Čuvena imotska gostioničarka Pera Marendić (1880.-1949.) umrla je 04. siječnja 1949. godine. Nedaleko Modrog jezera i autobusne stanice uz zgradu Kotarskog suda nalazila se gostionica Pere Marendić, a vlasnik je bio Frane Marendić zvani „Gondola“, rođen u Imotskom 1885. godine. Gondola je 1908. godine oženio Peru Kvasinu sa Zadvarja, a bili su neobičan par, ona visoka, debela spretno je vodila gostionicu, a on mršav, šaljivđija nije se miješao u ženin posao. Jedne godine za Poklada Gondola se maskirao u kokoš tako da se gol namazao medom i oblijepio perušinama iz bačve i to usred jedne burovite i ljute imotske zime. Kažu naši stari da ga je zbog te maškarade i Pera istukla. Maškarada ga je na žalost koštala života jer je Gondola Marendić obolio i umro nakon petnaestak dana. Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za 6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Kako je zapisao fra Vjeko Vrčić za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajalište svih vojski, a zapamćen je važan događaj iz ratnog vremena. Nijemci su se spremali za odlazak. Pročulo se da će minirati nekoliko istaknutih zgrada u Imotskom, među njima sud i općinu. Pera je molila za milost i u tome uspjela. Danas ljudi prolaze ispred Perinih kuća ali se malo tko sjeća Pere i Gondole i malo tko pamti da je tu dugi niz godina bilo autobusno stajalište te da nije bilo Pere danas u Imotskom ne bi bilo ni zgrada suda. i općine. Najdeblju ženu u Imotskom, vjerojatno i u Krajini, pamte samo stariji susjedi koje je ona hranila u gladnim ratnim godinama. I dobrostojeće obitelji tada su bile potrebite komadića kruha. I danas znaju reći “Pera Marendić, najdeblja žena velikog srca”. Pera, plemenita žena umrla je 04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest.

Fotografija u arhivi Franjevačkog samostana

 

Suhozidovi u vrtovima obitelji Radovinović Jagul u Imotskom. Na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva upisano je 28. studenog 2018. godine u Mauricijusu umijeće suhozidne gradnje koje je 2013. godine upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Fotografiju snimio Branko Tonković

Dvogodišnja djevojčica Marija Radovinović 1931. godine stoji na vratima kuće Radovinović Jagul u Imotskom koja vode u avliju. Iza nje je njena nona Nana, Ana Franceshi (1876.-1945.).

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Kamena kuća Jerković na središnjem dijelu imotske Pjace u prizemlju koje je smještena trgovina tehničkom robom Philips radio, vlasnika Miljenka Kvesića pripadnika bogate trgovačke obitelji sredinom 1930 ih. Lijepa kuća Jerković u kojoj je živio odvjetnik dr Ante Jerković (1914.-2001.) sa suprugom Katicom i kćeri Darkom izgrađena je na mjestu stare kuće Budalića koji se doselio iz Krstatica i u prizemlju neko vrijeme imao kavanu. Nakon zatvaranja trgovine Philips, vlasnika Kvesića u prizemlju je godinama bio smješten odvjetnički ured dr Ante Jerkovića. Uz kuću Jerković vidi se dio stare kuće Ferde Tadića sa teracom na kojoj je reklama za cipele Bata koje su se mogle kupiti u trgovini smještene u kući Tadić na početku Pjace. Kuću Tadić obnovili su novi vlasnici obitelji Ćelan Gaganić i Divić.

Fotografija koju je snimio Rus Mihail Aleksandrov u vlasništvu Denisa Kujundžića

Seosko vjenčanje u Glavini Donjoj oko 1930. godine, fotograf Mihail Aleksandrov.
Momak oće da se ženi, a cura udaje. To se dvoje udariti more. Momku je mira, od dvadesete dvajest i pete. Curi od šesneste do dvadesete….. Momak , dok prosi krijomoice divojku, rađa bi da niko ne zna; nu, dođe vrime da i sam mora stvar očitovati. U nedavno vrime činila se napose i prošnja i ugovor i prstenovanje, prvo navišćenja. Danas se od toga zadržalo samo malo. Prošnja javna i ugovor sjedinili se s rakijom i jabukom. O prstenovanju niko i ne govori. Misto zlata i srebra momak dade divojci koju stoju, u papirnatom novcu……Cura isprošena, odmicanja nema. Kuj gožđe dok je vruće. Niki vele: drž vino na toku a curu na skoku!. A prva je dužnost virnika, ići župniku i upisati napovidi…..U drugim selim i župam krajine vinčanja čine obično o sv. Kati mučenici, 25. XI; dočim u Runovićim redovito prid Poklade… Diver pođe s kolim divojačkoj kući, pokupi njezinu robu i ruvo i skrinje uz otkup, i goni svojoj kući… U brckim selima ima diver što da goni. Osim dviju škrinja, puni robe, tu su dva vunena štramca, dva uzglavača, lancuni, četri pokrivača, postelja, stolice, kom, armerun. To je sve dala galantarija, nije krajina. U pripoljskim selima nema toga ni polovica. I šta ima, sve je prosto i seljačko…. Barjaktar uzme barjak, prvinac ispali pušku, stari svat naredi polazak…..Ištom nakon vjenčanja, obuzme svakoga pravo veselje. Svati čestitaju mladoj i mladoženji, puške sivaju, privezani konji trzaju se i poskaču….Mlada na polasku iz rođene kuće, najprvo pita prošćenje u oca i majke, zatim se izljubi svojom rodbinom i svojtom, poljubi i kućni prag. Mlada suze lije roditelji je kroz suze blagosivlju…….Mlada na konju, svati se upute…….

Fra Silvestar Kutleša (1993.) Život i običaji u Imockoj krajini

Fotografija u vlasništvu Denisa Kujundžića

Zgrada Kotarskog suda u Imotskom 1926. godine. Zgrada Kotarskog suda dovršena je i useljena 1915. godine za vrijeme vladavine cara Frane Josipa I i za vrijeme dok je imotski Načelnik bio Ivan Zane Vučemilović. Velike zasluge za izgradnju jedne od najljepših sudskih zgrada u Dalmaciji imao je profesor Josip Vergilije Perić (1845. – 1919.), poslanik u Dalmatinskom saboru u Zadru i Carevinskom vijeću u Beču. U dvorištu nove sudske zgrade bio je smješten zatvor okružen visokim kamenim zidovima. Dugogodišnji ključar zatvora i raznosač sudske pošte bio je Nikola Ćosić. Taj prostor poslije je zasađen borovima, a stari Imoćani nazivali su ga Đardin. Do preseljenja u novu zgradu Kotarski sud bio je smješten u kući Marče od 1868. do 1915. godine. U usmenom predanju ostala je poznata uzrečica kojom se prijetilo po Imotskom: “Vidit ćemo se na Marčinim skalinama!”

 

Imotski franjevci fra Mirko Buljac, fra Vjeko Vrčić, fra Nikola Bilić i fra Ćiro Ujević 1965. godine na otočiću uz do danas sačuvani natpis, uklesan u živi kamen “OVO-A.D. 1609 F.M.R-NEKA se zna” sa strjelicom koja ide od istoka prema zapadu upozoravajući na ponor prikazan rupicom udubljenom u kamenu. Narodna predaja u inicijalima vidi ime fra Mije Runovića koji se 1623. godine spominje kao učitelj đaka koji su se pripremali za redovništvo.

Fotografija u arhivi imotskog samostana

Pjaca, kuće Nikolić (Batošić) i Tadić u prizemlju koje je smještena trgovina cipela Bata, čuvenog europskog proizvođača cipela krajem 1930 ih. U nastavku se daje dio teksta prof. Mladena Mostarčića “Starom Pjacom”, Imotska Krajina, br. 440., 1998. “…Pjaca je prva imotska ulica u povijesnom razvoju grada koja je poprimila prave gradske konture…….Pjaca nosi svoje ime iz vremena mletačke vlasti. Na starim mapama upisana je kao Piazza dei signori. Nije slučajno tako, jer su tu živjele najbogatije i najpoznatije imotske porodice. Talijani su vladali Imotskim 80 godina, do mletačke propasti (1797.), a kada je poslije došla austrijska uprava, onda je službeni jezik ostao i dalje talijanski……..Pjaca je bila ne samo središte političke upravne i sudske vlasti nego i velike trgovine. Tu su se nizali brojni dućani svakovrsne robe, prehrane, tekstila, obuce, željeznih proizvoda i dr. I čuveni Bata, poznati ne samo jugoslavenski nego i europski proizvođač cipela, imao je tu svoju trgovinu. Dosta je bilo i obrtnika: mesari, pekari, brijači, postolari, drvodjelci, krojači, urari i zlatari. Pjaca je imala dvije kavane, dva konačišta, dvije slastičarne i velik broj gostionica (8). A nije nedostajala ni apoteka, ni pošta, ni banka. Na prostoru gdje je sada zgrada društvenopolitičkih organizacija (Komitet) bila je manja tržnica za povrće i voće, mlijeko i jaja. Dolaskom prvih automobila i autobusa u Imotski na početku našeg vijeka pojavila se potreba za kupovinu benzina i tako je stvorena prva benzinska stanica, a uz nju i autobusna stanica. Tu je bio podignut i reklamni stup radi veće prodaje benzina čuvene engleske firme SHELL Sve je to bilo smješteno na prostoru pred općinskim sudom……..U povijesnom razvoju Pjaca je ne samo prva nego i najnapućenija imotska ulica. Poslije prvoga svjetskog rata (prije sedamdeset godina) tu su živjele porodice (ako pođemo od početka ulice, parnim brojevima, njenom sjevernom stranom): Vrčić, Katanušić, Vuković, Tadić, Vicić, Bauk /2/, Delić /4/, Nikolić, Kurir, Benković, Vučemilović /2/, Pušić, Jerković, Duzbaba, Bitanga, Šoić /2/, Ferrari, Rako, Dubravac, Vrdoljak /2/, Bilić, Ivanović i Valdevit; a na južnoj strani (neparni brojevi): Benzon, Jelavić, Tripalo, Ligutić, Ciciliani, Bilopavlović, Šabić, Knežević-Rajo, Petričević, Skataretiko, Marendić, Nikolić, Ivanović i Anić.”

Uz Vrljiku na Perinuši, kasno ljeto 1940. godine, sjede s desna: Anisja Franceschi, kći Zane te brat i sestra Jozo i Mila Franceschi, djeca Frane.

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić

U Modrom jezeru 1959. godine, s lijeva sjede tri prekrasne imotske cure, Jezeranke: Gordana Rako Radić, Katica Ostojić Pezo i Marija Nikolić.

Fotografirao Borislav Ostojić

Fotografija u vlasništvu Gordane Radić