Neki propisi o prodaji morske i slatkovodne ribe, žaba i raka navedeni u Redarstvenom Pravilniku Obćine Imotske potpisanom od Načelnika Alfonsa Bitange 01. svibnja 1899. godine. U Pravilniku se kao prodajno mjesto navodi čuvena imotska kostela zasađena u doba Turaka. Žablji i riblji pazar odžavao se petkom ujutro, a žabe pohvatane noću oko Vrljike, po barama i krenicama su bile nanizane na rakitne štapice.
Prodaja ribe
Prodaja svakovrsne ribe u Imotskomu, morske, slatkovodne, žaba, raka i.t.d. mora da se obavlja do nove odredbe na javnom pazaru pod Kostelom. Suhi bakalar ovdje se ne broji, a stopljeni za prodaju takogjer ide pod kostelu, kome se barem dvaput na dan mora mijenjati vodu.
Trgovanje ribom je javno te se ju ne smije sakrivati po kućama, konobama i drugim mjestima.
Strogo je zabranjemo prodavati nezdravu ili pokvarenu ribu bilo nepripravljenu, pripravljenu ili posoljenu.
……………………………………………………
Daje se dio zanimljivog teksta o prodaji žaba na Pazaru književnika Dinka Štambaka iz zbirke pripovijetki “Djetinjstvo”, Imotski Pazar srijedom:
…”Posni dan, jedi žabe frigane ili na brujet, pa ono umakati kruh ništa slađe!. Jednog jutra otac porani da kupi koju duzinu žaba. Taman posla. Brzo se vratio “Bilo ih je da ih je bilo milina gledati”, rekao nam je, “ali skupe”! Pokupovali su ih kuhari i kuharice boljih kuća, a što je bolje od žabljeg brudeta i od žablje čorbe!” nastavak priči bio je ovakav: zbog krupnoće žabe su nestale u kuhinjama “boljih kuća”. konac priči.Koji su tog dana mastili brk žabljim krupnim butićima, obolješe na mjehuru te nisu mogli puštati vodu jedan,dva dana, a treći dan otpremiše bolesnike u splitsku bolnicu gdje ih je liječnička znanost vratila zdravlju. zaključak: tog petka pripoljski žabari namargačili građane (stara opreka. selo-grad) podmetnuvši im žabe zapuvače”….