Imotski 1959. godine, mama Ana Radovinović Tonković sa četvoro starije djece, Joškom, Jagom, Anamariom i Milom u avliji kuće Radovinović.

Izvor: Obiteljska arhiva

Slavko Tonković rođen je u Podbablju 15. prosinca 1923. godine, a umro je u Splitu 23. svibnja 2014. godine. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1951. godine. U Imotskom je radio na raznim rukovodećim poslovima iz svoje struke u poduzećima i ustanovama, te je od 1955. do 1960. godine kao honorarni profesor predavao engleski i njemački u višim razredima Gimnazije Imotski. U Građevinskom poduzeću „Ivan Lučić Lavčević“ u Splitu 1966. godine postavljen je za financijskog direktora. Kao vrhunski financijski stručnjak i poliglot (aktivno je govorio 5 svjetskih jezika) radio je u mnogim zemljama od Libije do Njemačke i Engleske. Uz redovite poslove, sastavljao je ekonomske elaborate za pojedine tvrtke, projektirao modele organizacija i funkcioniranja, te upravljanje sustavima složenih poduzeća. Za Institut za pomorsku privedu Ekonomskog fakulteta u Splitu, 1972. godine napisao je opširnu monografiju „Stambena izgradnja i stambena problematika u Splitu“ katalogiziran u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, te u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Nadalje je 1998. godine napisao povijesnu knjigu „Pleme Tonković u Imotskoj krajini“, rad posvećen svojim suplemenjacima koji je katalogiziran u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U namjeri da što više pomogne svojim Imoćanima pri zapošljavanju, rješavanju stambenih problema i drugih pitanja, s još nekolicinom ljudi 1970. godine osnovao je društvo Imoćana u Splitu. Kao pokretač, bio je izabran za predsjednika Inicijativnog odbora, pa je u tom svojstvu na Osnivačkoj skupštini Zavičajnog društva „Imotska krajina“ iznio ciljeve i program društva.Nakon sjednice ondašnjeg državnog vrha u Karađorđevu 1.XII 1971. , bio je smijenjen s funkcije financijskog direktora Građevinskog poduzeća “Ivan Lučić Lavčević” i saslušavan od Državne sigurnosti, posebno zbog toga što je u mj. travnju 1970. godine zajedno s bratom Antom na jednom skupu u Splitu vodio polemiku s Milutinom Baltićem o klasnom i nacionalnom u okviru sindikalnog pokreta, te o medjurepubličkim odnosima i podredjenom položaju Hrvatske. Potrebno je istaknuti da je usprkos velikoj opasnosti od jugokomunističkog režima u listopadu 1991. preko Radija Split u ime Društva Imoćana uputio poziv Imoćanima za prikupljanje pomoći radi obrane domovine. Na prvim parlamentarnim izborima u travnju 1990. godine Slavko Tonković je postavljen za nositelja izborne liste HSS za Hrvatski sabor u izbornoj jedinici Grad, te je bio najstariji živući član HSS.
Slavko Tonković vjenčao se 1952. godine s Anom Radovinović, kćeri dr. Pave i Marije Franceschi. Otac je šestero djece (Josip, Jago, Anamaria, Mila, Branko i Pave), djed trinaestoro unučadi i dvoje pranunučadi.

“Sjeti se onih prije Tebe i onih što će poslije doći”

Na fotografiji snimljenoj 1996. godine u avliji kuće Radovinović je Slavko Tonković sa kćerima Anamarijom i Milom, sinovima Joškom i Jagom, unucima i nevjestom.

Crveno jezero početkom 1970-ih

Izvor: Obiteljska arhiva

Modro jezero, usamljeni plivač u kolovozu 2016. godine.

…Prošlo je više od četrdeset godina; studentom budući, u cik zore polazio sam ka Modrom jezeru i spuštao se k vodi. Sve je spavalo u dubokoj modrini kamena i vode. Sunce još uvijek na njegovim rubovima čeka da klizne nizbrdo kad se izdigne nad Krajinu. Spava i voda lagano namreškana, bezglasna i oko lađice koju je netko ostavio. Kad sunce preplavi vodu s kraja na kraj, spavanju će biti konac, zapjevat će cvrčci i pjevat će dok se sunce ne povuče iz grotla; voda će oživjeti pomaknuta rukama plivača, sječena tjelesima skakača koji će se baciti u nju s grebena. Tada, jezero je još intimniji dio gradića, pravi dar mjestu na visoravni, blagodat u ljetne dane. Na more malo tko i misli. Imamo svoje.

Dinko Štambak (1987.) Modro jezero u rano jutro

Pogled na Prološko jezero-Blato i jezero Galipovac početkom 1970-ih. Posred Blata se izdiže otočić Manastir s ruševinama starog poznatog franjevačkog samostana podignutog 1435. godine koji kao da je sletio na sred vode, na sred livade, kao Božji dar da štiti, da kroz minula stoljeća zrači duhovnošću.
Iznad je jezero Galipovac čije su sjeverne i zapadne kamene okomice znatno više, dok se istočne pitomije naglo spuštaju prema polju.

Izvor: Obiteljska arhiva