Vilinski ples nad Modrim jezerom u Imotskom, rad iz 1935. godine Antuna Tonća Mostarčića (1903-1944), imotskog slikara ubijenog na Daksi.
U burnoj prošlosti Imotske krajine puno je neobičnih događaja, ali i mitova i legendi u tolikoj mjeri da je i povjesničarima ponekad teško razdijeliti stvarno od izmišljenoga. Legende koje su snažno obilježile Imotski i Krajinu su one o vilama i vilinstvu od kojih se jedna objavljena u knjizi Bašćinski glasi (2017.) navodi u nastavku:
“Nekada davno, kazuje stara imotska legenda, u Modrom jezeru, tu pokraj prvih gradskih kuća, stanovale su vile. Vile jezerkinje. Prelijepe mlade djevojke dugih zlatnih kosa, tijela poput grčkih boginja. U svojim modrim odajama, u dubini Modrog jezera, često su znale imati svoje zatočenike. To su bili naočiti imotski momci koji bi, ne sluteći ništa, dolazili za lijepih ljetnih noći na Vidilicu Modrog jezera i uživali u njegovim ljepotama. Tada bi, kaže legenda, vile odnijele te momke u svoje modre odaje. U istom trenutku čula bi se glazba iz nekih žičanih glazbala, lijepa i opojna. Glazba bi privukla mnoštvo imotskog puka na strme litice jezera. Osim glazbe, oni više ništa nisu čuli, a ni vidjeli. No, ta glazba žičanih glazbala bila je tako lijepa da joj nisu mogli odoljeti, pa bi tu ostajali do rane zore kada bi vile vratile one naočite momke. Tada bi oni, vrativši se u stvarnost, pričali svoju neobičnu priču. Kazivali su o modrim odajama smještenim u jezerskim pećinama, gdje su ih dočekivale vile u crvenim svilenim haljinama s predivnim bijelim cvjetovima u kosi. Svaka od njih svirala je na jednom modrom žičanom glazbalu koje je davalo omamljujući zvuk. Tada bi onako čedne i lijepe grlile i ljubile ove momke pijući s njima eliksire napravljene od trava ubranih sa strmih jezerskih litica. Vrhunac ove blagodati bio je zagrljaj poput pletera; to običnom čovjeku, kažu, nije dostupno. Kada bi se vile umorile od sviranja i zagrljaja, puštale bi momke iz zatočeništva. Eto, tako kaže legenda koja se i danas priča u starim imotskim kućama….”

Slika, ulje na platnu Tonća Mostarčića u vlasništvu je njegove kćerke Magdalene Lenći Kovačević