Slavko Tonković (15.12.1923.-23.5.2014.) sa suprugom Ankom na šetnici prema Modrom jezeru 1952. godine.
“Znamo da po svojim precima jesmo ono što jesmo, znamo tko smo i kakvi smo, po nama oni žive u nama, a zajedno s njima živjet ćemo u našim potomcima kojima ćemo obilježiti njihov duh i njihovu narav!”
Slavko Tonković
Blagdan svete Luce zaštitnice vida i djece u kripti svete Luce ispod katedrale svetog Dujma u Splitu 13. prosinca 2015. godine. Kripta sv. Luce otvara se samo jednom godišnje i to 13. prosinca kada se u gustirni kripte, održava blagoslov izvora vode.
Sveta Luce se spominje kao jedna od posljednjih žrtava progona u vrijeme cara Dioklecijana, a umrla je mučenički 304. godine. Ime Lucija znači svijetla, dolazi od latinske riječi “lux” (lucis), što znači svjetlo, sjaj, jasnoća, kao i oko, život. Svetica se u ikonografiji prikazuje s očima na pladnju i nožem u ruci. Dvanaest dana od Svete Lucije do Božića poznato je kao lucijanski dani, brojanice, kada se proriče vrijeme za sljedeću godinu. Dan svete Lucije u tradiciji se označuje kao posljednji rok za sijanje božićne pšenice kao jedinog zelenila za Božić simbola novog života i svijetla koje će sijati svim ljudima. Posebno se njezinom blagdanu vesele djeca kada dobivaju darove ispod jastuka. U Dalmaciji pa tako i u Imotskom djeca se nisu darivala na Sv. Nikolu, već na blagdan Sv. Lucije. U bičvi koju bi dijete uvečer stavilo ispod kušina i koju bi po buđenju uzbuđeno odmah potražilo dočekali bi ga mali darovi. Nekad su to bili slatkiši, čokolade, suho voće, naranče, a kasnije i drugo ovisno o mašti roditelja.Odrasli se također znaju darivati na svetičin blagdan. Tako sveta Lucija potiče na darežljivost, velikodušnost i nesebičnost te na djelotvorni odgovor na potrebe ljudi oko nas.Tradicija darivanja na blagdan Svete Lucije starog je podrijetla, započeta u Italiji.
Najstarija fotografija Imotske glazbe iz 1880. godine. S lijeva stoje: Pietro Bonaventura Pjerin Bitanga, Alfonsov brat (1867.), , Miće Rako, Šime Mravak i Stipe Ligutić. S lijeva sjede: Josip Tripalo, kapelnik Alfonso Maia Bitanga i Jure Vučemilović Zuko. Gradska glazba Imotski obilježila je 2015. godine 145. obljetnicu svog utemeljenja. Imotska glazba prvi put je nastupila 6. veljače 1870. godine u Imotskom na dočeku don Mihovila Pavlinovića prilikom otvaranja Narodne čitaonice, a sudjelovala je i na svečanom dočeku cara Franje Josipa I. 24. travnja 1875. godine u Imotskom.
Prvi poznati kapelnik Imotske glazbe bio je ugledni imotski trgovac i načelnik Imotskog od 1898. do 1899. godine AIfonso Maia Bitanga (1851.-1925.).
Sveti Nikola zaštitnik pomoraca i djece, jedan je od svetaca koji se posebno slave u župi sv. Frane u Imotskom. Naime neke obitelji iz župe ga štuju kao svoga zaštitnika: Vučemilovići, Brečići, Ćosići, Lelasi, Milardovići, Ljubasi. Nekad mnogobrojna obitelj Vučemilović iako nisu bili pomorci bili su štovatelji svetog Nikole, te su relikvij svetog Nikole donešen iz Italije darovali imotskoj crkvi. Na fotografiijama je Nikola Vučemilović (1852), Filipov činovnik u Duhanskoj stanici poznat po dugoj sijedoj bradi. Nikola se vjenčao za Josefinu Wanmuller (1854), unuku liječnika dr. Giuseppea Wanmullera koji je došao iz Venecije u Imotski gdje je i umro. Nikola i Josefina Vučemilović su imali tri sina: Amleta (1880), Norberta (1882).i Jeru (1889), te dvije kćeri Ružu (1892).i Anu (1895). Nikolin sin Norberto Vučemilović vjenčao se za Danicu Jeličić, a kako nisu imali potomaka baš kao ni njegova braća.darovali su svoju kamenu kuću preko puta gimnazijske zgrade časnim sestrama i financirali izgradnju spilje Gospe Lurdske u imotskoj crkvi.
Antonjeta Baškarad Jutronić
Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić
Kapetan Zane Franceschi (1895-1952), pl. Josipa Bepa rođen je na Perinuši i prvi je školovani pomorac iz Imotskog i Krajine čiji se zaštnik sv Nikola slavi na današnji dan 6. prosinca. Kapetan Zane Franceschi već kao dječak želio je na veliko čuđenje obitelji postati pomorac, te je poznata anegdota kako se u djetinjstvu protestno uputio pješke u Bakar ali je brzo vračen natrag. Zane Franceschi završio je Pomorsku školu u Bakru, a uz to aktivno je govorio engleski, talijanski, španjolski i portugalski jezik. Zane Franceschi bio je kapetan na brodu Rad Dubrovačke plovidbe koji su torpedirali i potopili Nijemci 1939. godine oko 400 milja zapadno od Capo Verde Dakar. Nijemci su pozvali kapetana da što prije napusti brod sa posadom jer će ga potopiti. Kapetan Zane je imao toliko vremena da uzme svoje i dokumente posade, a uspio je spasiti i bisernu ogrlicu koju je kupio svojoj supruzi, te su plutali u barkama četiri dana. Pokupio ih je engleski konvoj i iskrcao u neutralni Portugal, a kako su u ratno vrijeme vijesti sporo putovale obitelj na Perinuši ništa nije znala o dramatičnoj situaciji. Brod Rad je otišao na dno Atlantika a s njim namještaj i druge krasne stvari koje je kapetan Franceschi kupio za kuću na Perinuši na kojoj ga je čekala mlada supruga Marica sa tek rođenom djevojčicom. Preživjeli pomorci sa broda Rad uglavnom Dubrovčani osim kapetana Franceschog u znak zahvalnosti dali su izraditi zavjetnu sliku broda koja je sa imenima pomoraca danas u crkvi na Boninovu u Dubrovniku. Na kraju I. sv. rata kapetan Franceschi bio je 6 mjeseci u zarobljeništvu na Siciliji. Tamo su ih Talijani hranili samo s rižom i da ne bi dobili skorbut silili zarobljenike da jedu naranče i zato kapetan Franceschi do kraja života nije volio ni rižu ni naranče. Kapetan Zane Franceschi umro je iznenada na brodu Lošinj 1952. godine ostavivši suprugu i šestoro maloljetne djece od kojih je sin Vjeko Franceschi nastavio tradiciju i postao kapetan.
Izvor: Obiteljska arhiva, fotografiju snimljenu 1918. godine Zane je poslao majci i sestrama na Perinušu
Remigio Truccolo (1869) sa suprugom Darinkom Mrkušić (1885) 1910. godine. Remigio je sin talijanskog oružnika detektiva iz Marona Domenica Truccolo (1828) i Vancije Bitanga (1833), kćeri Pavla Bitange koji su uz njega imali još sinove Lucijana (1867) i Fabijana (1874), te kćeri Rafaelu (1865) vjenčanu za Juru Zuka Vučemilovića i Euzebiju (1872).
Braća Truccolo su bili prvi industrijalci u Imotskom, te se o njima daje dio teksta iz fra Vjekinog pera.
Osim manjih obrtnika, Imotski nije imao tvornice sve do 20. stoljeća. Stvorili su je sinovi Domenica Truccola i Imoćanke Vancije Bitanga. Domenico je došao u Imotski kao austrijski detektiv, oženio se i ostao. Bitanguša je bila imućna, te je pomoću njenog miraza i svoje okretnosti otvorio trgovinu, te su Izgradili lijepu kuću koja i danas diči Imotski. Oko 300 m od stojne kuće Domenicovi sinovi Remigio i Fabjan koji se nije oženio sagradili su prvu tvornicu u Imotskom, Trokulovu mlinicu za izradu kupa za krovove. Kako je svijet iskrivio prezime Truccolo u Trokulo njihove kupe je narod prozvao trokulače. Braća Truccolo su prvi kapitalisti Imotske krajine u današnjem smislu jer su osim tvornice imali i kamione koji su prevozili i putnike, a imali su i prvi privatni telefon u Imotskom. Radnici su mu bili Vinjančani, te je Lončarima i Jurošima iz zahvalnosti za pošten rad napravio školu koja i danas postoji. Truccolovi su pomagali svakome tko je želio raditi, a radnici su bili zadovoljni jer su mogli raditi na kućnom pragu. Posljednji pothvat obitelji bilo je podrumarstvo, otkupljjivali su grožđe od vinogradara jer druge vinarije u Imotskom nije bilo. Došli su komunisti 1945. godine, sve su Truccolovo nacionalizirali, a obitelj su u vlastitoj kući zbili u jedan kutić. Nije ta obitelj zaslužila takav postupak, radili su Truccoli, radio je narod s njima. Jedini preostali Dinko Truccolo (1921), Remigiov sin odselio se iz Imotskog u Zagreb, a današnja generacija u Imotskom ne pamti prve industrijalce u svom kraju, njegove pogone kod Trokulove mlinice, a niti njegove kuće jer su u njoj drugi stanari.
Dr. Lujo Mateo Domljan (1896.-1982.), rođen je u Poljicima, Imotski. Sin je Petra Domljana (1860-1932) koji uz njega ima još Petra, upravitelja Građanske škole u Imotskom i pet kćeri. Gimnaziju pohađa u Splitu te maturira 1915. Nakon mature je mobiliziran, a u vojnoj sanitetskoj službi ostaje do završetka Prvog svjetskog rata. Studira medicinu u Zagrebu, Pragu i Grazu te 1924. diplomira. Od 1924. do 1926. godine radi kao sekundarni liječnik državne bolnice u Sarajevu i kao kotarski liječnik u Čapljini. Nakon smrti starijeg brata Petra vraća se u Imotski gdje je imenovan stalnim općinskim liječnikom. Društveno je vrlo aktivan. Jedan je od osnivača i predsjednik društva „Lipa“ koje je osnovano radi poljepšavanja mjesta i promicanja turizma. Dugogodišnji je tajnik kotarske organizacije Hrvatske seljačke stranke u Imotskom.
Oženio se lijepom Katicom Pavišić (1908.) iz Omiša, čija majka je Marija Mara Vučemilović, kći Blaža Vučemilovića s kojom ima četvoro djece Zlatka, Žarka, Mariju Maju i Kseniju. Na istočnom dijelu Pazara sagradio je prekrasnu kuću od bračkog kamena (u kojoj je danas smještena knjižnica). U prizemlju kuće otvorio je ordinaciju sa rentgenom koji je pokretala struja iz generatora.
Dr. Lujo Domljan 1937.godine postaje član zbora liječnika, a 1940. godine je postavljen od banske vlasti iz Zagreba za kotarskog liječnika u Imotskom. Njegovu kanditaturu pismeno su poduprli predsjednik HSS u Imotskom dr. Mile Vuković i potpresjednik Stanko Škare riječima… da se radi o dugogodišnjem tajniku HSS-a koji se uvijek borio za radnička prava te kao takav uživao velike simpatije u Kotaru Zbog nesigurnih ratnih prilika 1942. godine odlazi u Zagreb gdje se najprije zapošljava kao savjetnik u Zdravstvenom zavodu a zatim je premješten u Ministarstvo zdravstva.
Poslije 1945. bez ikakvog razloga je osuđen na duge godine prisilnog rada što je značilo besplatno vođenje ambulante u Šestanovcu. Uskoro mu se oprašta ostatak kazne i on se vraća u Zagreb. Počinje raditi u bolnici Sveti Duh, gdje je jedini od liječnika dijagnosticirao pjegavi tifus sa kojim se sretao u Bosni.
Dr. Lujo 1947. specijalizira internu medicinu – subspecijalnost kardiologija. Nekoliko desetina stručnih radova je objavio iz interne medicine te održao više predavanja u zboru liječnika također iz interne medicine, a 1966. je umirovljen.
Antonjeta Baškarad Jutronić
Javna Rasprava između studenata filozofije u Župi sv. Križa Fortunata Radovinovića i Karola Gropelija održana u Crkvi prehvaljene skupštine dana 24. svibnja 1771. godine u 22 sata, zapisana latinskim jezikom na izvornom pergamentu. Fra Fortunat Radovinović iz Runovića stric je Pavla Bitange, župnik u imotskom samostanu od 1781. do 1786. godine, te gvardijan od 1791. do 1792. godine.
Posvećeno svagda Djevici Mariji,
Bez mane ili …… začetoj
Pod isitm misterijem začetoj,
Osobitoj zaštitnici reda manjih (siromašnih)
U svom filozofskom oglasu, potvrdu sebe predajem umu tankoćutnog doktora
Ivana Dunskotija
Braća Sretan (Srećko) Radovinović i Karol Gropelli, iz Reda Manjih Čuvara S.P.
Franjevačke provinicje,
Učenici Presvetoga Otkupitelja,
Studenti filozofije u Župi Sv. Križa,
Donose i posvećuju s ljubavlju katedralu skromnom (poniznom) pomočniku
M.V.P. ……. ŽUPAN
………….
………….
Prema našim unutarnjim sudcima, po kojima treba ispitivati, logika se zauzima. Znamo najbolje da su te odredbe tumači, na koncu kojegod da Jesu. Zato drugim ispitom ovu stvar ne spominjem.
Po dvijema odredbama koje sami sebi protuslove o savršenoj budućnosti koja
Se približava svom snagom izjavljujemo da jedna je isztina, a druga laž.
II.
Nikomu nije nepoznato da studij fizike prvo, tkđ. Unutarnji temelji iz kojih se nepostojana (promjenjiva) tijela spajaju (srastaju), istražuje, otkriva, tkđ. Ilustrira, kao što neki najgore snivaju da je ona uistinu beskonačna. Odvažno kaljamo sebe očitovavši se da tri unutarnja početka prirodnog naraštaja tako održavaju dakako materiju, oblik (formu), tkđ. oslobađanje,
Međutim, sama tvar po sastavu ili stvari stvorenoj s oblikom sebi privezana je.
III.
O svojim učincima djelotvornih uzorka ……
Prinuđeni smo priopćiti i pridodati da isti učinak po broju, prirodnim …… redom, ne može baš proizvoditi od dvoje, osobito s više djelotvornih uzorka ….. roda, tkđ. Reda, štogod da nekolicina među protivničkim filozofima iz nemira brblja.
Javna rasprava održana u Crkvi Prehvaljene kupštine
Dana 24. Svibnja 1771. godine u 22.00 sata
Izvor: Obiteljska arhiva
Blagdan Gospe od Zdravlja je 21. studenog, a naziv potječe iz Mletačke republike, iz vremena kad je u 16. stoljeću harala kuga. Mletački Senat molio je zagovor Gospe i učinio zavjet da će joj podići crkvu, ako kuga prestane. Zaista, kuga je stala, a vjernici su Gospi izvršili zavjet sagradivši prekrasnu crkvu Madonna della Salute u Veneciji. Iz Mletačke republike štovanje se proširilo na naše krajeve. Slika Gospe od Zdravlja na Gospinom oltaru imotske crkve za kojeg se pretpostavlja da je djelo Ivana Rendića. Gospina slika je uspjela kopija Madonne della Salute iz crkve u Veneciji.Sliku je kao poklon crkvi prigodom prenosa starodrevnog imotskog samostana u slobodni grad Imotski poslao 1738. godine književnik i narodni mučenik fra Filip Grabovac (1697-1749), a gvardijan fra Felicije Luetić 1864. godine dao je za nju izraditi krasni srebrni okvir koji je majstorski rad umjetničke radionice u Brescii. Fra Filip Grabovac osuđen je na doživotnu robiju u Veneciji radi svoje narodne knjige “Cvit” od koje je sačuvano samo 6 primjeraka jer su spaljene, a jedan se čuva u imotskom samostanu.
U avliji kuće Radovinović Jagul ispod stogodišnje kostele 20. listopada 1945. godine. U pozadini se vidi kuća nadučitelja Anđule Bitanga. Na fotografiji su četvoro djece Marice i Zane Franceschi i to s desna (čuče na kamenom stolu): Vjeko, Marija Maja, Anamaria Anisja (na kosteli) i Anton Tonći.
Izvor: Obiteljska arhiva
