Author: Stari Imotski

ČUPAVA TORTA – ČUPAVICA

Stari Imotski

Tući:
10 žumanjaka
15 dkg šećera
10 dkg masla
Dodati 10 dkg brašna s navrh noža praška za pecivo.
Uliti malo mlijeka da ne bude pregusto, potom dodati korice od limuna, vanilin šećera ili ekstrakta od vanilije, a ako se ima i malo maraskina.
Smjesu izliti u kalup i peći na laganoj vatri.
Dok se smjesa peče, preostale bjelanjke staviti u veću teču, dodati 40 dkg šećera, i malo promiješati (ne jako žbatiti) žicom za bjelanjke, te usuti u to 40 dkg cijelih jezgra oraha, dodati cimeta, klinčića u prahu, muškatnog oraščića i sve nastaviti neprestano miješati na vatri. Usput provjeriti je li biskvit lagano ispečen i izvaditi ga. Kad smjesa s orasima nakon stalnog miješanja postane gušća i pjenasta, te kad se pri miješanju pokaže dno teče i smjesa se počne rastezati, izliti je lagano preko biskvita i poravnati, potom sve vratiti u pećnicu da se nastavi sušiti na 100 –150 stupnjeva oko sat vremena. Za to će se vrijeme odozgo uhvatiti lagana kora.
Pečenu tortu pustiti da se hladi i vaditi na tanjur.

Po receptu iz bilježnice recepata Marije Rako čupavu tortu od davnina neizostavnu na imotskim blagdanskim stolovima izradila njena kći Gordana Rako Radić

Valja pripremit oraje

Stari Imotski

Sestre Marija Rako (1908-1995) i Ljuba Pancirov (1913-2000) rođene Ćosić razastiru oraje (orahe) pod borom u vrtlu stare Rakine kuće na Jezeru početkom 1970-ih. Ima tu posla. Valja se na vrijeme pripremiti jer su orasi važan sastojak božićnih kolača, osobito čupave torte koja se od davnih vremena voli naći na imotskom blagdanskom stolu. Začudo, „čupavicu“ cijeni i muška populacija jer se uz tu aromatičnu poslasticu može popiti pokoja čaša finoga bijeloga vina, svakako i pjenušca.

Fotografija u arhivi Gordane Rako Radić 

TIHA NOĆ I SVETI OBIČAJI NAŠEG VARUŠA

Stari Imotski

Magija se zrakom širi. Opojan miris cimeta, orašćića, klinčića, okusi i mirisi Imotskoga, grada voljenoga. Iz portuna sukljaju oblaci topline, a svaki škaklje nozdrvice, vonjem prženih bajama, krokanti, galetine, rafijoli i oni lipi medeni cukrom išarani medenjaci. Kreme limuna i vanilije. Nikada tako grad nije oplavljen mirisima kao u ovo sveto vrijeme. I nikada kao tada nije bilo zabranjeno ulaziti u kuću piti vode, jer žednilo se kako bi se kradimice napunili džepići gulozarijama i brzdavilo se, brzdavilo, ma i oblizivalo,,,,,,,,,,To vrijeme koje smo baštinili, prigrlili i danas živimo, jer što je most bez piluna to je čovjek bez stare bakine bilježnice koja se ko sakral unucima predaje. Jedna takva bezvremena i danas aktuelna u mnogo imotskih kuća je ona gospođe Nore Vučemilović Baškarad (1913-2001), Torta Arcobaleno! Kruna znanja, strpljenja i delicija čija priprema nam priča o prirodnim bojama za biskvit, o umješnosti stvaranja umjetničkog djela i čudesne slike presjeka fete. O dio santo. Stigla je receptura i torta iz stare, štovane kuće Colombani čije špomilje ni danas nitko nije nadmašio. Naša teta Lući, tko li se ne sijeća njenih galetina i keksi na pinjur……. Budimo ponosni na nisku naših torti koja je baš onako naša imotska, kolajna zlatna i prebogata. Na žutu papiru recepom vremešna, a okusom neprikosnovena. Zdravi mi i veseli, radosni u miru Blagdane mi svetkovali.

Mercedes Ceda Marinković

Kapurali

Stari Imotski

Kapurali iz kužine Tornade Zen Ćosić.
Svaka imotska kuća ima svoje male tajne za pripravu kapurala te se daje recept za kapurale iz kuharice Maje Nikolić “Imotski na pjatu”:

– glavica domaćeg kiselog kupusa
– 1 kg miješanog mesa (svinjetina,teletina i junetina)
– 1oo gr domaće suhe slanine
– 1 jaje
– 1 manja kapula
– 4-5 česana luka
– nekoliko klinčića
– 1 žličica korijandula
– petrusimul
– slatka crvena paprika
– papar
– sol
ZAPRŽAK
– 2 žlice brašna
– 1 kapula
– 1 žlica masti,ili ulja
– 1 žlica konšerve
– vegeta
– 1 žlica šećera

Listovi kupusa dobro se operu. Meso se melje zajedno s lukom, kapulom i slaninom, zatim se doda papar, sol, crvena paprika, isjeckani petrusimul i jaje, pa sve to miješa rukom. Ovu smjesu se zamota u listove kupusa, pa tako pripremljene kapurale slažemo u teću. Preostale listove kupusa tanko narežemo i stavljamo između i po složenim kapuralima s klinčićima i korijandulom. Na dnu teće može se staviti nekoliko kožica slanine, komadi junećeg mišića s kosti ili svinjetina. Posebno se napravi zapržak. Na ulje ili mast stavi se isjeckana kapula i brašno, pa se zažuti na laganoj vatri, dolije 1-2 čaše vode i dodaju vegeta, konšerva i šećer. Lagano se prokuha da ostane rijetko. Zapržak se prelije po složenim kapuralima i dolije vode da sve popliva. Kapurali se kuhaju u ekpres loncu 15 minuta, a u običnoj teći nekoliko sati. S kapuralima se poslužuje pire krompir, leš svježe i suho meso.

Dogana 1909. godine

Stari Imotski

Imotski, rijetka foto razglednica imotske komisije ispred Dogane u prosincu 1909. godine. U njoj c.k. ravnatelj imotske Dogane čestita Novu 1910. godinu prijatelju i kolegi Blagorodnom gospodinu Florianu Hanzaleku (1867-1927), c.k. ravnatelju Dogane u Sinju. Njemu i miloj obitelji želi sretan završetak, a još sretniji početak god. 1910. te šalje razglednicu cjelokupne imotske komisije….
Oblasni monopolski inspektor Florian Cvjetko Hanzalek umro je u Splitu 1927. godine. Foto razglednice prvi put je objavljena na stranici Zaboravljena Dalmacija https://www.facebook.com/profile.php?id=100022948069074 urednika Igora Goleša koji je kao iznimno rijetku kupio na aukcijii, a odnedavno je u arhivu Zavičajnog muzeja Imotski…..
U imotskoj komisiji u sredini foto na vrhu prepoznaje se sa dugom bijelom bradom dugogodišnji činovnik Dogane, i prvi poslovođa Nikola Niko Vučemilović (1852). Zanimljivo je da je Niko Vučemilović naslijedio kuće i zemljište nasuprot Gimnazije prvog vojnog liječnika u Imotskom, Mlečanina dr Giuseppa Wanmullera nakon što je oženio njegovu praunuku Josefinu.
Secesijski kompleks Duhanske stanice sa upravnom zgradom i skladištem duhana projektirao je Prus ing. August Thara, a izgradnja prvog velikog skladišta započela je 12. lipnja 1888. godine. Thara je iz Konigsberga (današnji Kalinjingrad) preselio u Split zbog problema sa srcem, a neki kažu i zato što je bio katolik u protestantskom okruženju. U kratkom roku u Imotskom podignute su upravna zgrada, zgrada za dnevni odmor i prehranu radnika (danas Muzej), dvije sporedne zgrade. četiri sanitarna čvora, protupožarni objekt, bazen-cisterna s vodom u slučaju požara. Cijeli kompleks je bio zavidno hortikulturno uređen. Po zapremnini skladišta Otkupna stanica u Imotskom bila je najveća u Dalmaciji i to po broju uposlenika i po kapacitetu skladišnog prostora. 

Dr Mihovil Mile Vuković

Stari Imotski

Godine 2023. navršilo se 80 godina od smrti dr Mihovila Mile Vukovića (1871.-1943.), velikog imotskog liječnika, političara i nadasve čovjeka koji je još za života postao legenda svog kraja. Rođen je 26. svibnja 1871. godine u Imotskom u obiteljskoj kući na Pjaci gdje je i umro 17. rujna 1943., godine. Otac mu je Bariša, kovač iz Grubina (1834.), a majke Domenica Dome Glibota (1844.). Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1889. godine te diplomirao na Medicinskom fakultetu, Carskoga sveučilišta Franje Josipa I u Beču 1903. godine. Nakon studija dolazi u Imotski gdje je proveo svoj cijeli životni vijek, a Imoćani su ga prozvali ocem sirotinje. Posjećivao je baš svakog bolesnika u Imotskoj krajini sa svojom malom kočijom i konjem Šiškom. Neka od njegovih brojnih društvenih zaduženja bila su: Narodni zastupnik HSS (1927.-1941), Predsjednik odbora oblasti Dalmacije (1927.-1930.) i Načelnik Imotskoga (1936.-1941.). Kao zastupnik HSS-a bio je 1928. godine prisutan u Narodnoj skupštini u Beogradu za vrijeme atentata na Stjepana Radića te je ranjenom Radiću prvi pružio pomoć. Dr Mile Vuković oženio se 1907. godine u Imotskome za Katinku Bitanga (1884.-1962.), najstariju kćer dr Augustina Bitange, a imali su troje djece: kćer Mariju (1908.-1996.) udanu za ing. Antu Jelavića te sinove ing. Luku (1909.-1990.) oženjenog za Nevenku Tadić i dr. Veljka (1914.-2010.) oženjenog za Đemu Ivanović. Povjesničar Ante Ujević u I. izdanju knjige “Imotska krajina” (1953.) za dr. Milu kaže: “Dobili smo liječnika domaćeg sina dr. Milu Vukovića, koji je svojim humanim, samoprijegornim i nesebičnim radom zadužio Imotsku krajinu više od ijednog drugog Imoćanina”. Petar Gudelj u monografiji “Put u Imotu” (1996.) piše o dr Mili Vukoviću u poglavlju o stotinu najznamenitijih Imoćana: “Za bogatstvo nije mario niti za Plutonom kupio zlatnike. Bogatstvo mu (zlatnike, medalje, doktorsku diplomu, zlatnu pamet, kamenu kuću) stari Vukovići skovaše kovačkim mlatom na nakovnju. Prvih godina stoljeća, prvih godina automobilizma, u Imotski dovezao prvi automobil. Bio načelnik i zastupnik, vodio Demokratsku stranku, hrvatsku politiku. Sve što je zaradio od bogatih razdao siromasima. Zašao u vječnost čist i svijetao kao Sunce.”
Dr Mihovil Vuković umro je 17. rujna 1943. godine u Imotskom, a vječni mir našao je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom. Njegov zet ing Ante Jelavić u svojim memoarima piše: “…U mjesecu rujnu 1943. godine umro je moj tast u 72 godini života Tugovala je ne samo obitelj nego i cijela Krajina i dijelovi Hercegovine i Bosne. Usprkos ratnih opasnosti na sprovodu je bilo nezapamćeno mnoštvo svijeta. Bio je liječnik samaritanac, liječio je bez naplaćivanja, a siromašnima je plaćao i lijekove. Prigodom našeg vjenčanja, u znak zahvalnosti i štovanja prema mome tastu ljudi su donosili preskupe darove, koje smo mi opet morali vraćati darovateljima poznavajući njihove skromne mogućnosti…..”.
Dr Mile Vuković je u svom rukopisu “Stare imotske pričice” godinama bilježio zanimljive događaje i njihove sudionike kao i razne anegdote prilikom svojih obilazaka Imotske krajine i Hercegovine iz kojih se može puno doznati o običajima i načinu života imotskog sela i seljaka. U nastavku se daju 3 pričice objavljene i u listu Imotska krajina 1990- ih:
Automobil
Kako sam često morao ići udaljenim bolesnicima odlučio sam kupiti auto. Više se ne sjećam je li bio prvi u Krajini, ali to ovdje nije važno. Nego ja naučim voziti i tako začas završim najdalju posjetu. Auto sam ostavljao malo lijevo od dućana Jakova Borića, ispred stare kuće na poljanici. S južne strane je bio potporni zid visine bar pet metara. A iz njega je opet rasla ukrivo skoro vodoravno jedna murva. Jednom kad sam morao okrenuti auto, umjesto da ubacim u rikverc, ja pođem naprijed. I tako se začas nađem s autom na murvi. Nisam se smio ni maknuti da ne izgubim ravnotežu i ne srušim se u Šijelinu avliju. Sreća što su skočili ljudi, doveli konje te me istegli….. A ja auto prodao…..

Motorbicikla
Onda sam kupio motor, jer on ne može na stablo. Pa opet je bilo lakše doći u dalja sela bolesnicima. Tako jednom morao ići u Soviće, te ispred škole htio upaliti motor. Ali on nikako neće, morao sam sjašiti. Uhvatio volan, dao gas, a nogom žestoko pristisnuo kurblu. Motor upali, ali ne samo to, nego mi se otrgne iz ruku. Poleti nizbrdo prema Điradi, a ja za njim trkomice. On je brži, pa što ću, dohvatio kamenje da ga oborim…. Eto kako sam ostao bez motora i kupio konja….

Frigana jaja
Bio sam jednom kod nekog bolesnika u nekom zaseoku kod Posušja…Kad sam završio sa pregledom odem u neku zabitnu krčmu nešto pojesti…Krčmarica mi reče:”Nema ništa, već jedino jaja.”. A ja ću. nego:” Daj mi pofrigaj”. Ona uzme tavu i očisti je svojom pregačom…O ova je bila sva “zglancana” od masnoće i šporkice. Onda u tavu stavi masti i uze četiri jaja. Potom čučne da bi ih mogla razbiti u “nepromočivu” pregaču . Sad je to još i “žbatila” s dva prsta, onda ih iskrenula u tavu…. Dobar tek…..

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija snimljena 1942. u arhivi dr Veljka Vukovića 

Miranda Mirošević (1919-1983)

Stari Imotski

Dana 30. 11. 2023. godine navršilo se 40 godina od smrti Mirande Mirošević, (1919.-1983.), zadnje pripadnice obitelji Mirošević, a s njenom smrću ta obitelj izumrla je u Imotskom. Nikola Mirošević Mirossevich (1811.), Načelnik Imotskog u razdoblju 1865.-1869. godine doselio je iz Korčule u Imotski, gdje je bio upravnik poreznog ureda, a 1871. godine uz dr Augustina Bitangu predstavnik škola Imotske krajine. Oženio se u Imotskom za Katarinu Katu Vučemilović (1820.), kći Omišanke Domenice de Franceschi (1790.) i Ivana Vučemilovića (1779.), a par je imao devetoro djece među kojima sinove Ivana Antu (1852-1911) i Vjekoslava Luigija (1859.) te kćeri Anu Mariju (1840.) udanu za Splićanina Jakova Kurira (1838.), Gianinu Ivanicu (1842.) udanu za Jakova Giacoma Colombani (1834.), Domenicu Rosu (1845.) udanu za imotskog javnog bilježnika, Korčulanina dr Dinka Depola (1835.) i Jozefinu Mariju Josipu (1854-1927.) udanu za Petra Ivana Benzona (1845.-.1918.). Luigi Mirošević oženio se za Fani Mirošević (1862.) iz Korčule te su imali nekoliko djece. Njegov brat Ante Antonio oženio se za Talijanku iz Splita Angelinu de Rossignoli (1856.), kći Rose Nani (1839.) i dr Simeona de Rossignoli (1826.). Antonio Mirošević bio je visoki činovnik i stekao je bogatstvo. Sagradio je do Đardina, dvorišta sudske zgrade kamenu kuću na dva kata sa njegovanim vrtom ispred. U kući sa uređenim građanskim interijerom isticao se lijepi stari tinel sa golemim lusterom od ornamentirane debele kože tehnikom suhog žiga i staklenim perlama koje su u gusto visjele rubom. Zanimljivo je da je Angelina de Rossignoli svojim dolaskom u Imotski nakon udaje za Antonia Miroševića donijela i vještinu izrade golubica, tičica koje umijeće je prenijela na kćeri osobito Rinu. Rina je golubice radila do duboke starosti i dok je ruke nisu počele boljeti, a ljubomorno je godinama čuvala način izrade od drugih. Angelina i Antonio Mirošević imali su sedmoro djece od kojih je dvoje umrlo u mladojj dobi. Od preživjelih imali su sinove Bruna (1876) i Matea (1880.-1945) te kćeri Marinu Mariči (1875.), Esteru(1877-1947) i Katarinu Rinu (1882.-1973.). Sestre Mirošević, Rina, Estera i Mariči se nisu udavale i uz njihova imena sačuvane su do danas u Imotskom brojne priče kao i uz rodice im Kolombanuse (kceri brata i sestre). Bruno Mirošević, općinski činovnik u Imotskom oženio je Ljubu Ćale (1887.) ali nisu imali djece, a brat Mateo, odvjetnik u Italiji imao je kći jedinicu Mirandu (1919.-1983.). Mateo Mirošević krajem 1930-ih došao je iz Venecije raditi kao odvjetnik u Kaštela i u Imotski gdje je od partizana brutalno ubijen 1945. godine. Lijepa Miranda Mirošević prof. francuskog i talijanskog školovala se u inozemstvu te je bila poliglot, govorila je 5 svjetskih jezika, nije se udavala. Miranda je radila u Luxembourgu u Europskoj zajednici za ugljen i čelik (čije je aktivnosti poslije preuzela Europska unija).te na Radio Luxembourgu. Nakon umirovljenja odlučila je doći živjeti u Imotski za koji su je vezale lijepe uspomene. U imotski je na čuđenje male sredine stigla odjevena u hlače s autom kao prva vozačica. U tom imotskom razdoblju Miranda, istinska dama neobično se isticala svojim izgledom i načinom života. Poznato je da su Miroševići imali veliku kolekciju starih razglednica, fotografija a i druge vrijedne dokumentacije vezane za Imotski. Ciijeli taj fond ostao je u vlasništvu Rine Mirošević, zadnje preživjele od brojne Antonieve djece, medutim još za Rininog života dosta toga se zagubilo i nestalo, a naročito nakon Mirandine smrti. Miranda, zadnji potomak imotske grane stare i značajne obitelji Mirošević koji su stvarali povijest Imotskoga umrla je u Imotskom u 64 godini života, 30.11.1983. godine. Vječni mir našla je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela, a tužne priče o njenoj nesretnoj sudbini ponekad se prisjete stari Imoćani.

Anamaria Marušić Tonković

Kuću Mirošević snimila Tornada Zen Ćosić

https://www.geni.com/…/Nikola-Miro…/6000000018961098448

Tri Zena

Stari Imotski

Tri Zena, Tri kralja sa svojim trubama kraj Furlanove kuće 22.11.1959. godine. Na fotografiji su Frane Zen (1907-1977) te sinovi Josip Braco (1936) i Dominik Mili (1946-2018). Frane Zen je uz trubu u Glazbi svirao još gitaru i harmoniku. Zanimljivo je da je oca i sinove snimio zet Nikica Vrdoljak koji je u Glazbi svirao klarinet.

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena