U Modrom jezeru ljeta 1942. godine, omiljeno mjesto za grupnu snimku.. U grupi su s lijeva na desno: Vojo Vučemilović, Aco Grubišić, Mara Kusić, budući supružnici Ivo Penović i u crnom kostimu Zlata Ciciliani, u prugastom kostimu Mila Kusić te u lijevom uglu njena sestra, mala Boženka Kusić.
Fotografija u vlasništvu Roberta Paja
Nona Ana Nana Franceschi (1876.-1945.) sa svojim unucima, djecom sinova Tonija, Zane i Frane i kćeri Marije. U avliji kuće Radovinović u Imotskom 1945. godine s lijeva stoje mali Franceschi: prvopričesnica Ana Sela, Vjeko, u nonim naručju su Anka i Tonći, Maja i dvije prvopričesnice Mila i Anisja. Poviše none su dva mala Josipa, lijevo Jozo i desno Kiki, a između njih je najstarija unuka Zora Radovinović.
Fotografija u obiteljskoj arhivi
Blagdan sv. Petra i Pavla i imendan dr. Pave Radovinovića tradicionalno se slavio u kući Radovinović Jagul. Na feštama na dr Pavinom velikom imanju u Lugu, Jagulovim barama okupila bi se ne samo rodbina već i brojni prijatelji i drugi Imoćani. Janjce je pekao vjerni Ante Asanović iz Vinjana, a druge delicije su se danima pripremale pod budnim okom Marije, dr Pavine supruge. Gosti koji su dolazili na proslavu donijeli bi obično poznate imotske slastice, a jela su bila servirana u nekoliko slijedova na svečano postavljenom stolu u hladu starih murvi. Mi djeca fešti bi se posebno radovali jer je za nas to bio uzbudljiv dan prepun svakakvih događaja i zanimljivih ljudi koji su dr. Pavi dolazili čestitati imendan.Dr. Pave Radovinović na imanju u Lugu 1975. godine okružen djecom i unucima. S desna stoje: sin Jago sa suprugom Marom, zet Slavko Tonković i kći Anka, Švicarac Rheto i Ana Dunda koja je pomagala u pripremi jela. Sjede kći Zora sa kćeri Marijom i dr Pave. S desna u prvom redu su: kći Marija, unuci Tomo i Branko Radovinović te Mila, Anamaria i Pave Tonković.
Anamaria Marušić Tonković
Imotski, grupa mladih Imoćana u Modrom jezeru ljeta 1940. godine. U grupi je Vojo Vučuemilović podbočen rukom, Đulijo Ciciliani je lijevo na vrhu Katavića stine. Fotografija u arhivi Ace Grubišića
Pokaznica iz crkve BD Marije od Ružarija na Opačcu. Prilikom arheoloških istraživanja lokaliteta Opačac u sklopu kojeg je obuhvaćena i crkva sv. Marije od Ružarija iz 1719.g. izišli su na vidjelo brojni nalazi koji svjedoče o dugoj tradiciji sakralnog života na ovom mjestu. U podu crkve pronađena je pokaznica, mostranca ili ostenzorium. Pokaznica inače spada u posebno važan predmet liturgijskog posuđa u kojem se nalazi i čuva posvećena hostija .Pokaznica sa Opačca pripada skupini pokaznica tzv. „sunčanog diska“ sa zrakama u obliku plamičaka vatre, izrada je krajnje jednostavna i rustična, načinjena od jeftinog bakrenog lima. Vjerujemo kako je prvotno bila pozlaćena, međutim kod restauracije nije pronađeno temeljnih potvrda za to. Donji dio pokaznice imitira kalež a gornji hostiju s Kristovim monogramom. Stopa na kojoj počiva pokaznica nije originalna, u tu svrhuupotrijebljen je dio nekog drugog crkvenog predmeta, što ne doprinosi stabilnosti predmeta. Pokaznice se vrlo rijetko nalaze među ostacima crkvenih ruševina, one su vrijedan moćniku kojem se čuva Presveto Tijelo Kristovo odnosno posvećena hostija. U slučaju bilo kakve prijetnje ili ugroze pohranjuje se na sigurno mjesto. Ova pokaznica nije bila skrivena u podnoj niši kao što bi se moglo pretpostaviti, nađena je pri površini crkvenog poda posve zgnječena i uništena, čime se nameću mnoga pitanja na koja je teško odgovoriti, (vlasnici crkve tada je obitelj Franceschi).Pokaznica se izlaže u crkvi u posebnim prigodama klanjanja ili procesijama, osobito na blagdan Tijelova. To je tradicija koja traje još od 14 st., kada je i nastala prva pokaznica kao svetohranište hostije. Pokaznice su kroz povijest mijenjale izgled, bile supodložne raznovrsnim oblikovanjima ovisno o umjetničkim pravcima i njihovim utjecajima. Razlikujemo one gotičkog stila ukrašenih šiljastim tornjićima i kičeno urešenim raznobojnim stakalcima, do renesansnih i baroknih veoma raskošnih i skupocjenih, te su ujedno svjedočanstvo umijeća zlatarskih radionica. Rade se od plemenitih kovina i visokokvalitetnih ukrasnih detalja od emajla, dragog kamenja, bisera i sl. Od 17 st. ustalio se jednostavan oblik mostrance koji se više-manje u sličnim varijantama sačuvao do danas. To su takozvane „sunčane pokaznice“ u obliku sunčeva diska s radijalno raširenim zrakama postavljenim oko središnjeg kruga. Često je ostenzorij bio ostakljentako da je puk mogao vidjeti posvećenu hostiju kojoj je iskazivao pobožnost klanjanjem.
Snježana Tonković
Tanjur sa prikazom mlade Hrvatice, rad iz 1935. godine imotskog slikara ubijenog na Daksi, Antuna Tonća Mostarčića (1903-1944).
Tanjur u vlasništvu Mostarčićeve kćeri Magdalene Lenći Kovačević
Uz Svjetski dan pečenja kolača koji se obilježava 17. svibnja dajemo recepte za tortu Arcobalenu iz bilježnice recepata Nore Vučemilović Baškarad (1913.-2001.) koju su Kolombanuše napravile i darovale prigodom vjenčanja Marije Vučemilović, Zanine 1946. godine te Čupavu tortu iz starih Imotskih bilježnica recepata:
Kolombanuše poslale Mariji kad se udavala
TORTA ARCOBALENA DUGA
Na snijeg od 6 bjelanaca nadoda se 38 dkg šećera, zatim se doda 28 dkg bajama oguljenih i samljevenih. Kora od limuna. Sve dobro mora biti stučeno. Razdijeliti smjesu na pet dijelova. I. ostavi se bijela II. u crveno (u apoteci). III. zeleno sa malo španjaka. IV. sa narančom. Svaku napose ispeći. Peć mora biti mlaka. Svaku sastavi sa marmeladom od nekog voća ili sa šlagom. Dobra i lijepa za vidjeti.
Bilježnica recepata u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić
ČUPAVA TORTA IZ STARIH IMOTSKIH BILJEŽNICA RECEPATA
10 friških jaja(odvoji odmah žumanca i bjelanca)
pola kila cukra
pola kila polovica oraha ili krupnijih komada razlomljena oraha
3 žlice rastopljene masti
5-6 žlica brašna
kore od limuna
malo rakije
šećer vaniliju
malo praška za pecivo (umišaj u brašno)
Postupak
Tući žumanjca sa 5-6 ravnih žlica cukra pa kad počme pjeniti dodaj 3 žlice rastopljene masti i vaniliju. Tuci i dodavaj brašno sa pecivnim praškom. Glatku dobivenu masu ulij u štanap od imotske torte (širi štanap) koji si namastila i pobrašnila. Peći na srednjoj vatri. Dok se biskvit peće u teću debelog dna ulij bjelanca, dodaj pola kila cukra i krupnih oraha, kore limuna i rakiju. Mišaj na vatri oko 15-tak minuta dok orasi počmu upijati šug. Orahe mišaj pinjurom u kojeg nabodeš pola limuna sa korom, ali bez koštica. Izvadi biskvit iz peći, sasvim lagano stavljaj smjesu po biskvitu od krajeva prema sredini. Vrati u peć na sušenje dok ne porumeni.
Sjećanje moje slikom zbori….Kad gluhu tišinu propara cvrkut, kad se prospu svi akvareli nebeski, trešnja u cvatu mirisom zarobi….Odrastanje u bajkovitosti okruženja navrati u trenutku i odvije se galerija slika neponovljivosti doživljenoga. Svi mi pamtimo te blistave trenutke. Ukorijenili su u nas lijepe i radosne dane, opčinili nas važnim mjestima gdje smo se napajali nektarima. Hodočastili smo im svakodnevno. Znali smo mi kako je u Splitu stari Plac, Kirigin i Bellevue, ali….Naš grad je imao Kavanu, Betun i teta Lelu. Bože, koji trolist svih gušti. Svita za sve generacije, a smješten baš u našoj ulici. Bili smo miljenici Boga velikoga, jer tamo gdje se Jezero uranjalo u Pjacu ukovitlila se kultna mjesta Grada moga, srce Imotskoga. Kavana opisana i opjevana, Betun tek sjećanjem živi, a mnogi od nas nose i sliku bijele table na kojoj je pisalo “Slastičarnica Lela”. Naša pašticerija…Ligutića “ćoša” ranom zorom opojnim mirisima nabijala je zrak nad našim kvartom. Slatki mirisi lelujali su skalinama, ulazili u svaki kutak naših ulica. Mamili su na brzinski trk do teta Lele, jedan vanil kolutić i mmm, čudesno, u ustima otopljeno, a nepce utopljeno u okusu gušta li gušta. Teško je bilo ne zalijepiti se na uzak, ali visoki izlog sa četiri staklene police urešene delicijama. Škartoceti, mačiji jezici, krempite, marcipanske figurice punjene bajamima i krokantom, fave dei morti, rafioli i u dnu, poneka torta ukrašena bijelim bajamima, šparogom i najčešćim natpisom: “Sretno i živjeli Mladenci”. Do nje uvijek gvantijera fjokića od krokanta, košara od krokanta napunjena sjajnim celofančićima svilenih bombona. Teška drvena vrata, gotovo uvijek otvorena i iza dučančić. Tek jedan stol, dvije stolice, milje, vazica sa svježe ubranim cvijetom i dvije drvene vitrine, a u njima nije bilo čega nije bilo. Iza pulta sitna, a Velika žena. Naša teta Lela Pavić rođena Vodanović (!908-2000) umrla je u Zagrebu 2000. godine. Uvijek nasmijana ta dobrodušna žena bila nam je omiljena svima. Zvala nas je “dica moja”, a nas bi oplavio ponos. Za našu kupovinu nikada nije upotrijebila bakrenu vagu na pultu. Uzela bi papir, smotala škartoc, prepunila ga i pružila uz uvijek isti savjet: “To poslije ručka”. O draga naša teta Lela nikada nije doznala za neposluh i kojom brzinom bi škartoc bez mrvice kolača letio u koš ispred Apoteke. Brzdavi, oblizali bi i usnice i prste u strahu da ne ostavimo trag delicije. Ona bi tisuću puta prešla onaj jedan metar iz dućana do vrata kuhinje, a mi smo stražarili. Pomagali smo joj strugati limove, punili siće vodom i kao omađijani brzinom kojom bi gomilu tijesta na mramornoj ploči pretvarala u slatke kolače. Bila je mađioničar u našim očima. Vrele, mirisne kolače zasipala je šećerom i nizala na dugi štap. Ličili su na bakarske tvrde kolači nanizane u duzinu na konop, samo ukusniji neusporedivo. Mliječni, šećerni, božanstveni. Teško bi bilo zamisliti bilo koji događaj bez teta Lelinih savršenih gulozarija, torti i kolača svih vrsta i oblika koje smo jeli i očima. Besprijekorna majstorska djela iz ruku drage i vrijedne žene. Uz nju sam zavoljela praviti kolače i pamtim najdraži kompliment mojega brata Tonća-Ti si naša teta Lela, tri riječi za ponos kao da sam osvojila vrh Svijeta. Teta Lela je sada tek toplo sjećanje i nije uzalud ona da živimo koliko i sjećanje na nas. Dugo će živjeti naša divna vila jezeranska, njeno znanje smo mnogi upili, danas je puno vještih slastičarskih ruku u našem Gradu-naprijed lijepe moje “vridnice” TRADICIJA JE NA NAŠOJ STRANI!
Mercedes Ceda Marinković (1980) Cvit iz kamena
Torta Katarine Zrinjske iz bilježnice recepata teta Lele
Učini tvrd snijeg od 6 bjelanjaca, a umiješaj 66 dkg šećera, od 1 1/2 limuna sok, 58 dkg oguljenih samlivenih bajama. Ovu smjesu stavi u 2 forme u slabu peć da požuti. Kad tortu sastavljaš učini ovako uzmi jedan kolobar od torte i namaži ga bilo kojom marmeladom, na ovo stavi čokoladu u tortu, opet maži čokoladom tortu, kremom i pokrij drugim kolobarom od torte. Cijelu namaži marmeladom i polij limunovim ledom i nakiti je lijepo po ukusu.
Fotografija tete Lele Pavić snimljena 1980. godine u Imotskom u arhivi Dare Mandić
Uz međunarodni dan obitelji, imotska seoska obitelj fotografirana u Imotskom između dva svjetska rata, fotograf Mihail Aleksandrov. “Žena na selu obično neće reći moj muž, nego moj čovik….Čovik snosi i dotraje u kuću, a žena uzdrži kuću i čuva ono što je u kući i oko kuće. Čovik ore, kopa, krči, kosi, sadi, nosi, tovari, vuče, vrše, vije, mlati i slično. Ovo su muški posli. Žena rađa, doji, ljulja, kuva, peče, vari, muze, siri, mete u stapu, šije, mete, pere, krpi, prede i slično. To su ženski posli. U muci i potrebi žena će priskočiti u pomoć čoviku, čovik ženi neće u ženskim poslim, jer bi mu se rugali da je ženskonja. Bude i toga kad ne vidi niko….
“Fra Silvestar Kutleša (1993.) Život i običaji u Imockoj krajini
Fotografija u arhivi Denisa Kujundžića
Prošlo je dvadesetpet godina od smrti Anke Vučemilović (29.04.1929.-12.05.1996.), kćeri Darinke pl. Mrkušić (1891.-1970.) iz Podgore i Ivana Zane Vučemilovića. Anka je odrastala u poznatoj imotskoj obitelji Darinke i Zane uz sestre Jasnu (1921.-1962.) i Mariju (1923.-2016.). Ankin otac Ivan Zane Vučemilović bio je Načelnik Imotskoga od 1912. do 1918. godine u teškim ratnim danima, nositelj hrvatstva i katoličanstva u Imotskom i cijeloj Krajini. Zane se uvijek isticao kao prijatelj sirotinje, a posebno je pomagao sirotište koje su vodile ćasne sestre. Bio je Župan bratovštine Presvetog sakramenta, predsjednik Hrvatskog katoličkog orla i Hrvatske katoličke orlice, društava osnovanih 1922. godine u Imotskom. Bratovština Presvetog sakramenta posjedovala je nekoliko kuća i poljoprivrednih posjeda koji su bili opterećeni legatom odnosno izgovaranjem određenih misa svake godine. Zane je u dogovoru sa župnikom fra Stankom Marušićem prodao bratimske zemlje u Runoviću te je dobivenim novcem kupio kuću časnim sestrama i sirotištu kojeg su vodile. Zane i supruga Darinka bili su u najužem krugu ljudi koji se okupljao oko sluge božjega fra Ante Antića dok je boravio u Imotskome. Mala Anka kako su je zvali prijatelji koja je naslijedila dobro srce svog oca i plemenitost svoje majke cijeli svoj život bila je dobrotvorka. Nije se udavala već je najljepše godine života provela brinući se za stare i bolesne roditelje i sestru Jasnu. Od Zaninih triju kćeri udala se samo Marija koja ima dvije kćeri dok je Jasna umrla mlada.Mala Anka do mirovine radila je kao službenica u Narodnoj banci, poslije SDK u Imotskom. Fra Vjeko Vrčić među ostalim u nekrologu o Anki piše u listu Grad na gori: „Naša imotska župa rastala se sa tugom i žalosti sa dobrom kršćankom Ankom Vučemilović koju je Gospa pozvala u zagrljaj na svoj dan….Anka je bila tiha pčelica koja je neupadno služila Bogu, svojim roditeljima i svim potrebitim… Našoj župi poklonila je lijep i bogat dar, smetala ju je što je crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju bila u ruševnom stanju te je tiho bez buke potrošila 16 tisuća DEM na uređenje crkvice. Crkvica je procvala u današnjem obliku zahvaljujući velikom milodaru pok. Anke koji je izvirao iz njezine plemenite duše……Njezin zadnji milodar bio je poklon za svetište Gospe od Anđela na Topani….Anka je nalazila svoj dom u svojih druga iz djetinjstva Nade Rosić Jović i Anke Radovinović Tonković….. O Anki se uvijek govorilo sve najljepše… Naša draga gospođice Anka, sestro, prijateljice, družice, Imoćanko, kršćanko neka ti je ovih nekoliko redaka hvala za sve dobro što si učinila, posebno u crkvama u našoj župi Sv. Frane“. Mala Anka vječni mir našla je uz svoje najmilije na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.
Na fotografiji snimljenoj 1948. godine na Pazaru pokraj Domljanove kuće mala Anka Vučemilović uči voziti bicikl uz pomoć rođaka Voje Vučemilovića.
Anamaria Marušić Tonković
Fotografija u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić
