U Imotskom je između dva svjetska rata cvjetao bogati društveni život. Tada su u malom gradiću djelovala brojna društva, športska, prosvjetna i ekološka, a osobito su bile popularne njihove zabave, koncerti i plesovi i to: sokolski, lovački, akademski, vatrogasni, šoferski, krabuljni, HKUD-a Napredak. Svi plesovi bili su organizirani na vrlo visokom građanskom nivou s pozivnicama i uputama kako će sudionici biti obučeni. Običaj je bio da npr. muškarci imaju uz svečana odijela i bijele rukavice, a nekima od njih to i nije bilo lako pa bi ih skinuli, a na leđima imotskih gospođica često bi ostao trag dlana oznojenog u plesnom zanosu. Kažu da su gospođice unaprijed znale koji plesači s popisa njihovih plesnih knjižica nisu voljni nositi rukavice pa bi takve prijavile bal štimeru. Kavaliri su prije odlaska na ples odlazili po djevojke njihovim kućama i pratili ih na balove. Bili su organizirani i narodni plesovi za koje se kostime nabavljalo u Splitu i Zagrebu. Brojne obitelji uključivale bi se u ovakve plesove pripremanjem gurmanske spize i slastica kojima su bili ispunjeni stolovi u posebnoj sali, odvojenoj od one u kojoj se plesalo. S galerije stare vijećnice u zgradi Općinskog doma gdje su se niz godina održavali plesovi starije gospođe su radoznalo promatrali plesače, osobito tko s kime pleše te se uz njihovu radoznalnost veže niz komičnih zgoda.

Na fotografiji s plesa u Imotskom snimljenog 1934. godine žene su obučene u posavsku narodnu nošnju, a muškarci u svečanim odijelima. S lijeva stoje. Marija Vuković i Stjepan Nino Ferrari, Nora Vučemilović i Frane Lončar te Vera Vučemilović i Ante Jerković.

Fotografija u obiteljskoj arhivi