Niske zimske temperature, osobito u Dalmatinskoj zagori pogoduju sušenju mesa i proizvodnji pršuta. Prvi pisani podaci o načinu sušenja svinjskog mesa radi čuvanja za kasniju uporabu potječu iz ranog rimskog doba, a riječ za usoljeni i osušeni cijeli svinjski but bila je perxuctus, (lat. perexsuctus-temeljito osušen), poslije tal. prosciutto. Nakon završenog dimljenja, meso i mesne prerađevine stavljali su se na sušenje i zrenje u mračnim i zračnim prostorijama podalje od izvora topline, na najmanje 2,5 metra visine. Iako je Imotski krajem 19. stoljeća bio mali gradić u njemu je vladao prehrambeni hedonizam povezan s obiljem. Jedna od rijetkih stvari koja je u prošlosti povezivala sela Krajine i Imotskog bilo je poštovanje prema hrani, bez obzira na imućnost i mogućnosti pojedinih slojeva s obzirom na stoljetno kolektivno pamćenje na velika razdoblja gladi i epidemija, koja su donosili europski ratovi i povijesne promjene.

Na fotografiji kuke za sušenje pršuta i drugog mesa postavljene 1893. godine na visini od 3 metra u šufitu kuće Radovinović Jagul u Imotskom.