Dr Petar Čumbelić -“Sličice iz djetinjstva u Imotskom”

Dr Petar Čumbelić, (1933.), pomorski kapetan, sveučilišni profesor i znanstvenik, unuk slavnog imotskog učitelja Anđule Bitanga izdao je 2020. godine knjigu pod nazivom
“Plovidbe sjećanjima”. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=13528.  Knjiga u kojoj se nižu priče i pripovijetke je izuzetno zanimljiva, dinamična, originalna i poučna, Autor je dio djetinjstva godina 1942./1943. proveo u Imotskom koje oživljava u nekoliko pripovjetki. U nastavku se daje  tekst iz pripovijetke “SLIČICE IZ DJETINJSTVA U IMOTSKOM”:
Sličica prva
U Splitu sam se rodio, ali odmah, nakon par dana, kad se je majka oporavila, krenuli smo put Imotskog. Zašto nam se ovako žurilo? Porod je bio iznimno dugotrajan i težak. Malo je falilo da majka i ja zajedno pođemo na Vrata Svetoga Petra. Pričala mi je teta Marija Tripalo,koja me je prva u ruke uzela, da mi je glava sličila balancani, kako po
formi tako i po boji. Mi u Dalmaciji znamo što je balàncāna, drugi, pak, ovo ukusno i hranjivo povrće zovu i patlìdžān, obje riječi orijentalnog su podrijetla. Porod je bio težak, a još teže je bilo mene nahraniti. Nisu mi se sviđale
prsi ni majke ni dojilje. Nisu znali zašto, ali ja sada znam. Mlijeko mi nije dovoljno brzo dolazilo, kako sam ja to želio. Bio sam dobrog apetita od rođenja pa do danas i nisam imao strpljenja za stvari koje se polako odvijaju. Sve mora ići brzo. Vidi mama bit će jada, ali zna ona doskočiti svakom belaju. Idemo u Imotski, a u barba Pave ima krava i hranit ćemo se mlijekom na bočicu. Kuća barba Pave je blizu naše, avlije nam se dodiruju. Svako jutro sluge krave
muzu. Mama i ja stigli smo u Imotski u srpnju 1933. godine možda baš ovim autobusom na Slici 1.
Naime, obitelj Borić imala je autobuse i držala liniju Imotski Split. Svako jutro Mila – sluga barba Pave – donosi svježe pomuzeno mlijeko. Mama ga prokuha, ohladi na temperaturu tijela, malo razblaži kamilicom, ulije u bočicu, na bočicu stavi ćućin s proširenom rupicom, da mlijeko brže dotječe, i meni je gurne u usta. U Imotski sam stigao jedva živ – sama kost i koža. Nakon dva mjeseca vraćamo se u Split. Tata dočekuje autobus. Mama veselo izlazi sa mnom u naručju, ugleda tatu i pruža mu mene. On neće da me primi! Ne prepoznaje me. Vidi ogromno debelo dijete.
– Nije to moj Petar, vrti se tati po glavi. Vjerojatno me je prepoznao tek kad sam se razgalamio. Rodio sam se 18. srpnja 1933., a kršten 6. rujna iste godine u crkvi Sv. Petra i to nakon povratka iz Imotskog. U ono doba običaj je bio djecu odmah krstiti, da ne bi nekrštena umrla. Zašto mene nisu odmah krstili? Valjda im je bilo neugodno jer sam bio
sav jadan i mršav, a od gladi stalno sam se drečao. Trebalo me je malo dotjerati da bih se mogao u konkatedrali krstiti. U ono doba crkva Sv.Petra bila je odmah poviše Pazara. Srušena je u bombardiranju za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ime sam dobio po djedu Petru, a kao što znate ime dolazi od grčkog petrus i znači stijena. Još su Izraelíćani imenu pridavali poseban značaj. Kasnije i Rimljani. Latinska je izreka: – Nomen est omen – Ime je znak.
Isus veli Šimunu: – A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. (Mt 16,18) I moje ime znači stijena. Što se je sagradilo na mojoj stijeni? Malo ali ipak nešto jest!
Intermeco
Brzo sam prešao i na drugu hranu. Najprije na silno voće i povrće koje je moja mama cijedila i na bočicu mi davala, a vrlo brzo i žličicom. Brzo sam i rastao, prohodao i progovorio. Nije mi dugo trebalo i da proplivam. Evo me na starom kupalištu Bačvice. Mjesec je srpanj, a godina 1934. Ja sam onaj na Slici 2 koji stoji i drži kanticu i lopaticu. Meni ovo dijete izgleda starije od 12 mjeseci, a Vama? Stare Bačvice, od drva izgrađene i podijeljene na muški i ženski, dio bile su na sredini pješčane uvale Bačvice. Gospoda su se kupali u muškom dijelu, a gospođe s djecom u ženskom  Dijelu. Izgleda da se ni onda Hrvati nisu držali regula?! Kao što se vidi, na Slici 3,  polegnuti gospodin položio je glavu u krilo gospođe. Znači netko od njih je bio na krivom mjestu. Moja se je mama uvijek strogo držala regula, a to znači Van regule. da se je gospodin prošvercao na ženski dio plaže. Izgleda da su redari, policajci i žandari imali drugog, pametnijeg posla. U godinama koje slijede prebacili smo se na Željezničko kupalište. Tamo nije bilo ni separacije ni segregacije. Moglo se je i skakati u more. Valjda sam imao tri-četiri godine kad sam skočio. More je bilo dublje od mene. Napio sam se i zagrcnuo. Kako su znali da znam plivati nisu mi odmah došli pomoći. Očekivano, mama je prva vidjela i došla upomoć. Kad smo izašli govori meni barba Karlo Zorec:
– Mali, cijelo ćeš nam more popiti i mi se nećemo imati gdje kupati!
Vidim ja da se on meni ruga. Razbjesnio se ja, a izgleda da mi je to uvijek išlo od ruke.
– Govno jedno, j…. ti mater, odgovaram ja njemu.
Svi se smiju, a mama se srami. Taj vokabular nisam čuo ni od mame ni od tate. Valjda sam skupio s ulice. Oduvijek sam sve vidio, čuo i pamtio i lijepo i ružno.
Sličica druga
Ne sjećam se prvog putovanja u Imotski s Borićevim autobusom, ali se zato sjećam sljedećih. Prvo čega se sjećam bile su janjeće glave koje su neki ljudi, mislim šoferi, s apetitom smazali na jednoj od autobusnih postaja. Oduvijek sam volio životinje, a i one mene, i danas ulične mačke iz mog naselja poznaju zvuk mog auta i skutera pa čim se pojavim evo njih da vide što sam im donio. Mislim da sam imao oko tri godine i bio sam ljut na sve one koji su sudjelovali u klanju, deranju, kuhanju i jedenju tih glava. Iako sam u svom dugom životu jeo pečenu janjetinu, glavu nikad  Nisam. Ne tako davno, prije petnaestak godina, bio sam u pokojnog rođaka Joza Bašice u Saplunari, na otoku Mljetu. Imao je tri kozleta. Ja sam njima i njihovim materama svaki dan nosio jesti. Kad je došao dan klanja sjeo sam na skuter i otišao. Nisam htio u tome sudjelovati. – Ali jesti ćeš pečene kozletine,veli meni Jozo.
– Neću Jozo ni sada, a ni drugi put kad dođem i kad je izvadiš iz ledare, odgovaram ja.
Puno sam puta vozio svoje auto put Imotskog i stalno se pitao gdje je bila ta gostiona, to odmorište za autobuse, gdje su šoferi kusali janjeće glave. U maglovitom sjećanju ostalo mi je da je bila zavojita uzbrdica. Zaključio sam da je to možda ona uzbrdica poslije Šestanovca. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad sam ja tuda prolazio, janjci su se vrtjeli na ražnju i jeli u Cisti Provo. S već probavljenim janjećim glavama stigosmo mi u naš lijepi Imotski. Nono je imao veliku i lijepu kuću s velikom avlijom i vrtom. Odmah preko niskog zida, kojeg smo redovno preskakali, bila je avlija i vrt barba Pave, koji se je produžavao sve do mjesnog groblja Đombuše.
Avlija drugog susjeda Dunde također je graničila s našom. Naš kameni zid bio je čvrst i povezan cementom, ili možda klakom. Dundin zid bio je u suhozidu. Popnem se ja s našeg zida na Dundin i krenem u promenadu. Pomakne se jedan od kamena suhozida i ja se glavačke sunovratim u Dundinu avliju. Prvo što sam ugledao, kad sam se osvijestio, bilo je
mamino zabrinuto lice. Moja glava bila je k’o bàlūn. Riječ balun dolazi od engleske riječi balloon pa se mi Splićani pravimo Englezi i izgovaramo je kao balún (baluuun). Hranili su me na slamku. Brzo sam ozdravio, došao u normalu i nastavio s planinarenjem. Sada se penjem na ogromno stablo divljeg kestena ili maruna. Strast za penjanjem i pentranjem naslijedio sam od majke. Ona je na tom istom stablu maruna, visoko u krošnjama, kao dijete gradila svoju
kućicu i gore nosila svoje bebe i druge igračke. Ne govore zaludu: – Voćka ne pada daleko od stabla!.
Sličica treća
Bio sam u prvom razredu pučke škole kad je Drugi svjetski rat došao k nama u Split. Došli su Talijani. Došli su i talijanski učitelji. Govorili su isključivo talijanski. Brzo sam se snašao jer su svi moji govorili tečno talijanski. Na talijanskom jeziku završio sam i drugi razred. Tata je bio poštanski inspektor, ali čim su Talijani došli dobio je otkaz.
Tražio je i našao mjesto šefa pošte u Imotskom i evo nas ponovno u nonovoj kući. Ovaj put tu nam je i prebivalište.
Nažalost nismo dugo ostali, niti godinu dana. Pa i za to kratko vrijeme imam puno lijepih uspomena. Nonova kuće velika je i lijepa. Ima i prekrasnu avliju s visokim stablima divljeg kestena. Mi smo ih zvali stabla maruna. Ima i lijepi vrt s voćem i povrćem. Ima ogromnu konobu u dimenziji kuće potpuno pod zemljom. Ljeti je uvijek hladna, a zimi topla.  konobi je i slavina za vodu iz čatrnje. Sve je u moga nona veliko pa je i čatrnja ogromna, a kako je navod s kuće i terase na krovu velik, vode uvijek ima u izobilju. Sjećam se da je tog ljeta 1942. godine nestalo vode u čatrnji barba Pave, nonovog prvog rođaka i susjeda. Dolazili su s konjima, karom (kolima) i bačvama u nas po vodu, inače je trebalo ići na rijeku Vrliku. Preko niskog zida preskakao sam u avliju barba Pave. Njegova avlija bila je još veća i s vrtom je sve do Đombuše dosezala. Tu je svašta bilo. Domaće životinje – konji, krave, gudini, kokoši, patke, guske, a možda i
još pokoja vrsta. Tu je bio je jedan veliki, borbeno raspoloženi gusak.
Barba Pave nikad nije tjerao nas djecu iz svoje avlije, ali zato jest njegov gusak. Bježali smo a gusak nas je ganjao. Valjda se ljutio što mu harem uznemiravamo. Goni gusak, a mi bježimo. Ima poseban pik na mene jer izvodim s njime nešto slično što izvode toreadori s bikovima, ali nikako ono što izvode matadori. Ne dolazi mi ni na kraj pameti da ga ozlijedim. Doduše ozlijedio sam mu ponos. Misli jadan gusak:  E moj drle, da nisu meni podrezana krila, slaba sreća danas bi ti bila! Ako niste znali drle, derle, drtesina je dijete u imotsko-sinjskom govoru. Vratimo se mi našem gusku koji bi se vinuo nebu pod oblake da mu nisu podrezali krila. -.E, moj gušče (gusku), da ti nisu podrezali krila, letio bi ti k’o vila! Valjda odavde i proizlazi sintagma podrezati krila. Ptici podrežu krila, a čovjeku duh. To se nažalost događa i
svjedočimo. Čovjek, naravno i žena, podrezanih krila (duha) besciljno glavinja i liči barba  Pavinom gusku koji ganja drtesinu po avliji. Čovjek je rođen da bude slobodan i da se ‘pod nebo diže’, a ne da ‘po tlih gmiže’, kao siroti gusak
Vjerujem da ste prepoznali velebne stihove hrvatskog velikana Ivana Mažuranića: – Mišad grize, ali po tlih gmiže; Sam sur oro pod nebo se diže. Puno bi se još o guskama moglo napisati. Legenda kaže da su svete guske božice Junone glasnim gakanjem i lepetanjem krila spasile Rimljane od Gala. Poznata je i Radićeva: Ne srljajte kao guske u maglu. I tako dalje, i tako dalje! Pošto je ovo članak o mojim sjećanjima iz djetinjstva, s ovim ću sada o guskama završiti, kasnije možda koju ispečem i pojedem. U avliji su bile i gospodarske zgrade, štale za konje, druga za krave. Iako
su krave davale mlijeko, a konji nisu, konje sam više volio. Kad je riječ o sintagmama treba napomenuti da je ‘pura s mlikom’ na vidnom mjestu imotskog jelovnika. U jednoj od gospodarskih zgrada bila je i stara kočija koja se više nije upotrebljavala. Tu kočiju ustupio je otac barba Pave, doktor Augustin Bitanga, mlađi brat moga pradjeda Frane,
caru i kralju Franju Josipu za njegov dolazak u Imotski, 24. travnja 1875. godine. Car je bio u posjeti Dalmaciji te je do Zagvozda dojahao jer nije bilo kolne ceste, a od Zagvozda dovezao se u Imotski tom kočijom. Volio sam sjesti u tu kočiju i zamišljati kako prerijom jurimo, a Indijanci nas gone. Ne znam jesu li to baš bili Indijanci. Mislim da nisu, jer do tada još nisam vidio nijedan kaubojac. Nešto sam valjda ipak zamišljao. Prošlo je od tada puno godina.
Prije autobusa putovalo se iz Imotskog u Split kočijama. Te kočije zvale su se diližanse. Ne znam kad su prepustile vožnju autobusima. Ne znam ni je li moja mama, rođena koncem devetnaestog stoljeću, putovala tim diližansama, ali sam siguran da moja nona i nono jesu. Naše dječje igre nisu uvijek bile bezazlene. Po starom, dobrom hrvatskom
običaju drtesine su bile podijeljena na Jezerane i Bazarane; na skupine koje su živjele oko Modrog jezera i one s i oko Bazane. Te dvije skupine znale su se gadno sukobiti. Imoćani, a tako i njihova djeca, ne šale se kad je borba u pitanju. Nonova kuća je blizu Modrog jezera i ja sam spadao u skupinu Jezerana. Kad bismo se sukobili kamenice su frcale, a glave pucale. Bio sam brz i spretan, a često i sretan, ali jednom su i mene mirili i kamènicom u glavu smȉrili. Glagol smȉriti je iz Imotsko-sinjskog govora, a znači nekoga izmjeriti, uzeti mu mjeru, nanišaniti i u glavu kamènicom opaliti. Doduše možete ga smȉriti i u neki drugi dio tijela, ali ga time nećete smíriti, učiniti da bude miran – umiriti. Imamo i još jednu riječ uobičajenu za ovo podneblje – kamènica – pojedinačan komad kamena (bacati kamenice). Imamo i kȁmenicu – posudu isklesanu od jednog komada kamena za držanje ulja. Meni osobno, pak, najdraža je kȁmenica – morska školjka, oštriga, stonski specijalitet. Dobro se sjećam i velikog potresa koji je pogodio Imotsku krajinu u rano
jutro, u 4 sata i 42 minute, 29. prosinca 1942. godine. Poginulo je 20 osoba. Po imotskim selima porušeno je i mnogo kuća. U samom gradu Imotskom neke kuće su oštećene pa tako i krov nonove kuće. U maminoj i tatinoj spavaćoj sobi poviše uzglavlja bila je obješena slika Majke Božje s malim Isusom na rukama. Slika je bila velika, a okvir težak. Za vrijeme potresa slika je pala na mamin krevet. Kad sam ja vidio sliku na maminom krevetu pravim se duhovit i velim sestri: – Sele, zamisli da je mama bila u krevetu, slika ju je mogla ubit pa bi rekli ‘ubila je gospa’.
Oprosti mi Bože na bogohuljenju. Već sam rekao da sam se skitao, svašta vidio i čuo pa tako i razne kletve, a jedna je i ova što sam je citirao. Namjerno sam napisao gospu s malim slovom jer to nije Blažena Djevica Marija već bilo koja gospođa. Nadam se da će dragi Bog ovo uvažiti i da me neće u pakao poslati.
Na fotografiji snimljenoj ne teraci Anđule Bitanga u Imotskom 1943. godine s lijeva stoji Grmislav Radovinović, sin Anđela, čuči njegova supruga Jelica Bosnić Bruk iz Blata na Korčuli, stoje Slavica Zorec, Anđelova unuka, Anka i Zora Radovinović, kćeri dr. Pave, Kristina, kći Anđela i njen suprug Franc Zorec. U prvom redu su Sela Franceschi, kći Tonija i Bianka Čumbelić, Anđelova unuka.