Prvi snimak Imotskog iz  avijona oko 1930. godine. Izdanje: J. Grubišić, Imotski. Kartolina je uz popratni tekst na njemačkom jeziku poslana 23. prosinca 1936. godine iz Imotskog u Rumunjsku.
….Imotski je lijepa varošica, na čistu zraku, sa divnim pogledom na gotovo čitavu Imotsku krajinu. “Oko njega dva jezera oholo se koče.-Svak bi reka ta ždrijela progutat ga hoće.-Al Imotski, kanda nezna u kakvu je kolu,- Mirnim okom svedjer gleda u pitomu dolu”!…
Vatroslav Malić, “Naokolo po Imotskoj krajini”, Katolička riječ 5/1939, 49-50

Izvor: Obiteljska arhiva

Crveno jezero sa svojom tamnom dubokom vodom i okomitim stijenkama koje su kao plamenom obrubljene pobuđuje strah i o čijem je nastanku u 19. stoljeću spjevana pjesma Imotsko Crveno jezero. Po pjesmi oholi i bogati Gavan i njegova žena Gavanica odbijaju nahraniti anđela prerušenog u prosjaka i na njega puštaju pse. Prosjak je tada prokleo njihove dvore i oni su se “profundali” u bezdan, te je na tom mjestu nastalo Crveno jezero. Pjesma se pripisuje Josipu Eugenu Tomiću, Jovanu Sundečiću ili nepoznatom franjevcu.

Radi žarka stijenja svoga
svijet Crvenim prozvao ga
U jezeru toga krilu
puk strahota znade silu
Zloduhe se ondje vile
zauvijek udomile
A vještice, vukodlaci žive uz njih ko ortaci
Tu po tamnoj, gluhoj noći
ako imaš srca proći
uz vilinsku ćut ćeš ciku
vukodlaka strašnu viku…
.. Kosa ti se od stra(ha) ježi
bjež, čovječe! Odatle bježi!

Fotografija Crvenog jezera snimljena je 1920. godine,a nakladnik razglednice je Josip Tripalo
Izvor: Obiteljska arhiva

Plavo jezero krajem 1920-ih, Foto: Rajmondo Gjamonja, Imotski.

Izvor: Obiteljska arhiva

Pjaca u Imotskom 1920. godine. S lijeve strane je  kuća obitelji Tripalo. Kuću je nakon vjenčanja sa Marijom Anom Bitanga, kćeri Pavla kupio od trgovca Bulića doseljenik iz Sinja Andrija Tripalo. Njihov jedini sin Josip imao je sedmoro djece ali nitko od njih nije imao potomaka, te je obitelj izumrla. Obitelj Tripalo je  kroz proteklih  više od stotinjak godina  puno napravila za razvoj grada  Imotskog, te je Ante Tonko Tripalo oporučno obvezao grad kojem je pripala imovina obitelji da se u kući Tripalo organiziraju karitativni ili kulturni sadžaji, a na kući je trebao stajati natpis “Obitelj Tripalo” što do sada nije napravljeno. Josip Tripalo je  bio  najuspješniji načelnik  Imotskog (inicijator je gradnje Pučke i Građanske škole koja je i izgrađena za njegovog mandata, izgradio je vodovod, osvjetlio mjesto).

Imotska Pjaca snimljena sa zapadne strane, fotografija iz 1925. godine. Razglednica je  poslana u Split Zorki Cerezin, kćeri dr. Augustina Bitange.

Imotski na obodu jezera i pogledom na polje, fotografija iz 1928. godine.Fotograf je Rajmondo Đamonja. Simbolična slika jer se na jezeru izgradila obrana grada, a polje je osiguralo prehranu što je dovelo do života i prosperiteta Imotskog.

Izdavač:Generalturist Zagreb-Fotoslužba

Izvor: Obiteljska arhiva

Kartolina poslana iz Imotskog 1912. godine u Spljet gospođici Slavki Bitanga, kćeri dr. Augustina.

Izvor:Obiteljska arhiva

Raritetna razglednica Topane s pogrešnim nazivom Tvrđava Ivana Topona iz 1935. godine, nepoznati nakladnik.
Navodi se jedan zanimljivi opis događaja povodom bitke za oslobođenje Imotskoga:
“Mletački general Mocenigo koji je preuzeo dužnost poslije Ema…,obrati pažnju na predobivanje Imotskoga. Podigavši logor kod Trilja približio se području Radobilje, a odatle 25. srpnja ravnici Imotskoga. Tu nađe generala Spara s konjaništvom i pučanima (“morlaki”) iz sinjske krajine i to nakon što je varoš Imotski već prethodno iz opreza zaposjeo guvernator Omiša Ivan Zuane de Franceschi što mu presidij nije odobravao!. Budući se vojska postrojila u ratnom rasporedu, pozove Turke na predaju i pošto oni to odbiše, otpočne paljba iz topova i mina s južne strane…. Pučani (“morlaki”) napadoše prve rovove koje zauzeše, poslije čega se Turci povukoše u drugi red opkopa, zapriječiše ulaz prestajući pucati nakon što su nekoliko ljudi pobili. Budući da nije bilo dovoljno operativnog prostora za razvoj napada Mocenigo pokuša obranu savladati s minama i kad Turci to opaze uviđajući opasnost podigoše bijelu zastavu u znak predaje. Bez ikakvog skanjivanja, predaja bi prihvaćena uz slobodni izlazak posade s orušjem i opremom, te otpraćena prema Ljubuškom. Stopedeset vojnika s jednim dizdarom na čelu, napusti tvrđavu koju su hrabro branili….”
Historijski arhiv u Zadru, Dispacci Alvise Mocenigo, knj. 3 (1717)

Izvor: Obiteljska arhiva

Pogled na Imotski sa zapadnog oboda Plavog jezera krajem 1920-ih godina, foto: Rajmondo Gjamonja.
….Ostavio sam društvo i hitno sam se uputio k Modrom jezeru. Zastao sam na Vidilici s koje imaš u dubinama svu vodu jezera. Voda se u kamenom bubregu-sliči na bubreg, već se podosta spustila, ukazale se neke pećine, zazelenila se mlada trava po modrim bedrima vrtače, s toplijim danima oglasit će se cvrčci, ugledat će se duboke spilje, i Vilinska, i Golubarska, i Vilinsko počivalo, i Jakičina stina, a  već početkom svibnja, prvi kupači spuštat će se k vodi poluovalnim sepentinama, koje građani izvedoše kad je  Leisov prijatelj car i kralj Vranjo Josip dolazio k nama pred pedesetak godina. Spregom voda ponornica i vrela na dnju jezera, u rujnu, vode počnu rasti, a kako vode rastu, čuje se šum izmiješanih voda ponornica  i vrela, voda dođe do svog visokog vodostaja, jezero, malo more, spava i odspava jesen i zimu. Kada, jesenas, navale do brdskih strana vjetrovi-naše bure-nitko se ne ide išetati do jezera, a i pjesma kaže: čuvaj se te bure!…..
Dinko Štambak ( Pariz 1980) Oko Modrog i Crvenog jezera, pripovijetka Plinus Tacito Suo S.

Izvor: Obiteljska arhiva