Detalj imotske tvrđave Topana s ulaznim vratima, a vidi se i zatvoreni hodnik te u njemu i vrata crkvice Gospe od Anđela iz 18. stoljeća. Smještena je na klisuri nad Modrim jezerom, a sagrađena je u 10. stoljeću. Topana je ime dobila po snažnim zidovima na gornjem dijelu utvrde. Topovi su bili smješteni na te zidove i dupli zid koji se vidi nije duplan zbog obrane utvrde, već zbog postavljanja topova. Sami topovi, barut, kugle, četke za čišćenje kao i posada trebali su mjesta, a jedna bitnica (4 topa) zahtijevala je i 25-30 poslužitelja. Nacrt Topane s početka 18 st čuva se u Archivio di Stato di Venezia. Oslobođenjem od Turaka 1717. godine tvrđava je izgubila stratešku vrijednost pa je 1816. godine i napuštena. Od tada počinje njeno propadanje, a dodatno je oštećena početkom 20. stoljeća gradnjom spremišta za vodu na najvišem platou. Povrh vrata je zvono koje je služilo i crkvi, ali i samoj tvrđavi.

Fotografija snimljena 1931. godine u obiteljskoj arhivi 

Prije 113 godina, 01. travnja 1910. godine rođena je Ana Dunda, najstarija od devetoro djece Petra Pjera Dunde i Klotilde Matilde Vicić. Aninih osmoro braće i sestara su: Ivo (1912.-1990.), Radivoj (1914.-1943.), Mira (1919-1990.), Emilija (1921.-2021.), Celestina Ćela (1923.-2001.), Milena (1925.-2019.), Tonći (1927.-2018.) i Sveto (1930.-2018). Kako je Matilda umrla 1935., a Pjero 1940. Ana je kao najstarija postala glava obitelji koja se brinula za mlađu braću i sestre. Iako su je se braća i sestre pomalo bojali jer je bila autoritativna bila je pravedna te je njezina riječ uvijek bila zadnja. Kako se generacijama u obitelji Dunda i šire prenosilo bile su dovoljne tri riječi:” Ana je rekla….” Kao vrlo mlada zaposlila se u Duhanskoj stanici da bi obitelj uopće imala sredstava za preživljavanje. Ana, narodna žena sa velikom dušom pomagala je i drugima koliko je mogla te su je mnogi molili za kumstvo što je rado prihvaćala. Sestre Dunda osim Mire, Ana, Ćela, Emilija i Milena se nisu udavale i sve su sačuvale usmenom predajom brojne zanimljive, tragične, komične, ljubavne i ine priče iz starih imotskih obitelji, kao i gotovo zaboravljene imotske tradicije vezane uz svakodnevni život ali i uz prigodne datume. Ana je bila odlicna kuharica i vrsna poznavateljica starih imotskih jela. Prijatelji i rodbina pa tako i ja od nje bi za vjencanje dobili kao poklon imotsku tortu i rafiole ukrasene sparogama u vrijeme dok se te slastice nisu masovno proizvodile. Ana je voljela dobro jesti sto se na njoj i vidjelo iako je Imala visok tlak i nije smjela jesti masno i zestoko, ali nije ona mogla odoliti dobroj spizi pa se toga nije odricala. A za svaku sigurnost bi iza dobrog jela popila tabletu viska za tlak. I dozivjela 90 godina, umrla je 17. siječnja 2000. godine, a njenim odlaskom otišao je i jedan dio starog Imotskog u povijest. Na fotografiji snimljenoj za Anin 55. rođendan, 01.04.1965. u gornjem vrtu (na mjestu novije kuće Dunda) stoje s desna: dr Pave Radovinović, Frančeska Dunda, Ana Dunda, iza nje je Frane Krilić, ispred njega kći Tanja Čutura, do nje sestra Branka Čuture, zatim Mira Krilić rođ. Dunda, Sveto Dunda, ispod sin Ivo i mala rodica Merica Kesić.

Draga Ana zauvijek si ostala u sjećanju ne samo tvoje obitelji već i mnogih drugih Imoćana!

Pogled na Imotski od Crvenog jezera 1920. godine.
.”..Na visokoj brdini Podine (622 met.) opaziš odaljeni bieli varoš Imotski: pod tobom dolje, medju brdi i planinami stere se kao prosjednuto i upalo divno i pitomo “Imotsko polje”. Po obroncih uzdignutih mu strana redaju se prebiela sela uz koja je najradišniji seljak posadio plodne vinograde i pitome bašte, a poljem razveo protičuće riečice, natapajući njive i perivoje. U Dalmaciji nije radišnijeg težaka do imotskog priepoljca….”

Fra Šimun Milinović (Matica Hrvatska 1878.) Jezera naokolo Imotskoga polja

Kolorirana fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

Petaši Pučke škole u Imotskom prije 95 godina, 24.03.1928. godine. Državna škola za dječake u Imotskom otvorena je 1871. godine, a za djevojčice 1874. godine. U zgradi Pučke i građanske škole sagrađene 1911. godine lijevi ulaz je bio za djevojčice, a desni za dječake. Ti ulazi su poslije srušeni (zašto?). S lijeva u donjem redu stoje djevojčice: Anđa Ivanišević, Mira Milinović, Mira Vučemilović, Vera Podkonjak, Slava Vilenica, Drina Trišić, Jasna Jurišić, Adela Marinkovići Mira Ivanović. S lijeva stoje dječaci u gornjem redu: Miro Bulić, Ante Lovrić, Branko Korbel, Marko Vučemilović, Braco Milinović i Miro Nikolić.

Fotografija u arhivi baštinika dr Veljka Vukovića

Pogled sa zvonika crkve na Pjacu odnosno tri njene kuće: Vuković, Tadić i Bauk 1945. godine. Kuću Vuković sagradio je 1870. godine Luka Vuković (1823.-1889.), koji je sa bratom Barišom doselio iz Grubina u prvoj polovini 19. stoljeća. Luka Vuković među raznim političkim dužnostima bio je Načelnik Imotskoga od 1875. do 1881. godine i od 1887.do 1889. godine zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru. U kući je 1871. godine rođen dr Mile Vuković, veliki sin Imotske krajine. Kuća doseljenika iz Starog Grada obitelji Tadić (Tonija i Leona), sagrađena je u 18. stoljeću, a danas u vrlo lošem stanju. U prizemlju se nalazila pekara gdje je kruh prodavala Draga Đukina, Krisova majka. Do nje je stara kuća Bauk. Ova obitelj dugo je tu živjela, a posljednji stanari bili su Frane i Ruža Bauk, sestra Bana Jukića sa dvoje djece te Franin brat Miće sa suprugom Marom i sinovima Žarkom i Zdenkom. Kuća je prodana pa više nije u vlasništvu obitelji Bauk. Zanimljivo je da fra Stipan Vrljić spominje kako su 1703. godine u Imotskome Bauci bili jedina katolička obitelj, a prvo krštenje nekoga iz ove obitelji zabilježeno je 1739. godine.

Fotografija u obiteljskoj arhivi 

Imotski, u Gaju zime 1931. godine, grupa cura sa jednim kavalirom. Stoje. Ernestina Mostarčić, Marija Kurir, Radojka Milinović, Nora Vučemilović i Ante Jelavić (poslije suprug Marije Vukovic), dok je naprijed Ksenija Milinović, a čuče Marica i Zaga Milinović, Vera Vučemilović i Marija Vuković.

Fotografija u arhivi baštinika dr Veljka Vukovića

Svima je poznata omiljena ljetna zabava Imoćana, a to je provoditi vrijeme u Modrom jezeru bilo kupanju, ronjenju, veslanju ili jednostavno razgovoru. Međutim malo je poznato da bi se i u zimskom razdoblju Imoćani spuštali u Jezero…. Na fotografiji klapa mladih Imoćana nosi gondolu iz Jezera nakon jednog zimskog veslanja 1959. godine. U klapi su: Josip Braco Zen, Stjepan Težulat Banac, Dominik Mili Zen i Branko Tomić. Zanimljivo je da je gondolu na fotografiji izradio Dragan Zen, tada četrnaestogodišnji dječak, drugu gondolu je izradio Vojo Vučemilović, a kasnije su se kao “kalafati” okušali i drugi Imoćani. Mnogi Imoćani se i danas sjećaju aluminijske lađe koja je desetljećima bila u jezeru međutim različite su teorije o toj lađi. Stoga se u nastavku daju točni podaci o lađi, a po kazivanju samog Brace Zena. Čuvena aluminijska lađa kojom su se koristile generacije Imoćana u jezeru je vlasništvo, ideja i rad Josipa Brace Zena. On je 1959. godine u Mostaru kupio za svoju mjesecnu placu pola rezervoara za gorivo od aviona, točnije američkog presretača Thunder Jeta. Pogrešna je teorija da je lađa rađena od aviona koji je u ratu srušen u Crveno jezero. Dakle u taj rezervoar je uložen Zenov veliki trud, da bi ostvario zamišljeno. Lađa je bila dostupna svima, samo je veslač morala biti odrasla osoba. Bila je poprilično nestabilna pa bi iz neopreza znala potonuti, što bi povuklo čitavu akciju izranjanja.To je bila Zenova lađa, ali kako je on bio i ostao čovjek otvorenog srca i lađa svih Imoćana koji su znali uživati, a i veslati. Ipak, na kraju sezone kupanja zimski mir bi pronašla u dvorištu svog Zena. Tu i danas svjedoči o jednom divnom razdoblju i čeka restauraciju makar nikad više ne zaplovila jezerskom modrinom….Puno nas više nema, ali ona je tu….

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

Katinka /1884-1962) i Antonia Tonća (1885-1969) Bitanga, dvije najstarije od pet kćeriju dr Augustina Bitanga i Mariette rođ. Lusnik 1887. godine.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Imotski 1927. godine, pojedinci iz obitelji Sučić, Marče i Colombani Benzia okupili se prilikom nekog svečanog događaja. S lijeva stoje djeca: Ana Colombani, Hrvoje, Zora i Mari Sučić (u bijelom šeširiću), stari Stipe Duvnjak (ujak Slave Sučića koji je prvi od obitelji došao u Imotski), mali Jako Colombani i Katica Marče koja u naručju drži kći Mariju. Stoje s lijeva: dadilja, Lucija Luči Benzia (kći Nine Colombani), NN, Karmela Karma Colombani, Mirko Marče i Slavo Sučić. Lucija Luči Benzia umrla je prije 43 godine, 04. ožujka 1980. godine. Njen djed Jakov Giacomo Colombani (1834.) koji je jedini od četvoro braće u obitelji ostao u Imotskom oženio se za Gianinu Ivanicu Mirosshevich, a u njihovoj brojnoj obitelji rođeni su sinovi Toni (1884.-1945.), Marko Marketo (1887.) i Ivan Giovanni te pet kćeri: Kata, Karmela, Lela, Maria i Nina, čuvene „Kolombanuše“. Udala se samo najmlađa Nina, koja je sa Paolom Benzia imala sina Federica (umro kao mladić 1925.) i kćer Luciju Luči. Luči, koja je godinama živjela u domaćinstvu sa tetama gotovo svojim vršnjakinjama Karmom i Lelom. Zanimljivo je da su mnogi Imoćani stoga mislili da je i Luči jedna od sestara Colombani, a ne njihova nećakinja. Od imotske mularije ostala je zapamćena kao mrak za balune. Kuća Colombani je imala ogromno dvorište visokih kamenih zidova puni bocca di cavallo gotovo iz svake rupice. Sa suprotne strane zida, na skalinama igrao se nogomet, ukoliko je neprecizan šut lansirao loptu u Colombanovo dvoriste, bila je izgubljena. Spas je bio u brzini otvaranja ogromnih drvenih, teških vrata, koje je iznutra vukao konop, sprint škripavim drvenim skalama do kuhinje i teta Karme opet! “O dio mio, Luči je u sobi, trči i uzmi”. Luči će zauvijek ostati zapamćena kao mrak za balune kroz pjesmu “Fucbal ” Mercedes Cede Marinković. Sakupljala bi balune pa kada bi vidjela dicu zaustavila bi ih uz povik: “Ferma mularija, koji su vaši baloni”, a dica bi odgovorila: “Svi, svi su naši”! “Evo ovaj put ću ih vratiti, neće pod koltelo glavom platiti ali picoli mii nećete ih dobiti više, ma domani, kad budete igrali balone Luči će koltelo a mani i po svome….”. I tako u nedogled….

Fotografija u arhivu dr Veljka Vukovića

Klapa mladih Imoćama osvaja južnu stranu imotske Topane u ožujku 1937. godine, a jedini neprijatelj im je klizavo kamenje. Na dnu Topane je Jakov Colombani, u sredini su Mlađan Vicić i Mile Vilenica, a na vrhu je Veljko Vuković.

Fotograf: Gjamonja Imotski