Učitelji  i đaci ispred škole u Vinjanima. Fotografiju je neposredno iza I. svjetskog rata snimio Mihail Aleksandrov u razdoblju kada je vladala glad i siromaštvo. Djeca na fotografiji su upravo dobili zdjelice sa užinom, a mnogi su bosi ali ipak su u školi.
Citira se dio iz diplomskog rada Mariane Bežovan “Krajolik kao tekst: širi prostor Runovića kao prikaz života i riznica značenja” (2016.)
…Ono što se može saznati kroz priču sa starijima jest činjenica da je narod bio masovno nepismen. Jedini pismeni u selu bio je župnik, ali početkom 20. stoljeća, zahvaljujući samoinicijativi pojedinaca, stanje se mijenja i u Runovićima se javlja nekoliko samoukih pismenih ljudi.
Runovićka stara škola izgrađena je 1937. godine, relativno kasno s obzirom da su Runovići bili na glasu kao jedno od razvijenih sela Imotske krajine. Razlog tomu nije samo ondašnja vlast nego i sami mještani koji su odgađali osnivanje i otvaranje pučke škole jer su im djeca trebala pomagati pri obavljanju poljoprivrednih poslova. Škole je moglo odavno biti, ali svaki put kad je došlo pitanje škole, „naši su oci i didi to razbili, veleć, da jim dica više vride čuvanjem blaga, nego učenjem čitanja i pisanja.“ (Kutleša 1993: 230)….

Đaci i učitelj Antun Bojko ispred Pučke škole koja je bila u smještena u kući Petra Ćapina Tonkovića u zaseoku Znaori 1930. godine.
Petar Ćapin Tonković (1851.-1925.), poduzetan i oštrouman čovjek koji je završio nekoliko viših razreda gimnazije u Nadbiskupskom sjemeništu u Kotoru pristupio je gradnji velike kamene kuće u zaseoku Znaori na Riščevanima namijenenoj za osnovnu školu. Pri gradnji škole Petar je imao velikih poteškoća, jer su se seljani uglavnom protivili da im djeca pohađaju školu, smatrajući, da će školovanje više štetiti nego koristiti. Djecu se običavalo zapošljavati na raznim pomoćnim i lakšim poslovima u poljoprivrednom domaćinstvu. Stoga su neki stvarali izvjesne poteškoće koje su usporavale radove i uzrokovale štetu. Da bi se radovi mogli izvoditi bez zastoja, Petar je dobio veliku podršku od svog suplemenjaka, mjesnog župnika fra Ivana Tonkovića. S oltara crkve sv. Luke, fra Ivan se obratio svojim pučanima, govoreći da će škola služiti prosvjećivanju naroda kao i učvršćivanju njegove domoljubne svijesti, što je temelj svakoga napretka u životu pojedinca i naroda u cjelini. Puk je takvu poruku prihvatio jer je ona upućena s oltara i od svečenika, od “učevnoga” i dobrog čovjeka kojeg su svi voljeli i poštovali. Školska zgrada je dovršena 1892. godine, pa će se u dvije velike učionice nastava održavati za sva četiri razreda pučke škole. Godine 1893. u njoj je otvorena prva škola u Podbablju za mušku, a 1895. i za žensku djecu. U školi su prve učiteljice bile dvije sestre Kukuljice, Dubrovkinje, nakon njih učitelj je bio Niko Gatić, a 1930. Antun Bojko.

Tri Marije, tri male rodice, kćeri sestara Bitanga 1916. godine. Stoje odozgo Marija Mladinov (1905.-1989.), kći Tonće Bitanga Mladinov, Marija Vuković (1908. 1997.), kći Katinke Bitanga Vuković i Marija Ivančević (1913.-1995.), kći Milene Bitanga Ivančević. Presveto Ime Marijino blagdan je koji se slavi 12. rujna u čast imena Blažene Djevice Marije, Papa Inocent XI. uvrstio je blagdan u Opći rimski kalendar 1684. godine u spomen na pobjedu kršćanske vojske nad Turcima u bitci kod Beča 1683. godine. Dolazak Turaka sve do Beča bila je ozbiljna prijetnja cijelom Zapadu. Kada je turska vojska opsjela Beč, bečke crkve bile su prepune vjernika koji su vapili Mariji za pomoć. Pobjeda protiv velike turske sile ostvarena na današnji dan, 12. rujna 1683 nakon što je na bojište prispjela poljska vojska na čelu s kraljem Janom III Sobieskim i poljska vojska pobjedonosno ušla u Beč pripisala se Marijinom zagovoru.

Na kraju ljeta 2019. godine, dobro se je sjetiti još jednog ugođaja s kupanja u Modrome jezeru, 1935.godine. Rijetka fotografija na kojoj se vidi da su neke obitelji i njihovi prijatelji u jezero nosili ručak. Očito je u pitanju bilo cjelodnevno kupanje. Na improviziranom stolu su „portantine“ (dalmatinski izraz za niz nosivih, okomito poslaganih tećica) i čaše s vinom, svakako za odrasle. Na slici su s lijeva na desno: dječak Vojo (Hrvoje) Vučemilović, njegova sestra Fanka, potom barba Toni Tadić (slavni imotski brico), u pozadini djevojčica Drinka Borić, ispod nje u sredini Antuka Marendić, potom pod šeširom Marija Markota, iznad N.N. U prvome planu desno je Marija Rako, a iznad nje viri njezin sin Dalibor s čašom nekog soka u ruci.
Iako odavna nitko sa ove slike nije živ, gotovo kao da pozivaju da im kažemo: A je guštate. Pa, živjeli. U Modrome jezeru.

Lug, Jagulove bare, 15. rujna 1945. godine, Elisabetta Liža Bitanga (1865.-1950.) okružena djecom. Za vrijeme jematve obično bi netko od starijih ukućana čuvao djecu jer svi drugi su bili cijeli dan zauzeti. Tako i te 1945. godine rodica dr Pave Radovinovića, sestra Alfonsa i Anđule Bitanga, gospođica Liža okružena je djecom dok im vjerovatno priča neke zanimljive priče. Druga s lijeva sjedi Ana Sela Franceschi, a do nje je rođak Josip Jozo Franceschi.

Bakica i mendulica

U avliji kućica
Prid kućicom katrigica
Na katrigi bakica
U bakice traversica
Na traversi škašelica
U škašeli mendulica
Oko bake sva dičica
Mendulica srid usnica.

Gianina de Nonveiller Carminati (1800.-1885.), prabaka dr. Pave Radovinovića. Gianina de Nonveiller kći je posjednika Pietra Giuseppa de Nonveillera i Francesce Grego de Rossi koji su uz nju imali još 11 djece (među kojima su liječnik dr. Luigi, ing Marco i visoki crkveni dostojanstvenik Don Angielo, književnik i pjesnik). Dr. Pave Radovinović preko svoje prabake Gianine de Nonveiller rodbinski je povezan sa Vladimirom Nazorom, hrvatskim književnikom budući se sestra njegove prabake Gianine, Lucia de Nonveiller udala za Jurja Zorzija Nazora, a njihov jedini sin Pietro otac je Vladimira Nazora. Prema tome, Pietro, Nazorov otac i Antonia Carminati, baka dr Pave Radovinovića su 1. rođaci, a Nazor i Marietta Lusnik, majka dr Pave Radovinovića su 2. rođaci.

Crkvica Gospe od Ružarija na Opačcu. Oko crkvice se na Veliku Gospu obavlja zavjet, a u narodu se do danas sačuvao spomen da treba obaviti zavjet prije izlaska sunca ” da ne bi Turčin došao”.

“Ali žene od Turskih vremena
navikoše guliti koljena
oko stare crkve kod Izvora
Lizuć mole prije nego zora
ne odagna pomrčinu noći,
jerbo Turčin u zoru će doći.
Tako, rode i u naše doba
žene mile pred zoru ko sjene,
da bi mrakom zavjet izvršile
i nestale poput morske pjene.”

Crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju gdje se zadnjih dvadesetak godina, svake godine 16. srpnja održava misa u posebnom ugođaju i uz blagi povjetarac koji redovito puše. Po oslobođenju Imotskog od Turaka 1717. godine Mlečani su dali fratrima zemljište za gradnju župske kuće i crkve, a gvardijan fra Stipan Grubišić 1742. godine kupio je ogradu ispod samostana. Kad se započela graditi nova crkva, odlučilo se groblje prenijeti iz Varoši u fratarsku ogradu na dio zemljišta koji je pripadao Ivaniševićima Đombama te je groblje prozvano „Đombuša”. Gvardijan fra Ante Perić započeo je 1859. godine uređivati novo groblje za imotsku župu te je najvjerojatnije 1866. godine dovršio gradnju groblja i svečano podigao crkvicu s mrtvačnicom ispod nje posvećenu Gospi Karmelskoj. Crkvica u kojoj je lijepa slika Gospe Karmelske nepoznatog autora otvara svoja vrata dva puta godišnje, na blagdan Gospe Karmelske i na Dušni dan 02. studenog.
Karmel je gora uz obalu Sredozemnog mora u Palestini, a ime u prijevodu znači voćnjak ili plodna vrtna zemlja. Pobožnost prema Gospi Karmelskoj uz pomoć fratara ostala je prisutna i u Imotskom, a Imoćani vjerni ovoj marijanskoj tradiciji baš kao i vjetar koji puše svake godine vjeruju da sudjelovanjem u misi na blagdan Gospe Karmelske mogu od Gospe izmoliti sebi Božji blagoslov, a vječni pokoj svima koji su preminuli u nadi uskrsnuća.

Dalibor Rako (1927.-1996.) jedan od najboljih imotskih skakača svih vremena (u prvom planu) i nepoznati mladić skaču s litica Modrog jezera 1949. godine. Dalibor Rako izuzetan sportaš, nogometaš, rukometaš, gimnastičar nakon odlaska iz Imotskog i dalje je ljeti redovito dolazio u rodni gradić gdje bi uživao vježbajući u skokovima u Modro jezero s 30 i više metara, u čemu je zadugo bio nenadmašiv. Time je u najljepšem obliku dolazila do izražaja vještina, hrabrost i virtuoznost Dalibora Rake, stoji u njegovu životopisu.
Imotskim jezerskim pticama, neustrašivim nebeskim letačima posvećena je pjesma „Imotske jezerske tice“
“Visina, modrina, stine pune dice, jata imotske lipote, jezerske tice.
Veru se lito cilo, penju, puzu uz strminu, onda polete ko iz gnjizda u dubinu, u modrinu.
U nji nema nikad straja, jedan drugom puno sliči, junaci mali, Imotski sokolići”.

Ante Tonći Franceschi (1942.-15.08.1978.) na skalinama kuće Radovinović Jagul 1964. godine. Tonći Franceschi oženjen za Olgu Divić otac je trojice sinova: Ivice, Marija i Vjeke koje je nažalost prerano napustio. Uz Tonća djeca Marice i kapetana Zane Franceschi su: Anamaria Anisja (1938.-2018.), Vjeko Josip (1941.-2017.), Marija Maja (1941.-1972.), Ivica (1945.-1964.) i Zlatka (1951.).