Suđenje Andrijici Šimiću (1833-1905) započeto prije 150 godina, 16. lipnja 1872. godine bila je prva sudska rasprava u austro-ugarskoj Dalmaciji na hrvatskom jeziku, jeziku kojeg dalmatinski suci većinom nisu poznavali. Nakon suđenja koje je potrajalo 22 dana i na kojem je izvedeno čak 310 svjedoka hajduk Šimić osuđen je na doživotni zatvor, dok su ostali članovi družine osuđeni na doživotnu robiju ili vremenske kazne. Andrijica Šimić na doživotnoj robiji bio je u Kopru, u koparskoj tvrđavi, ali je nakon 30 godina pušten na slobodu. Biskup mostarski fra Paškal Buconjić u svojoj zamolbi od 10. listopada 1899. godine napisao je: “Ovdašnji narod uvijek je smatrao, da je Andrijica Šimić otišao u hajduke za ljutu nevolju, te uopće želi, da mu se Vaše Veličanstvo najblagostivije smiluje.” Nakon više odbijenih zamolbi za pomilovanje Prizivni Sud u Zadru priopćio je pred Božić 1901. godine Kotarskome Sudu u Splitu kako je Nj. V. Car i Kralj oprostio ostatak kazne Šimićeve rješenjem od 13. prosinca 1901. godine. Andrijica Šimić nakon 30 godinu uzništva 17. prosinca dolazi u Split brodom gdje ga na Rivi čeka masa oduševljena svijeta.Više o biografiji Andrijice Šimića na sljedećoj poveznici:

https://web.facebook.com/jagulovipodrumi/photos/1923651934488331

Fotografija Andrijice Šimića snimljena za vrijeme Alke u Sinju 1902. godine objavljena je u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) Igora Goleša

Zia dr Pave Radovinovića, Catterina Carminatti Marcocchia sa suprugom Doimom Marcocchia i djecom.
Catterina Carminatti se udala za Doima 5.1.1853. godine u Velom Varošu u Splitu. Doimo Anastasio Rainerio Crescenzio Marcocchia, crtač i suradnik Vicka Andrića rođen 6.10.1825. u Splitu, sin je dr. Giacoma Marcocchie i Marije Barač.
Catterina i Doimo dobivaju 8.10.1863 kćer Giovannu Angiolu Antoniu, Ivanu Anđelu Antoniju (na fotografiji između roditelja), koja je ponijela ime Catterinine majke Giovanne Giannine rođ. Nonveiller. Tada se Doimo i Catterina navode kao žitelji Dobrog (Borgo Pozzobona). Giovanna Marcocchia udala se za Eduarda Edoarda Demarchi. Catterina je umrla 5.2.1875. od “pleuro-pneumonitisa” te se Doimo u dobi od 75 godina oženio za Zadranku Luciju Medin u crkvi Sv. Stošije 6.6.1876. godine.
.
Fotografija iz 1874 godine u arhivi obitelji Radovinović Jagul

Antonija Tonća Bitanga Mladinov (1886-1969) sa kćerkicom Marijom Mladinov snimljena 1905. godine.

Izvor: Obiteljska arhiva

Dinko Štambak, (21.07.1912.-24.04.1989.), hrvatski književnik i prevoditelj čija osobna i profesionalna biografija može poslužiti kao scenarij za film rođen je u mosorskom selu Dolac Donji gdje je u to doba službovao njegov otac. Obitelj se seli u Imotski, rodni grad Dinkova oca 1918. godine gdje je Dinko proveo djetinjstvo i završio osnovno školovanje. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju, a teologiju u Makarskoj. Ubrzo nakon zaređenja napušta život svećenika te odlazi na studij u Zagreb, gdje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomira jugoslavistiku te francuski i engleski jezik. Potkraj 1945. seli u Pariz, gdje je pohađao doktorski studij na Sorboni. Objavljene knjige Dinka Štambaka su: Pariška bohema (1973.), Talijanski put (1977.), Grčki put ili Makljenov list (1979.), Mulci (1986.), Dvadesetpet godina Pariza 1945-1970 (1987.), Oko Modrog i Crvenog jezera (1987.), Odabrana francuska proza (1998.). Izabranim djelima uvršten je u ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (1983.). Dinko Štambak, Imoćanin s pariškom adresom, družio se s brojnim intelektualnim i umjetničkim velikanima svog vremena, ali Imotski i uspomene na njega zadržao je na posebnom mjestu te se u zbirci priča “Oko Modrog i Crvenog jezera” prožetoj autobiografskim elementima autor prisjeća svog odrastanja. U zbirci je vrlo slikovito opisao Imotski iz vremena svog djetinjstva te se na zanimljiv i duhovit način prisjeća brojnih zgoda i dogodovština u kojima je dijelom i sam sudjelovao. Ovakvim se nostalgičnim pripovjednim osvrtom na prošla vremena, ljude i običaje jednoga grada ne mogu pohvaliti ni mnogo veće i bogatije sredine od imotske. Strastveni pušač Dinko umro je 24. travnja 1989. godine u Parizu, a vječno počivalište mu je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Fotografija snimljena 1976. godine u Krisovoj kavani u Imotskom na proslavi 90 rođendana Dinkove matere Ivule u vlasništvu Nikole Štambaka

http://www.gordogan.com.hr/…/04/2014-Gordogan-29-30.pdf

Marija Radovinović, dipl. ing. agronomije (11.08.1929.-30.03.2009.) u imotskoj narodnoj nošnji. Marija je kći Marije Franceschi i dr Pave Radovinovića koji su uz nju imali još sina Jagu i kćeri Anku i Zoru. Nakon završene Realne gimnazije u Splitu upisuje Agronomski fakultet (Poljoprivredni fakultet) u Zagrebu koji završava 1957. godine. Zapošljava se u Opuzenu gdje je radila na pripremi podizanja prvih plantaža mandarina. U imotsku Vinariju dolazi 1962. godine gdje je kao dugogodišnja šefica laboratorija čak i bez obzira na različite otpore neumorno radila na poboljšanju uzgoja vinove loze u polju i proizvodnje vina. Mi njeni nećaci kao djeca sa strahopoštovanjem smo u laboratoriju gledali sve one tajanstvene epruvete u kojima se nešto kuhalo, a uz pucketanje vatre pričala nam je zanimljive priče o našim precima. Omiljena i dobra teta Marija bila je čuvarica obiteljske baštine i tradicije te sjećanja na prohujala vremena. Fotografija je snimljena u ožujku 1959. godine u avliji kuće Radovinović s pogledom na Jagulove vrtove.

Anamaria Marušić Tonković

Izvor: Obiteljska arhiva

Luiđi Vrdoljak, čuveni imotski šjor i jedan od poznatih pjevača Muke rođen je u Imotskom 1862. godine gdje je i umro 13. ožujka 1946. godine. Luigi Vjekoslav sin je Cecilije Cice Bitanga (1830), kćeri Pavla i Andrije Vrdoljaka (1822.) koji su uz njega imali još sina Jerka i kći Kekinu. Luiđi se ženio dva puta, nakon smrti prve supruge s kojom nije imao djece oženio se za Maru Ivanović (1865) te su bili roditelji petero djece: Petra (1900-1944), Andre (1901-1976), Ambrozine udane za Francija Kirigina, Cecilije udane za Grgu Nikolića i Jerka. Zanimljivo je da je Andro dobio ime po svome kumu, slavnom hajduku Andrijici Šimiću. Luiđijev sin Petar osnivač je i prvi ravnatelj imotske Gimnazije ubijen 1944. godine u Zagvozdu u skupini imotskih rodoljuba. Sa suprugom Anom (1902.-1977) imao je sinove: Vuka (1935-1987), Mišu Lava (1936-2016), Krstu Zmaja zvanog Cigo (1938-2004) i Ursa Medu (1942-1974) te kći Ružu (1945), udanu Mikulić rođenu poslije očeve smrti. Andro i Jelena Pušić (1902-1989) roditelji su Marije (1926-1998) udane za prof. Zdravka Pavičića, Vjekoslava (1929-1946), redatelja Antuna Tonća (1931.), Marka (1933-2007) i Ive (1934). U braku Marije i Zdravka Pavičića rođeni su sinovi Vatroslav koji je umro kao dijete, Zdeslav, Berislav i Držislav te kći Zrinka; Antun sa prvom suprugom Ankom Petričević ima sina Vjekoslava, a sa drugom suprugom Brankom četvero djece; Marko je sa suprugom Ankicom Majom imao sinove Tonća i Juricu te Ivo sa suprugom Jasnom ima troje djece. Cecilija i Grgo Nikolić imali su kćeri Anu i Mariju te sinove Svetu, Miju i Slavka. U nastavku se daje dio teksta fra Vjeke Vrčića o šjor Luiđiju: “… Šjor Luiđi bio je čovjek osrednjeg stasa, okruglast s dvije bradavice na nosu. Nije nosio šešir. Žurio je ulicama. Pod pazuhom nosio je kajin umotan u bijeli otirač. On je brijač za gospodu, a svoj je posao obavljao u njihovim kućama. Volio je svoju obitelj i znao bi u šali uskliknuti: “Santa Božja Benedeta, čuvaj Andru, Cicu, Petra”. Pod stare dane šjor Luiđi je oslijepio, po pameti bi tapkao od kuće do kuće i dolazio u crkvu. Sve nastranu, ali crkva i samostan nije se mogla zamisliti bez šjor Luđija gdje je svaki dan pjevao pjesme. Mnogo toga je otišlo u zaborav međutim poslije njegove smrti govorilo se po Imotskom “Ma fali nam šjor Luđi, nema ga na Pjaci, ne pjeva u crkvi, procesije su prazne bez njega. Lijepi bogati imotski sprovodi njegovim odlaskom postadoše opustošeni. Čast svima, ali šjor Luiđi je glavni. Započimao je i ugodno zvonkim glasom začinjao tužni zbor. Čitava bi se crkva pridružila. Bila mu laka crna zemlja…..”

Na fotografiji šjor Luiđi sa suprugom Marom i kćerima Ambrozinom i Cecilijom

Na fotografiji snimljenoj 30. svibnja 1926. godine u Zmijavcima članovi su obitelji Tonković u nekoj svečanoj prigodi. Sjede Mate Tonković, Jure ((1863.-1945.) i supruga Jela rođ. Mrkonjić, Marka zvana Đoguša (1862.-1944.). Stoje s desna sin Mate (1902.-1986.), sin Josip Joko (1892.-1975.) i supruga Mila rođ. Patrlj, Filipa (1891.-1974.) sa trećerođenim sinom Slavkom (1923.-2014.), mojim tatom te kći Darinka Ruža (1905.-1993.). Fotograf (slikar kako piše na poleđini) je Mate Maće Olujić. Prije dva dana nazvao me prijatelj Igor Goleš i kaže da za mene ima jedno lijepo iznenađenje za poklon, odgovorim mu da obožavam iznenađenja. Igor mi pošalje fotografiju koju je kupio na aukciji na kojoj me je odmah nešto privuklo, a kad sam malo bolje pogledala ljude u nevjerici shvatim da se radi o mojim precima. Da bih bila sigurna da se zaista radi o njima pošaljem fotografiju svojoj braći ništa im ne govoreći, a naša komunikacija bila bi posebna priča. Najstarije članove obitelji, pradjeda Matu i prababu Jelu nikada nisam vidjela na fotografijama niti sam znala kako izgledaju. Javim Igoru da sam u šoku i naravno on odmah napiše priču na svom profilu Zaboravljena Dalmacija na Instagramu https://instagram.com/zaboravljena_dalmacija… u kojoj navodi cit: “Fotografija- razglednica koju možete vidjeti je iz sela Zmijavaca iz Imotske krajine iz daleke 1926. Kupio sam je na jednoj aukciji i s potpunom sigurnošću vam mogu reći da je ovo jedina sačuvana fotografija za koju znam da postoji iz tog sela do 1945. RARITET. Znam to jer sam zadnjih 20 godina pregledao desetine tisuća razglednica Dalmacije iz gotovo svih poznatih zbirki koje postoje. I sto napravim s njom ? Odlučim je poklonit mojoj dragoj prijateljici Anamariji Marušić Tonković koja mi je puno i uvijek pomagala oko kolekcionarskih stvarčica, da je ima za svoju zbirku fotografija imotske krajine. Onako, lipo iznenađenje za prijatelja….. E i šta se dogodi? Prije nego sam joj poslao fotografiju da je vidi kaže ona meni: “Igore ma moja familija ti vuče porijeklo iz Zmijavaca, bas izvrstan poklon …”. I ja pošaljem fotku kad ono ljudi moji na toj fotografiji su njen otac kao dijete, njen djed i pradjed, cijela familija. OVU FOTOGRAFIJU NIKADA NIJE VIDJELA, ni ona ni članovi obitelji… Koliko je km samo prošla ova fotografija/razglednica u 94 godine da bi se vratila u njedra familije Pa recite vi meni je li ovo normalno, kakva koincidencija je to. Jedan naprema milijun. Presritan sam radi ovoga, ta razglednica je mogla otići bilo gdje, bilo kome … A otišla je u prave ruke. Veliki pozz Anamariji i njenoj familiji…

“Igore da smo pisali scenarij za ovu priču ne bi ga bolje napisali!

I na kraju mogu samo napisati citat iz tatine knjige, Slavko Tonković “Pleme Tonković u Imotskoj krajini” (1999):

“Znamo da po svojim precima jesmo ono što jesmo, znamo tko smo i kakvi smo, po nama oni žive u nama, a zajedno s njima živjet ćemo u našim potomcima kojima ćemo obilježiti njihov duh i njihovu narav”

P.S. Foto je poslana svim potomcima koji ne mogu vjerovati na koji način se vratila obitelji.

Igor Goleš je strastveni kolekcionar, autor nekoliko monografija i koji nam na prekrasnoj web stranici Zaboravljena Dalmacija približava autentične vizure Dalmacije od pojave prvih fotografija i razglednica te donosi zanimljive priče o povijesti, običajima, krajolicima, stanovnicima, kućama Dalmacije….

Anamaria Marušić Tonković

https://www.zaboravljenadalmacija.hr/

Marica Franceschi (1913.-1999.) u kajaku plovi niz Vrljku ljeta 1937. godine, fotograf je Mate Olujić. Marija Marica Žabkar rođena je u Vela Luci 09. veljače 1913. godine od oca Slovenca Alojza Žabkara i majke Maruke Carminatti. U Splitu je završila Domaćinsku školu za poučavanje ženske mladeži kod sestara franjevki na Lovretu. Prilikom jednog boravka na Perinuši u kući obiteljskih prijatelja Antice i Tonija Franceschi mlada Marica je bila na teraci kuće kad je u susjednu kuću sa nekog od putovanja stigao kapetan Zane Franceschi koji je ugledavši lijepu Maricu uskliknuo: “Ja gubim vrime po svitu tražeći curu, a ona me ovdje čeka”. Marica i Zane vjenčali su se 1936. godine u Vepricu odakle su došli živjeti na Perinušu. Marici se Perinuša sa mlinovima jako svidjela kao i prekrasni okoliš, a omiljena zabava joj je bila vožnja kilometrima kajakom niz Vrljiku. Marica Franceschi uzor supruga i majka, istinska dama, vrhunska domaćica pratila je supruga na brojna putovanja brodom do II svjetskog rata, a za dugih putovanja na brodu uz omiljeno fotografiranje zanimljivih krajolika šivala bi ručno kostime i haljine od svile. U braku Marice i kapetana Zane Franceschi rođeno je šestoro djece, Anisja, Vjeko, Maja, Tonći, Ivica i Zlatka od kojih je troje umrlo prije majke. Marica je umrla u Splitu 28. listopada 1999. godine, a vječno počivalište joj je na groblju u Prološcu u obiteljskoj grobnici uz supruga Zanu te sinove.

Fotografija u vlasništvu Zlatke Franceschi Nožina

Vjeko Franceschi u Veneciji 15.srpnja 1966. godine. Peta je godišnjica smrti kapetana Vjeke Franceschi (Perinuša, 11. srpnja 1941.- SAD, 30. siječnja 2017.), istinskog čuvara obitelji i obiteljske tradicije, najstarijeg sina kapetana Zane Franceschi, prvog školovanog imotskog pomorca

.“I m ready to go anywhere, I m ready for to fade Into my own parade, cast your dancing spell my way I promise to go under it Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me I m not sleepy and there is no place I m going to…”

Tri moja brata

Kad sam bio tri moja brata i ja,kad sam biočetvorica nas.

Imao sam glas kao vjetar,ruke kao hridine,srcekao viganj.

Jezera su me slikala.

Dizali su me jablani.

Rijeka me umivala za sebe.

Peračice su lovile moju sliku.

Kad sam biotri moja bratai ja,kad sam bio četvorica nas.

Livade su me voljele.

Nosile su moj glasi njim su sjekle potoke.

Radovao sam se sebi.

Imao sam braću. Imao sam uspravan hod.

To su bila tri moja brata:moj brat, moj brat, i moj brat.

Josip Pupačić.

Fotografija u vlasništvu Zlatke Franceschi Nožina