U Zagrebu je 14. veljače 2025. umro jedan od najvećih hrvatskih pjesnika Petar Gudelj. Rođen je u Podosoju kraj Imotskoga, 29. rujna 1933. Diplomirao je 1959. opću književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu gdje je živio do 1990. i radio u izdavaštvu do 1972., a potom kao profesionalni književnik. Od 1990. živio je u Baškoj Vodi. Gudelj se u zasnivanju mitske dimenzije vlastita pjesništva služio himničkom intonacijom, biblijskom i mitskom rečenicom, simbolikom i parafrazom mitske logike. Cijelom svojom poezijom odan je precima, oni žive u njemu, u njegovom sjećanju na njih. Oni su njegova sadržina i bitak (Moja zemlja, moje tijelo, moj tekst). Krajem listopada 1996. godine izdao je raskošnu fotomonografiju PUT U IMOTU, najobimniju, najslikovitiju knjigu ikada napisanu u Imoti.
Akademik Petar Šimunović napisao je svoju ocjenu Puta u Imotu: “Ima jedna Imota surove ljepote ljutoga krša i raskošnih poljskih plodina, bistrih i studenih rijeka i jezera. Imota junačke povijesti; krvava, epska, guslarska Imota. Ima jedan pjesnik nadojen svim sokovima Imote kojemu se u tom bukolikom krajoliku uzbude ćutila, zgusne i izoštri misao te šikne izričajem koji nosi biljeg iskona i trajanja, biljeg mitizirane opojnosti, vilinske začaranosti. Prizori otrgnuti iz povijesti, iz bezdana, sa stećaka, iz zaborava….Petar Gudelj imao je rijetku povlasticu roditi se u Imoti, a Imota opet sreću prepoznati u njemu pjesnika zatravljenog Imotom; pejzažnim, epskim, mitskim, jezičnim, spomeničkim nataložinama. Sav život srče, to mlijeko, tu medovinu, tu studen vodu Vrljike i nikako da utaži žeđ. Imota se darovala tom pjesniku. Razgalila tijelo, rastvorila dušu. On joj je, kao uzdarje, ovom knjigom podigao dostojan spomenik Imoti i Imoćanima. I sebi naravno…… Imota historica, Imota mythologica, Imota sacra, Imota poetica i iznad svega i u svemu. Imota Croatica.“

“Jedan medeni dub raste, šušti i buče u Crljenoj rivini, ispod Dragovića kuća, u Podosoju. K njemu sam, u pučinu podne, usred ljeta, plašeći se medenoga boga, prilazio bos. Oko njega ostale moje sitne dječačke stope. Kad sam ga pohodio, poslije puno, puno ljeta, proljeća, zima, on još uvijek jednako nabrekao, zelen, kitan, mlad, pun božje volje i meda. Imoćani vjeruju da o gromovima (dakle, i o gromovniku) ovisi hoće li roditi željud žir, hoće li napuniti željudac i užiriti svinje.”

“Ako je u tebi kap pelina,
kap imotske krvi, ne treba
ti voda ni ptica, kompas ni
mahovina: dovest će te u
Imotu ta, jedna jedina
kap.”

Petar Gudelj (1996.) Put u Imotu

Počivao u miru Božjem!