Pogled na Imotski iz polja u srpnju 1902. godine….Fotografiju snimio dr Mile Vuković.

Arhiva dr Veljka Vukovića

Ljeta 1959. godine u Modrom jezeru…..U drvenoj gondoli Frane Zen i Tonko Vučemilović Sarin, a u lađi Josip Braco Zen, Hilda Vrdoljak i Karmelo Poštenjak.

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

U Modrom jezeru oko 1950. godine.. U gornjem redu s lijeva na desno su: Branko Borić, Hrvoje Malić, Ivica Borić Prćola i Ikić Čelan. Lijevo od Branka Borića je Ilonka Rako, Pelegrinova, Sena i Srećko Težulat su lijevo, a Peko Kusić desno. Dolje lijevo je Vlade Vicić, mala Seka Borić, Mladen i Dinko Borić, Tera i Tonka Strinić. Najdonji red: Mala Vicićka iz Rijeke Vladina nećakinja, Božo Bauk(?), možda mali Brajo Malić, potom Tonči Borić i Anteša Lončar.

Fotografija u vlasništvu Zdeslava Čelana

U Modrom jezeru ljeta 1931. godine….U prvom redu: Lela Furlan i Mara, kćer babe Berte, Milka Dropuljić, Mladen Mostarčić, Boro Rako, Marija i Pere Ćosić. U drugom redu: Marija Vuković, Božidar Rako i Mirko Rajić. U trećem redu: Anteša Lončar, Simplicio Mostarčić, Abram Rako, Nikola Tomala, Nikola Vlajčić i Rade Nikolić. U četvrtom redu: Jere Vrdoljak. U nastavku se daje osvrt na fotografiju iz pera prof. Gordane Radić:
Na slici iz 1931. godine u grupi imotskih kupača i kupačica nije moguće prepoznavanje navedenih sudionika po sistemu „redova“ jer su oni grupno izmiješani. Stoga bih, svakako uz ispriku, dala nekoliko ispravaka i dopuna jer su vezani i za članove moje obitelji.
Dakle, u sredini fotografije, u prvom planu je moja mama Marija Rako (rođ. Ćosić), do nje je sa šeširićem na glavi dječak Dalibor Rako, moj stariji brat, a sasvim desno ispružene noge sjedi četrnaestogodišnji ujac Pero Ćosić, Marijin brat. Boro Rako, mlađi moj brat, je četverogodišnji dječak u dnu slike lijevo. Ostali sudionici ove scene su meni uglavnom prepoznatljivi, a većinu sam i poznavala. Lijepo se vidi Božidar Rako (lijevo od mog ujca Pere), značajan imotski slikar koji je kao portretist nekih članova engleske kraljevske obitelji kasnije djelovao i umro u Londonu. Tu je i Nikola Tomala, desno s rukom pod pazuhom, pa Abram Rako, obojica značajni majstori imotskog stolarskog zanata, a njihovi potomci; Pavica Tomala, Vedrana i Živana Rako još su tu, vezani za Imotski, pa ih mogu prepoznati. Lijepo je vidjeti koliko je bilo popularno kupanje u Jezeru naših Imoćana, posebno ženske populacije, a iznad svega djece. Tako je ostalo i poslije, pa neka tako bude i dalje. Hvala „Jagulu“ i našem dragom dr. Veljku Vukoviću na ovoj lijepoj fotografiji.

Fotografija u arhivu dr Veljka Vukovića

Vesela klapa imotskih momaka pred kupanje u Modrom jezeru 1967. godine. U 1. redu od vrata sjede: Ratko Smoday, Josip Braco Zen, Goran Odović i Kvirin Smoday. U sredini: Nikša Potkonjak. Gornji red s lijeva: Perica Nogalo, Dominik Mili Zen, Tonći Delić i Stipe Banac Težulat, Po sjećanju Brace Zena taj dan u jezero se nosio pivac od 5 kg od kojeg se u jezeru kuhala juha, zatim pola janjeta,vino,par štruca kruha. Mali Nikša se vratio na vidilicu po kruh ispod sača. Na žeravi su se frigale i jezerske palačinke, a iza toga, kad se ekipa proširila pa se ogladnilo od smija,na žeravi su se pekli krumpiri. Pisma,smij do dugo u noć……

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

Imotski, pred “Lipinom” zabavom s plesom okupljanje u kući Tripalo 16. lipnja 1932. godine.Na dosad nikad videnoj fotografiji koju je snimio Mihail Aleksandrov isti dan uz vec poznatu sjede s lijeva: Ljubo Tripalo i Milica Ilić (nastavnica) te Marija Vuković Lujo Lončar i Ernestina Mostarčić. Stoje s lijeva: dr. Lujo Domljan, ing. Tonko Tripalo, ing. Ante Jelavić te mr. ph Nino Ferrari.
Na inicijativu Ljube Tripala 1931. godine osnovano je društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika. Osim njega predsjednici su bili dr Lujo Domljan i ing Ante Jelavić. Duštvo “Lipa” se brinulo o gradnji puteljaka i održavanju puteva Modrog jezera, a uz financijsku pomoć Ljube Tripala izgrađeni su vidilica na Modrom jezeru i put do nje, puteljci i klupe u Gaju.

Fotografija u obiteljskoj arhivi 

Antun Toni Franceschi i Antica rođ. Radišić sa kćeri Vanječkom (1920.-2012.) i sinovima Antom Tonijem (1926.-2013.) i Franom Kekom (1928.-2012.) 1929. godine-

Fotografija u arhivi Dore Franceschi Račić

Konj Šiško koji je vukao malu kočiju s kojom je dr Mihovil Mile Vuković (1871.-1943.) posjećivao svakog bolesnika u Imotskoj krajini. Konja drži dr Milina osmogodišnja kći Marija, a na konju je dvogodišnji sin Veljko.

Fotografiju je 1916. godine snimio dr Mile Vuković

Dr Mihovil Mile Vuković (1871.-1943.) rođen je 26. svibnja 1871. godine u Imotskom, u obiteljskoj kući na Pjaci od oca Bariše (1834.) i majke Dome Glibota (1844.). Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1889. godine te je diplomirao na Medicinskom fakultetu, Carskoga sveučilišta Franje Josipa I u Beču. Nakon završenog studija medicine dolazi u Imotski gdje je proveo svoj cijeli životni vijek. Imoćani su ga prozvali ocem sirotinje jer je posjećivao baš svakog bolesnika u Imotskoj krajini sa svojom malom kočijom i konjem Šiškom. Povjesničar Ante Ujević u I. izdanju knjige “Imotska krajina” (1953.) za dr. Milu kaže: “Dobili smo liječnika domaćeg sina dr. Milu Vukovića, koji je svojim humanim, samoprijegornim i nesebičnim radom zadužio Imotsku krajinu više od ijednog drugog Imoćanina”.Tome se može dodati da je dr Mile Vuković bio liječnik, političar i najviše čovjek koji je postao legenda imotskog kraja. Neka od njegovih brojnih društvenih zaduženja bila su: Narodni zastupnik HSS (1927.-1941), Predsjednik odbora oblasti Dalmacije (1927.-1930.) i Načelnik Imotskoga (1936.-1941.). Dr. Mile Vuković kao zastupnik HSS-a bio je 1928. godine prisutan u Narodnoj skupštini u Beogradu za vrijeme atentata na Stjepana Radića te je ranjenom Radiću prvi pružio pomoć. Dr. Mile Vuković oženio se za Katinku Bitanga (1884.-1962.), najstariju kćer dr Augustina 1907. godine u Imotskome, a imali su troje djece: kćer Mariju (1908.-1996.) udanu za ing. Antu Jelavića te sinove ing. Luku (1909.-1990.) oženjenog za Nevenku Tadić i dr. Veljka (1914.-2010.) oženjenog za Đemu Ivanović.Petar Gudelj u monografiji “Put u Imotu” (1996.) piše o dr Mili Vukoviću u poglavlju o stotinu najznamenitijih Imoćana: “Za bogatstvo nije mario niti za Plutonom kupio zlatnike. Bogatstvo mu (zlatnike, medalje, doktorsku diplomu, zlatnu pamet, kamenu kuću) stari Vukovići skovaše kovačkim mlatom na nakovnju. Prvih godina stoljeća, prvih godina automobilizma, u Imotski dovezao prvi automobil. Bio načelnik i zastupnik, vodio Demokratsku stranku, hrvatsku politiku. Sve što je zaradio od bogatih razdao siromasima. Zašao u vječnost čist i svijetao kao Sunce.” Dr Mihovil Vuković umro je 17. rujna 1943. godine u Imotskom, a vječni mir našao je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Fotografija (Atelier Pokorny Wien) dr. Mile Vukovića snimljena 1907. godine u Beču na bračnom putovanju u obiteljskoj je arhivi

Jezerska dica u borima dr Josipa Mladinova 1941. godine. Stoje s lijeva: Ružica Bušić, Ljuba Čubina, Korina Tonković, Senka Dubravac, Marija Vuković Jelavić, Hrabri Rako, Gordana Borić, Vanja Marendić i Marija Cicina. Sjede s lijeva: Tanja Rako, Zvone Bušić, NN, Ljerka Rako i Vanja Rako.

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

c