Bijaše jednog litnjeg užarenog dana. Vozio sam s posla radni svit prema Imotskom. Autobus je bio Gran turismo kojeg je Vinarija kupila od General turista iz Zagreba. Sidio sam za volanom bos i u kratkim gaćama, znoj je cidio ko juha kroz pašabrodu. Povrh vitrobranskog stakla bio je ugrađen termometar, kazaljka nije mogla kazivati više od 40 stupnjeva Celzija. Dođemo do raskrižja Kamenmost-Imotski, priko ceste kanal pripun vode, na kanalu se friškaju i sapunaju moje kolege Tonći Delić i Tomo Raos. Na mojoj strani nije bilo vrata. Ne čekajuć da putnici izađu izvera sam se s mukom kroz prozor. Par trčeći koraka i na glavu se bacim među njih dvojicu u kanal i trk nazad na sic i onako frižak zaparin sva stakla autobusa. Sve je ovo promatrao Pjero Aličin (Pjero Benzon) i ljutito progunđa jer mu se žurilo na obid: „Šta radiš budalo jedna, krepat ćeš Isati manitašu!“. Kasnije sam mislio na posljedice, spasilo me jer sam bio vićan Vrljici i njezinoj lipoj friškoj vodi.

Josip Braco Zen

Na fotografiji u arhivi Brace Zena Saobračajna knjižica za dvokolice izdana 1946. godine od strane Kotarskog narodnog odbora-Upravni odjel Imotski Bracinom ocu, Frani Zenu, Josipovu, sudskom činovniku iz Imotskog S