Josip Joko Tonković (1892.-1975.), vrijedni imotski sin na svojoj njivi u Glavini Donjoj uz glavnu cestu prema Imotskome 1953. godine. Na dan sv. Josipa 1892. u Podbabskim Zmijavcima ugledao je svijet Jozo Jakov Marko zvani Joko, od oca Mate i majke Jele Mrkonjić. I kao da je sudbina odredila da preko zaštitnika rada i radnika sv. Josipa namijeni mojem ocu da tijekom čitavoga životnog vijeka bude vrijedni, ustrajni i strpljivi radnik posveti se radu , ne smatravši ga žrtvom, već samo svrhovitim načinom života. Potječe od čestitih roditelja koji su ga odgajali u kršćanskom duhu, u ozračju obiteljske ljubavi i mira, a čvrsta vjera bila je izvor njegove duhovne snage, utjehe i nade. U duši uvijek smiren, blag i u svakoj prigodi dobrohotan prema čovjeku, što je nastojao unijeti i u duh i srca svoje djece. Sjećam se savjeta roditelja da treba živjeti u poštenju i s ljudima biti u dobrim odnosima, „svakom javljeni“. Stalno su napominjali kako se treba vladati, govoreći: „ni u dobru se uzvisiti, ni u zlu se poniziti“. Nastojali su da im djeca dobro uče i završe škole. Istodobno se sjećam njihovim riječi da „da više vrijedi znanje nego imanje, a poštenje nego i znanje“. Kao obdareni ljudi, veliku pažnju su posvećivali odgoju djece, dobro ih usmjeravajući, osiguravši svima školovanje. I tako svih šestoro stekoše određenu izobrazbu, što im je omogućilo da rade prema svojim zvanjima i vlastitom izboru odnosno žive drukčijim životom. Pučku školu pohađao je od 16.2.1899. do 2.12.1904. godine, završivši šesti razred u mješovitoj školi s dva odjeljenja. U ljeto 1914., početkom 1. svjetskog rata, Josip bijaše mobiliziran u Austrougarsku vojsku, pa obitelj ostade bez glavnog oslonca u radu i svim poslovima gospodarstva. U tim borbama Josip bijaše ranjen puščanim nabojem kroz obje noge, te bi upućen na bolničko liječenje u Mađarsku u grad Hodmezo vasarhely gdje ostaje mjesec dana. Ratovao je na Soči i Piavi. Josip se često prisjećao vremena kad se liječio u bolnici u Mađarskoj kako su se Mađari odnosili prema Hrvatima. Od Hrvata on je bio sam na odjelu, pa se prisjećao zgoda i nezgoda koje su ga snalazile u to vrijeme. Nije se mirio s bahatim ponašanjem prema vojnicima hrvatske narodnosti. Svoju nadmenost i netrpeljivost ispoljavali su govoreći:“ez Magyarorszag, magyarul kell beszelni“ tj. ovo je Mađarska i mađarski moraš govoriti. Tako je njemu bilo priznato svojstvo hranitelja u obitelji njegovog oca Mate u skladu sa Zakonom od 27.7.1917. P o završetku rata, Josip odlazi na stručno školovanje u Modriču radi stjecanja kvalifikacije za proizvodnju prerađevina od mlijeka. Pored znanja i rada, za otpočinjanje proizvodnje trebalo je imati i odgovarajuće prostorije za radnju kao i novčana sredstva za pribavljanje opreme. Radom je otpočeo 1925. godine u Duvnu (Kongori), a nastavio je u očevoj kući na imanju u Glavini Donjoj do 1932. godine. Radnju je opremio, suvremenim strojeva (separatorima, bućkalicama, kotlovima i drugom opremom), a potrebne količine mlijeka za maksimalnu zaposlenost kapaciteta po veličini osrednjeg pogona. U poslovima je imao pomoć od najstarijeg sina Dane, dok je za obavljanje raznih pomoćnih poslova, osobito kad je radio u Duvnu, zapošljavao i veći broj radnika. U to vrijeme imao je i nejavnog partnera Lončara zvanog Singer. Koncem 20-ih i početkom 30-tim godina, pogon je preselio je preselio u Glavinu. Kao stručni i samostalni obrtnik, Josip je stekao iskustvo proizvođača kvalitetnih sireva i prvoklasnih maslaca pod zaštitnim znakom „čajni maslac Lib-Imotski“. Za proizvodima bijaše velika potražnja, od kojih je dio plasirao na tržište Splita. Svjetska gospodarska kriza 30-tih godina ovoga stoljeća nepovoljno se odrazila na poslovanje pogona. Kupci nisu plaćali dospjele obveze, pa je 1932. radnja zatvorena. Sjećam se da mi je otac govorio kako je u vrijeme povoljne konjunkture s prihodima pogona značajno doprinosio podmirivanju potreba zajedničkoga porodičnog domaćinstva svog oca Mate koje je tada brojilo 14-ero čeljadi.Po prestanku rada pogona Josip se okreće poljoprivrednoj proizvodnji i plasmanu raznovrsnog povrća na imanju u Glavini Donjoj na atraktivnom položaju blizu grada uz glavnu cestu i povremeni potok Jezerinu. To je Josip dobro isplanirao, posebno imajući u vidu da je naša oranica (njiva) bila iznad razine rijeke i susjednih parcela. Radovima na iskopu natapanog kanala u duljini od 1 km pristupio je 1935. godine prvobitno od Gospojina s istočne strane glavne ceste Split-Imotski, a kasnije radi boljega protoka vode, i sa zapadne strane ceste uz „Duvanišće“. Radovi s prekidima potrajali su dvije godine. Na što je pored vlastitog rada, utrošio znatna novčana sredstva za isplatu rada nadničara.
Mogućnost natapanja uz primjenu naprednih mjera uzgoja poljoprivrednih kultura omugućila je iznadprosječne prinose uz Josipov rad od jutra do mraka. Nezaboravni dida Joko u duši pjesnik zanimljivim je načinom prepričavao razne zgode vezane za ljude imotskog kraja. Josip Joko Tonković oženio se 1914. godine za Milu Patrlj (1891.-1974.), kći Filipa rođenu također na dan sv. Josipa te je iza njih ostalo brojno potomstvo preko šestorice sinova: Dane, Branka, Slavka, Vinka, Ivana i Ante te osamnaest (18) unuka. Josipov sin Slavko Tonković napisao je: „Moj otac je bio svoj na svome, što mu je davalo snagu, a svojim unutarnjim mirom, vedrinom duha i razboritim ponašanjem unosio je mir. U nevolji ne bi klonio duhom, jer ga je nadahnjivala čvrsta vjera i ustrajna nada da će doći vrijeme olakšanja.“ Josip Joko Tonković tragično je nastradao 26. svibnja 1975. godine kada je na njega u trenutku dok je prelazio cestu pokraj svoje kuće naletio osobni automobil. Vječni mir našao je na groblju sv. Luke na Kamenmostu uz suprugu Milu i unuka Damira.
Za vrijeme Prvoga svjetskog rata dok je bio na liječenju u bolnici u Mađarskoj, Josip Joko napisao je pjesmicu iz koje se navodi jedan dio:
Bogu Hvala na njegovu daru,
Promaknusmo mi godinu staru.
Ona mnogima zadnja je bila.
Komu bila duša mu se vila,
Pred pristoljem Boga velikoga,
Jer dadoše dane doba svoga.
Meni ona najgora i ne bila,
Iako me Drina zanosila.
A sad nanovo na bojno polje,
Ono polje gdje se ljuto kolje.
Brate mio što nisi vidio,
Bog ti dao toga ne vidio.
Izvor:Slavko Tonković (1998.) Pleme Tonković u Imotskoj krajini
