Potapanje broda ”Rad” na kojem je kapetan bio Imoćanin Zane Franceschi 03. kolovoza 1940. godine. Brod “Rad” je početkom srpnja 1940. godine u Baltimoru, USA ukrcao full teret fertilizera za Južnu Afriku, Durban. Amerika je tada bila jos neutralna i objavila je da je zapadni dio Atlantika neutralan. Njemačke podmornice su to poštovale i nisu prelazile zapadno od te linije, već su patroliralie i torpedirale brodove na istočnoj polovini Atlantika jer su bili u ratu protiv Engleske-UK, Poljske i Francuske.
Prije isplovljenja iz Baltimorea, vlasnik broda kompanija “Rusko & Banac iz Dubrovnika je instruirala kapetana Franceschija da na crnoj bandi broda (hull) oboja velikim bijelim slovima ime Jugoslavija kao i zastavu dobro vidljive, a da bi ih njemačke podmornice lakše prepoznale, kao brod neutralne zemlje koji plovi iz neutralne zemlje USA. Brod je nakon dužeg zadržavanja u zapadnoj zoni Atlantika nastavio ploviti prema zapadnoj obali Afrike.
Dana 3. kolovoza u 19 00 sati izronila je i zaustavila brod njemačka podmornica te naredila posadi da napusti brod. Podmornica se približila, a kapetan Franceschi je telegrafijom javio kapetanu podmornice da je brod iz neutralne Jugoslavije i da plove iz neutralne USA luke. Nijemci su odgovorili da je teret engleski jer je za Južnu Afriku, a u svome izvještaju nisu spomenili fertilizer vec Chemicals and “War Contraband”.
Cijela posada od 29 članova se iskrcala sa broda u dva čamca za spašavanje koja su imali vesla i neko pomoćno jedro. Podmornica na površini se još približila i jedino ih pitala da li imaju dovoljno vode. Nakon toga je podmornica torpedom pogodila brod koji je počeo goriti i brzo se potapati, da bi potonuo u 2000 sati. Poslije su njemačke podmornice torpedirale brodove bez upozorenja. Sva je posada plakala gledajući svoj brod kako tone. Brodolomci su imali vodu koja se stalno drži i mijenja u čamcima za spašavanje te kekse sa koncentriranom hranom, kakva se drzi u čamcima. Poziciju potapanja su znali I nastavili polako sa čamcima prema Istoku, prema najbližoj obali Zapadne Afrike, Dakara koja je bila oko 400 milja tj oko 640 km. Pozicija potapanja na karti je zapadno od današnje Guinea Bisao. Sva posada je bila jako lagano obučena jer su bili u tropima, kratke hlače i majice ili košulje, a spasili su vrlo malo osobnih stvari. Kapetan Zane Franceschi je spasio svoj kanoćal i sekstant te samo jednu kolajnu koju je bio kupio za suprugu. Na brodu “Rad” mu je ostalo jako mnogo stvari koje je njegova supruga Marica kupovala tijekom više putovanja kad je dolazila i uvijek ostavljala nadajući se da Će brod doĆi u neku bližu luku. Stvari uglavnom namještaj i suveniri su bile većinom za kuću na Perinuši.
Kapetan Vjeko Franceschi kaže: ”Taj dalekozor-kanoćal smo imali doma koliko se sIjećam sve do sedamdesetih godina. Sekstant je kao i obično bio u jednoj lijepoj mahagony drvenoj kutiji i kad su jednom bili naišli partizani, neznam na Perinuši ili u Imotskome, to su odnijeli sumnjajući da je to “radio stanica”!!!. Sekstant su razbili negdje u Glavini i naš neki pametni seljak im je rekao da to mora biti nešto sa broda i donio razbijene komade”.
Poslije potonuća broda dva su čamca plovila 4 dana polako prema istoku, vrijeme je bilo promjenjivo kao i obično u tropskim vodama. Naišli bi jaki pljuskovi pa brzo prošli i tako, a najteže im je bilo zadržati se zajedno na vidiku tijekom noći. Vise puta su izgubili iz vida jedan drugog pa bi slijedeće jutro opazili drugi čamac na horizontu.
Nakon 4 dana u barkama na horizontu se pojavio engleski konvoj sa 16 brodova. Oni u barkama su mislili da ih brodovi nisu vidili te su palili cvene signale i dim. Međutim su brodovi prolazili dok posljednji šesnaesti nije stao i približio se. To je unaprijed dogovoreni način kojega su se konvoji držali tako da stane ili skrene samo posljednji brod u koloni da ne dodje do gužve i sudara. Brodovi su držali “radio silence” tj nisu radio telegrafijom komunicirali, a radi podmornica. Kad je zadnji brod stao za ukrcati brodolomnike pojavio se još jedan brod iza njega koji je bio zaostao zbog stroja i opasno se približio dok je broj “16” manevrirao za ukrcati brodolomce iz čamaca. To je bilo po večernjoj svjetlosti a brod koji ih je pokupio zvao se “Grodno”.
Brodolomnici sa broda “Rad”su dobro primljeni i komanda konvoja ih je odlučila iskrcati u Lisabonu kao neutralnoj luci gdje su stigli polovicom kolovoza 1940. godine.
I danas postoji njemački web site “ALLIED SHIPS HIT BY U-BOATS” gdje su Nijemci obilježili sve trgovačke brodove svih nacija koje su njemačke podmornice potopile u Drugom svj.ratu. Stranici se pristupi sa imenom I zastavom broda te se dobiju podaci, tj datum potapanja, pozicija obilježena na karti Atlantika; ime broda; zastava; broj posade; broj podmornice i čak ime Nijemca zapovjednika podmornice. Na tom webu su i drugi podaci kao koliko je koji zapovjednik podmornica potopio brodova te koliko je koja podmornica potopila brodova, te popis svih brodova i nacija koje su izgubile brodove.
Posada je nakon što im je agent pribavio dokumente i kupio odjeću otišla svojim kućama, većinom u Dubrovnik odakle su bili svi oficiri, ostali iz okoline Dubrovnika, a kapetan Zane Franceschi se vratio na Perinušu.
Nakon nekoliko mjeseci oficiri iz Dubrovnika su dogovorili naručiti jednom slikaru naslikati brod ”Rad” u trenutku torpediranja, tj potapanja. Slika (na fotografiji) je dimenzija oko 60 cm x 40 cm i potpisana je imenom Seite. Sliku su pomorci darovali crkvi Gospe od Milosrđa na Lapadu u Dubrovniku koja je tradicionalno bila za zavjete pomoraca i sličila je na muzej zbog svih izloženih vrijednih srebrenih i pozlaćenih stvari, darova i slika koje su pomorci darivali nakon gubitaka brodova i spasenih života u olujama i ratovima (kao crkva Gospe od Pojišana u Splitu i Crkva Gospe od Trsata u Rijeci). Na slici iznad imena pomoraca piše: “Za zahvalnost Majci Božjoj”. Poslije je grad sve predmete iz crkve premjestio u Pomorski muzej.
Izvor: Kapetan Vjeko Franceschi