi na staru šetnicu smještenu uz rukavac Vrljike u kolovozu 1932. godine…..

Fotografija u arhivi Zlatke Franceschi Nožina

U dvorištu Duhanske stanice u Imotskom početkom 20 stoljeća. Secesijski kompleks Duhanske stanice sa upravnom zgradom i skladištem duhana projektirao je Prus ing. August Thara, a izgradnja prvog velikog skladišta započela je 12. lipnja 1888. godine. Thara je inače iz Konigsberga (današnji Kalinjingrad) preselio u Split zbog problema sa srcem, a neki kažu i zato što je bio katolik u protestantskom okruženju. Umro je u 47 godini i pokopan u Splitu, a grob mu je, uz mnoge druge, uništen devastacijom Sustipanskog groblja. U kratkom roku u Imotskom podignute su upravna zgrada, zgrada za dnevni odmor i prehranu radnika (danas Muzej), dvije sporedne zgrade. četiri sanitarna čvora, protupožarni objekt, bazen-cisterna s vodom u slučaju požara. Cijeli kompleks je bio zavidno hortikulturno uređen. Po zapremnini skladišta Otkupna stanica u Imotskom bila je najveća u Dalmaciji i to po broju uposlenika i po kapacitetu skladišnog prostora. Snježana Tonković u katalogu “Duhanska zbirka Zavičajnog muzeja u Imotskom” (2009) piše: ” ….Otkup duhana bio je najvažniji događaj u imotskom kraju što nimalo ne čudi jer je to bio jedini izvor novčanih sredstava za život ovdašnjih ljudi. Već od rana jutra zaprege iz svih okolnih mjesta prepune duhanskog lista kretale su se putovima u koloni prema Imotskom u tamnošnju otkupnu stanicu Doganu. To je bio dan koji se dugo iščekivao i još duže pamtio. Ljudi su dobivali gotov novac kojim su mogli podmiriti sve životne potrebe i svoja dugovanja. Cijele godine uzimala se razna roba u mjesnih trgovaca za osnovne životne potrebe, bez plaćanja. Trgovac bi dugovanja zapisivao jer se znalo da će biti podmirena nakon otkupa duhana, to se popularno zvalo- dug do vage. Duhan se počeo donositi u Imotski na otkup već od 01. studenog, što je trajalo do 15. siječnja. Da bi se izbjegle gužve u otkupnoj stanici napravio bi se unaprijed raspored po kojem bi se znalo kada koje selo donosi duhan na vagu. Duhan se tovario na mazge, konje ili kola, pa se u živopisnoj koloni kretalo prema Imotskom…..

Fotografija u zbirci Igora Goleša

Fra Silvestar Kutleša rodio se na Blagovijest 27.03.1876. godine u Gornjim Vinjanima, a na krštenju je dobio ime Jure. Umro je na današnji dan prije 79 godina, 08.01.1943. godine u Imotskom. Za svećenika je zaređen 1898. godine u Makarskoj kada je dobio ime fra Silvestar. Od 1899. do 1915. godine bio je profesor Franjevačke gimnazije u Sinju gdje je predavao grčki, latinski i hrvatski jezik te povijest i zemljopis. Za vrijeme prvog svjetskog rata bio je župnikom u Lovreću gdje je započeo pastoralni rad, gvardijan u Makarskoj, zatim dolazi u Runoviće gdje službuje 12 godina kao župnik (1923.-1936.). Tu će ostaviti neizbrisivi trag kao dušebrižnik, sakupljač narodnog blaga i uzorni franjevac. Neko vrijeme u župi je držao i privatnu pučku školu. Župljani su ga odmila zvali fra Šilve. Bavio se pučkom medicinom te je u prvoj polovici 20. stoljeća napisao ljekarušu. Bio je visok, uspravan i ponosan, pravi Dinarac. Gotovo svake srijede dolazio bi iz Runovića u Imotski jašući na konju svijetlocrvene boje, s podignutim habitom oko pasa. Bilo ga je milina gledati kako kao pravi vitez, ponosno uzdignute glave, jaše kroz mnoštvo ljudi od Đirade do samostana. Prikupljao je narodne pjesme, proučavao pučku kulturnu baštinu Imotske krajine, surađivao u Hrvatskom pravu (1910), Hrvatskoj straži (1936) i Novom dobu (1937) te objavio zbirku “Junačke narodne pjesme iz Imotske krajine” (1939). Na temelju dugogodišnjega prikupljanja građe, istraživanja i suradnje gotovo 150 kazivača sastavio je opsežno djelo “Život i običaji u Runovićim, jednoj župi Imocke Krajine”, čime se svrstao među najbolje etnografe u Hrvatskoj. Prilikom tiskanja monografije originalni naslov promijenjen je u “Život i običaji u Imockoj krajini” što je opravdano sadržajem jer je Kutlešino životno djelo u proteklih više od 70 godina jedna od najboljih regionalnih monografija. Svoje posljednje godine života provodi kao zamjenik gvardijana i vikar franjevačkog samostana u Imotskom, a od 05. srpnja 1937. godine vodi samostansku kroniku. Svakodnevno bi sa fra Jakom Milinovićem poslije ručka i večere pušio lulu s dugim kamišem. Dr. fra Ivan Glibotić u samostanskoj kronici piše:” Prije smrti 08. siječnja 1943. godine zaželio je pogledati svoju dragu Krajinu i zamolio gvardijana fra Ćiru Ujevića, da ga privede k prozoru. Bila je kasna noć i mjesečina. Gvardijan mu učini po volji i dovede ga. Silvestar jedva miče glavom, ali ipak dobro pogleda sela oko Imotskog polja gdje je dugo vojevao, a onda najedanput klone. U ime Isusovo! Bio je mrtav. Svaka mu čast i vječni pokoj njegovoj duši!” Fra Sivestar je pokopan 10. siječnja u franjevačku grobnicu na imotskom groblju Džombuša.

Fotografija fra Silvestra kao i dio podataka u tekstu iz monografije fra Joze Grbavca (2021) Silvestar Kutleša

Marija pl. Franceschi (1898.-1968.) i dr Pavao Radovinović (1893.-1985.) vjenčali su se 15. studenog 1923. godine u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Durmiševcu. Dr. Pavao jedini sin dr. Augustina maturirao je u Klasičnoj gimnaziji u Splitu 1912. godine te iste godine upisuje pravo na Carskom sveučilištu Franje Josipa I. u Beču. Studij završava u Grazu gdje je i doktorirao 1919. godine. Po povratku u Imotski zapošljava se kod javnog bilježnika dr. Huga Montija čiji je ured kasnije i preuzeo. Mladi Pavao tada je jedan od najpoželjnijih ženika Imotske krajine, a zvali su ga Pasqualino di quattro bellezze, buono, bello, bravo, bezzi; zlatni mladic Pavao od 4 ljepote, dobar, lijep, sposoban i bogat (pun cekina). Zaručio se za Mariju pl Franceschi rođenu u obiteljskoj kući na Perinuši od oca Josipa Bepa pl Franceschi i majke Ane pl Grubišić. Pavao se za cijelo vrijeme studija dopisivao sa Marijom, a nerijetko bi joj iz Beča i Graza poslao neku lijepu sitnicu, pa makar egzotično voće kojeg nije bilo u našim krajevima. Marija je završila u Zadru licej sv. Dimitrija, bila je višestruko talentirana, prekrasno je pjevala i bila nadarena slikarica, a vezovi su joj bili izvanredni kao slike same. U braku je rođeno četvoro djece, Augustin Jago (1924.-1999.), Ana Anka (1926.-2012.), Marija (1929.-2009.) i Zora (1930.-2005.).

Fotografije mladih zaručnika Marije i Pave snimljene 1918. godine u obiteljskoj su arhivi

Anamaria Marušić Tonković

Pogrebna povorka ispred crkve na putu prema Đombuši krajem 1920-tih godina, Jelaska fotograf Imotski.
Po oslobođenju Imotskog od Turaka 1717. godine Mlečani su dali fratrima zemljište za gradnju župske kuće i crkve, a gvardijan fra Stipan Grubišić 1742. godine kupio je ogradu ispod samostana. Kad se započela graditi nova crkva, odlučilo se groblje prenijeti iz Varoši u fratarsku ogradu na dio zemljišta koji je pripadao Ivaniševićima Đombama te je groblje prozvano „Đombuša”. Gvardijan fra Ante Perić započeo je 1859. godine uređivati novo groblje za imotsku župu te je najvjerojatnije 1866. godine dovršio gradnju groblja i svečano podigao crkvicu s mrtvačnicom ispod nje posvećenu Gospi Karmelskoj. Groblje je sagrađeno u dvije ravnine povezane lijepim stepeništem. Od davnine u imotskoj župi bila su ustanovljena tri reda sprovoda, a prvi je bio najsvečaniji. Na čelu pogrebne povorke bio je drveni križ koji se čuva u samostanskom muzeju na štapu 5 m visokom oko kojeg bi bio zavezan dugi bijeli ili crni veo. Križ bi slijedio dvored toraca, bijelih drvenih nosača na koje su se stavljale mjedene glave u koje bi se utakle debele svijeće. Broj toraca ovisio je o pokojnoj osobi, a znalo ih je biti i do stotinu. Nosili su se upaljeni u širokom dvoredu iza križa.

Fotografija u arhivi Gordane Radić

Slikar Antun Tonći Mostarčić (1903.-1944.) sin Ivana Ike i Magdalene Mande Borić iz Brista, rođen je 2. listopada 1903. godine u Imotskom, a ubijen je u noći između 24. i 25. listopada 1944. godine na otočiću Daksi s grupom uglednih dubrovačkih rodoljuba. Iako je Mostarčić bio izvrstan slikar i svestrana osoba njegova slikarska ostavština nije velikog opusa, radio je i ostavio onoliko koliko su mu životne prilike dopuštale, u stalnoj borbi za preživljavanjem. To ga je prisiljavalo da se bavi i drugim sporednim poslovima te je u vrijeme studija, a i poslije osnovnu životnu egzistenciju održavao svirajući na violini. Kao samouk glazbenik svirao je gitaru, ksilofon (nekad se zvao tubofon, kći Magdalena poklonila je očev tubofon Zavičajnom muzeju u imotskom), violinu. U Mostaru Tonći je imao sestru Karmelu koju bi posjetio. Tako je Karmela pričala kako bi za ljetnih noći pošao na stari most i zasvirao violinu, a ljudi bi rekli „došao je Tonći – eno svira na Mostu“. Mostarčić je svirao na raznim zabavama uveseljavajući druge, zarađivao, tek samo za obilniji obrok. Iz tog vremena sačuvan nam je i njegov dnevnik, koji je vodio za studijskih dana, u vrijeme svojih najtežih trenutaka. Mostarčić na jednom mjestu piše:“ Jučer sam za ručak imao samo komad kruha. Danas ću imati to isto. Međutim, moja želja da ustrajem i završim školovanje jača je od svih nedaća, koje me prate iz dana u dan…“ Po završetku školovanja, dolazi u Imotski, gdje počinje raditi kao nastavnik crtanja. Iz tog doba sačuvana je nekolicina njegovih radova uglavnom s temom imotskih veduta na platnu, ali i akvarelu. Manje je poznato da se Mostarčić bavio kiparstvom i rezbarenjem u drvu. U posljednjim godinama života Tonći Mostarčić radio je u Dubrovniku kao profesor crtanja u Gimnaziji, a to su bile ujedno i njegove intimno najsretnije godine, koje je provodio u krugu svoje obitelji. Slikao je motive iz Dubrovnika, među njima nekoliko zapaženih akvarela, koje je obradio u motivima otočića Dakse, ne sluteći tada, koliko mu je taj otočić sudbinski predodređen….Suprugu Dubrovčanku, učiteljicu Katinu Katarinu Radovan tada učiteljicu u Naklicama iznad Omiša upoznao je u božično vrijeme dok je bila u posjetu kod sestre Luce, učiteljice u Vinjanima. Po priči njihove kćeri Magdalene Tonći je prilikom posjete Luci vidio Katininu sliku te mu se svidjela nepoznata djevojka. Za Božić došao je u Vinjane čestitatii kad je stigla Katina. Tonći se sakrio u dvorištu i malo iza nje tiho ušao u kuću i počeo odozdo vikati trčeći uz skaline „Katina, ljubavi moja, evo tebi Tonća tvoga…”. Katina koja je bila sramežljiva vidjevši ga snebila se ali Tonći je bio uporan sve dok se nisu vjenčali. S Katinom imao je kćer jedinicu Magdalenu Lenći (1940.) udanu za Martina Kovačevića. Danas se radovi Tonća Mostarčića nalaze u brojnim privatnim zbirkama diljem Hrvatske i inozemstva te u imotskom i omiškom samostanu.

Na fotografiji u vlasništvu Magdalene Lenći Kovačević, Tonći Mostarčić u ateljeu 1925. godine dok je bio u vojsci u Mostaru

Analfabetski tečaj u Runovićima 1933. godine otvoren od Ivana Puljiza, đaka VII razreda Muške realne gimnazije u Splitu. S desna na lijevo: o. fra Silvestar Silve Kutleša, župnik Runovića, Ivan Puljiz i tečajci. Fotograf je Mate Olujić, Imotski, a foto razglednicu Ivan Puljiz poklonio je na spomen gimnazijskom prijatelju, Imoćaninu Nikoli Ivanoviću, poslije genaracijama đaka splitske Realke omiljenom profesoru zemljopisa.
Pučka škola u Runovićima otvorila se zbog nemara i nerazumijevanja lokalnog stanovništva i vlasti relativno kasno, 11. prosinca 1937. godine kao četverorazredna mješovita pučka škola. Kako je zapisao fra Silvestar Kutleša; “Škole je moglo odavno biti, ali svaki put kad je došlo pitanje škole, „naši su oci i didi to razbili, veleć, da jim dica više vride čuvanjem blaga, nego učenjem čitanja i pisanja.“ Prije toga se s vremena na vrijeme oraganizirao tečaj opismenjavanja, a voditelji tih analfabetskih tečajeva bili su uglavnom učitelji koji nisu mogli dobiti državnu službu.

Izvor: Obiteljska arhiva

O mati, mila moja mati, kako li je ruka tvoja znala, nježno
milovati
Poljupcem uljuljati, pjevušećim glasom čedo razgugutati,
uspavati
……………………………..
Žena, duša srca velikoga, svaka mati Imotskoga

Riječ majka je sve, beskrajna punina, ništa ne treba dodavati, jer nema ljepote, dobrostivosti, topline, milosti, niti drugih vrednota koje u tu riječ utkane nisu. U mom kraju majka je žena koja je – Čovjek. Sretnice ili nesretnice, sve bijahu trudbenice. Jedna slika na mom stolu kao okidač sjećanju na one koje u mnogim mjestima dobiše spomenike, a ove vile vridnice ne dozvolimo da dobiju zaborav. Pralje s naše Vrljike, Jaruge, mlaka i kanala što kao žile kucavice polju život znače. Na nježna pleća brime uprćeno, pognuta pod sukancima bilacima, lancunima, krpama i šarenim prostirkama, krtol veša u jednoj, a zovnica u kojoj je prakljača i sapun u drugoj ruci. Upregnuta hita k vodi. Suknja je za pojas zataknuta, bijela bedra promrzla, a ona žustrim pokretima, ruke u hladnoj vodi grije. Brzim, kružnim kretnjama natopljeno rublje nasapunava domaćim sapunom, kojeg je još jučer u duboku loncu o komaštrama skuhala od loja, kože, kostiju i užegnuta mesa i sve to začinila sodom kauštikom pa razlila u stare kalupe na dasku. Ruke
ubrzavaju, želi stvoriti pjenu, a onda kao da kiši od kapi koje pršte pod ujednačenim udarcima prakljače. Čvrsto držeći platno s njim niz vodu, uz vodu nebrojeno puta i u til časa oprano rublje prekrilo bi okolno grmlje, sušilo kroz generacije. Često su pralje ostavljale tako robu preko noći bez imalo straha da će nestati. Grupice mladih pralja pjesmom su dozivale momke koji su iz pristojne udaljenosti
brušketali tko će kojoj na silo. One su najčešće ispirale robu koja je prenoćila u maštelu s lušijom (lugom). Kada je stigao deterđent popularni Plavi radion lušije padaju u zaborav. Kazani su dobili novo ime, lonac za iskuhavanje robe, puni vode i rublja, posjeli bi se na trinoge na komin, puno žerave da lagano kuha, a onda ohlađeno rublje u krtole, pa na vodu ražentati. A onda je stiglo ronilo, štekaš u struju pa sa njim u lonac, a vani robu snježne bjeline. Neke žene su prale i gradsko rublje, jer novca nikada dosta. Prale su i tri generacije složno kao jedna, a djeca su pravila kule u blatu ili bosom nogom “vrtili” šencije za igru s franjama, koje najčešće bijahu kuglice od balinjere, jer caklenke su bile rijetkost, privilegij samo za sretnike. Pjesma pralja bi privukla i pastirice koje bi ih pohodile ne prestajući izvlačiti vunu iz kudilja, kako bi neki novi sukanac istkan za dotu, uronio u bistru vodu Vrljike. Oprano, prostrto, sada kući pjevajući, tek poneka s krunicom u ruci, a svaka u povratku naprtila burilo vode. U ruci sić sa friškom vodom jer večerati treba uz hladnu vodu s Vrljike. Djeca bi trkom kući reći muškoj glavi da će večera uskoro. Stol prekriven uštirkanim stolnjakom, najčešće rašćika u bronzinu, do Zdrave Marije sve pojedeno, pospremljeno, za otpočinuti vrijeme jer sutra zorom će pijetao rastjerati mrak.

Tekst: Mercedes Ceda Marinković

Fotografija pralja s Vrljike početkom 1970 ih godine koju je snimio Braco Puljiz, urednik “Imotske krajine” u arhivu je Zavičajnog muzeja. Fotografiju je stranici Jagul wine cellar ustupila Snježana Tonković

Frane Keko Franceschi (ispred) sa rođakom Josipom Jozom Franceshi (desno) i prijateljem na Perinuši 1953. godine. Frane Keko Franceschi rođen je u Omišu 29. 01.1928. godine, a umro je u Splitu 08.12.2012. godine. Sin je Višanke Antice Radišić i Antuna Franceschi koji su uz njega još imali kćer Vanju Vanječku (1920.-2012.) i sina Antu Tonija (1926.-2013.). Najranije djetinjstvo provodi u Omišu, a potom kada mu je otac Antun otišao u mirovinu cijela obitelj dolazi živjeti u obiteljsku kuću na Perinuši. Kekovi svakodnevni odlasci u mlinicu gdje je slušao priče mlinara o raznim ljudima i događajima rezultirale su zanimljivim i živopisnim prepričavanjima priča iz prošlosti generacijama. Često je kao dječak sa mlinarima ručao puru dok ga je obitelj uzaludno čekala na ručku, a otac začuđeno govorio “Kako ovaj mali ništa ne jede”. Oko Keka su se cijeli njegov život okupljala i djeca i odrasli slušajući ga otvorenih usta kada je pričao kako se nekada živjelo ili neke tajne obiteljske priče pune pikanterija. U Poreču upisuje Srednju poljoprivrednu školu te se po završetku školovanja vraća na Perinušu gdje ga čekaju majka i sestra Vanja dok je brat Toni otišao na studij medicine u Zagreb. Počinje raditi kao učitelj u školi u Grubinama, a poslije u imotskoj Vinariji udaljenoj par koraka od kuće. Ipak nakon izvjesnog vremena odlazi u Split i zapošljava se u Poljoprivrednoj apoteci te ubrzo upoznaje Splićanku Anitu Tomić s kojom zasniva brak i postaju roditelji kćeri jedinice Dore. Odlaskom u mirovinu Keko je sve više provodio vrijeme na dragoj mu Perinuši koju je doživljavao jedinim istinskim domom. Keka kakvog se svi sjećamo možda je najljepše opisao Pročelnik Konzervatorskog odjela Imotski Ivan Alduk: “Za puno ljudi se kaže da su bili “dobri duhovi” nekog prostora! Ali te dvije riječi slabo bi opisale Keka! Tek bi ga dotakle… Davao je Perinuši sve ono što joj je trebalo da ona ne bude još jedna poluzaboravljena kuća! Davao joj je život i toplinu. A to je bilo puno i trebalo je znati kako polusrušenoj, hladnoj i vlažnoj kući dati toplinu.. Kako vam opisati njene davne vlasnike i stanovnike, a da vam se čini da ih i sami znate.. A o količini smijeha koje bi znao izazvati i kod ljudi koje bi prvi put vidio – bolje i ne pokušati govoriti! Sve je to mogao Keko! I još….!”. Nezaboravni Keko umro je iznenada u Splitu 08.12.2012. godine ali i dalje je prisutan kroz različite obiteljske i druge priče, legende, događaje, izreke…

(…) Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde,
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!

(Visoki jablani, Puti, 1922.)

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić