Austro-ugarski car i kralj Franjo Josip I na svom putovanju kroz Dalmaciju prije 145 godina, 24. travnja 1875. godine doputovao je preko Sinja i Lovreća u Imotski, a za vrijeme boravka u Imotskom kočiju mu je ustupio obćinski liječnik dr. Augustin Bitanga. Do Zagvozda je morao na konju, jer je cesta prema Zagvozdu izgrađena 1881. godine.
U “Narodnom listu” objavljen je opširniji dopis o carevu boravku u Imotskom:.. „Car je iz Splita krenuo u 4 sata ujutro, a većim dijelom puta je padala kiša. Car je u Imotski prispio iz pravca Splita preko Klisa, Trilja i Lovreća u 3 sata popodne po ružnom kišnom vremenu….. Vjerni i dušom odani Imoćani svojem premilostivom kralju bilježe neizbrisivim slovom u svojoj pameti dan 24. travnja; ovaj dan bo imadoše sreću licem u lice vidjeti svojega ljubljenoga otca, Franju Josipa I…..Nakon ovoga udostojala se svietla kruna posjetiti c.k. sud, crkvu i obe pučke učione, mužku i žensku, svugda ostavljajuć sladku spomen svojega otčinskoga srdca…Oko šest uri povratila se k stanu u kući Mazzi na Carski sobet. Pri ovom učestovalo nekoliko uglednih varoških lica…Medjutim pod stanom se izmienjivaše glazba sa srdačnim “Živio” mnogobrojnoga puka, kojemu se nikako nedalo odalečiti se od stana ljubljenoga gosta. Carevska svirana od gradske glazbe morala se više puta opetovati. Zanimljiv i prilično nepoznat detalj priče iz Imotskog vezan je za dio u kojem se spominje gradska glasba. Naime, glasba je u carevu čast svirala našu tadašnju himnu Carevku… .Njegovo veličanstvo bilo je vidljivo zadovoljno. Ovdje, dakako, ne uzmanjkaše nit rakete ni bengalička vatra. Pa ako si otud oko spustio niz varoš, a još bolje, ako si mogao za ćas odoljeti srdcu da se odtud odalečiš te kroz varoš zajdeš, to bi našao bio dosta naslade oku. Na slavolucih nanizan svjetleći loptičić do loptičića; štogod prozora u varošu, sve razsvjetljeno a na više njih prozračni, između kojih se odlikovahu umjetnošću i točnošću, radje oni na našoj čitaonici. Sve goraše u svjetlosti…U večer, pošto je prestalo lijevanje kiše, bila obća rasvieta i umjetnih vatra na vrhuncima bližnjih brda. Pučanstvo je bilo veselo. Prije nego se car odalečio, običnom darežiljivišću razdielio obilatih potpora za siromahe i za nabavu odieće onima koje je On vidio svojim očima da su ubogi….U 5 i pol sati ujutro slijedećeg dana N.V. obadje spomenik kreševa iznad krsta i nekrsta, naime našu Gradinu. Otud, posred poredica naših crvenkapica i njihovih vjernih kremenjarka, i uz neprestano klicanje puka, k crkvi da sluša sv. misu. Po kojoj, i baš upravo u 6 sati, naš premilostivi kralj, praćen od blagoslova i od toplih naših želja za sretno putovanje, od nas se odieli. Njegov hrvatski “S Bogom” upućen na zadnjem rastanku prisutnim rondarom i množivu inoga mnogobrojnoga naroda, prišla da mu podvikne zadnji “živio”, ostat će nam vjekom pečatom u duši…..” Car je iz Imotskog otišao u smjeru Vrgorca (i dalje prema Boki) putujući preko Zagvozda.Kočija je išla s njim, naime dok je Car jahao, seljaci su kočiju nosili za njim 4,5 sata po kiši i ledu (u to doba je Caru trebalo upravo toliko – 4,5 sata da dođe iz Imotskog u Zagvozd)

Dijelovi teksta iz lista „Grad na gori“, br 2-1998, Milan Glibota
Narodni list, 1 svibnja 1875. , str 1.i 8. svibnja 1875., str 2.
Narodni list, 5 svibnja 1875., str 1-2
Dnevnik putovanja , Zadar 1878.

Fotografija pretposljednjeg dugovječnog austro-ugarskog cara i kralja Franje Josipa I. snimljena je u Beču, fotograf G. Pietnezer sa natpisom VIRIBUS UNITIS (lat) Zajedničkim snagama, carevom uzrečicom u obiteljskoj arhivi

 

Fra Vjeko Vrčić, veliki imotski franjevac rođen 28. veljače 1914. godine u Imotskom prvu sv. Misu prikazao je 12.03.1938. godine u Splitu, a 13.03.1938. godine u Imotskom. Fra Vjeko je sin Vjekoslava Luje Vrčića (1878.-1956.) rođenog u Grabovcu i Imoćanke Ane Jeličić (1877.-1972.). Lujo Vrčić se kao mladić doselio u Imotski, kao i otac mu Mihovil Miho (1840.) koji je bio među prvim učiteljima Krajine. Ana Jeličić iz veleposjedničke obitelji bila je udana za Katanušića koji je umro mlad te se kao udovica sa kćerkicom Karmom (1898.) udala za općinskog činovnika Luju Vrčića 1910. godine. Ana i Lujo Vrčić imali su djecu Nevenku (1911.-1995.), fra Vjeku (1914.-2014.), Ivu (1915.), Miru (1915.) i Stanka (1920.-1983.).

Zlatomisnik (12.3.1938.-12.3.1988)

Veličanstven nisam hram
i nisam zlatno tele,
ni kićen oltar nisam
gdje hvale bi se svele.

Punih pedeset ljeta
bilo je toga…
svijetlih sunčanih dana
I tuge se dosta svilo.

Ja neću tamjana kad,
izvor mu ljudska usta
sve što izlazi iz njih
obmana to je pusta.

Nek Ti je, Silni hvala
za svijetle i sretne dane
za gromove i tuče
život nek sretan svane!

Fra Vjeko Vrčić (1997) Labuđi pjev

Na obiteljskoj fotografiji koju je snimio Mihail Aleksandrov 1934. godine u Imotskom, fra Vjeko, student teologije sjedi uz roditelje Anu i Luju Vrčića, a stoje s lijeva sestre i braća: Nevenka, Stanko, Mira, Ivo i Karma Katanušić. Fotografija u vlasništvu Denisa Kujundžiča

Austrija je koncem 19 stoljeća sagradila u Imotskom veliku otkupnu stanicu duhana. Po zapremnini skladišta Otkupna stanica u Imotskom bila je najveća u Dalmaciji i to po broju uposlenika i po kapacitetu skladišnog prostora. Tome su doprinosili idealni klimatski uvjeti te sastav tla kao pogodan suprstrat za uzgoj duhana koji je davao najkvalitetniji i najbolji urod. Uz ovaj imotski duhan, jednake kvalitete bio je onaj uzgojen oko Ljubuškog, Ružića, Vrgorca, Metkovića Trebinja i u zaleđu Dubrovnika. Od ovog duhana radile su se cigarete za posebnu klijentelu u austrijskoj vladi tzv. “ministarske cigarete”, a navodno se njima opskrbljivalo i okrunjene glave mnogih europskih zemalja.
Imotska Režija duhana upošljavala je 250 radnika od toga su većinu činile žene (180 žena i 70 muškaraca; podatak iz godine 1903.) Nazivali su ih tabakine, bilo da su radile u otkupnim stanicama ili u tvornicama duhana. Tvorničke tabakine radile su u proizvodnji cigareta tijekom cijele godine. U otkupnim stanicama tabakine su radile samo u vrijeme otkupa i to na razvrstavanju i sortiranju duhana, što je variralo od 3 -5 mjeseci godišnje, dok su muškarci uglavnom radili na prešama i balama za transport duhana. Razvrstavanje odnosno sortiranje duhana vršilo se prema vrsti lista, veličini i boji. Najkvalitetniji bio je srednji list na stabljici duhana i on se posebno izdvajao, ravnao i slagao za prešanje. Posebno su se izdvajali vršni listovi te donji listovi stabljike tzv. podbir. Od duhana se ništa nije bacalo, lošije i oštećene listove kao i lomljeni list, te sav drugi otpad do kojeg je dolazilo pri radu, miješao s drugim duhanom i koristio za izradu jeftinijih cigareta.
Konac 19. i početak 20 st. bilo je razdoblje velikih gospodarskih promjena i kriza koje su imale za posljedicu nezaposlenost i neimaštinu. Upošljavanje ženske radne snage bilo je veliki doprinos ublažavanju teške situacije. Muškarci su odlazili za poslom u druge krajeve, a imotske tabakine svojim skromnom zaradom olakšale su život mnogih obitelji.

Snježana Tonković

Fotografija tabakina u Imotskoj Režiji duhana snimljena 1958. godine u vlasništvu je Antonije Živanović

 

Na fotografiji simljenoj u vrtovima obitelji Radovinović Jagul u Imotskom 1943. godine dr Rudolf Rudi Legradić (1901.-1989.) sa djecom i mladosti koji su u vrijeme rata živili u kući Radovinović, svi rodbinski povezani. Prvi s lijeva sjedi dr Rudi Legradić, stoje Josip Kiki Franceschi, Bianca Čumbelić i Slavica Zorec, unuke Anđule Bitanga, sestre Zora, Anka i Marija Radovinović, ispred Marije stoji Ana Sela Franceschi, iza stoje brat i dvije sestre Josip Jozo, Mila i Anka Franceschi sa majkom Marom. Rudolf Legradić čiji je otac promijenio prezime iz Lowy u Legradić rođen je 1901. godine u židovskoj obitelji u Sarajevu. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Beču 1926. godine potom je od 1930. godine bio sudac na Kotarskom sudu u Imotskom u kojem je sa obitelji živio u kući dr Pave Radovinovića. Poslije je bio sudac u Splitu i Dubrovniku. Nakon 1945. godine dr Rudolf Legradić bio je zamjenik saveznog državnog tužitelja do 1955. godine, a poslije profesor na Pravnome fakultetu u Skopju, Ekonomskom fakultetu u Zagrebu kojem je bio i dekan te Pravnim fakultetima u Beogradu i Osijeku. Objavljivao je djela s područja građanskoga prava, pravne teorije, sociologije prava i povijesti ekonomske teorije. Dr Rudolf Legradić u vihoru II svjetskog rata vratio se sa suprugom Esterom i kćerima Franciskom Njusikom (1934. -2000.) i Branislavom (1938.) iz Splita u Imotski gdje se skrivao od 1942. do 1944. godine, a dr Pave Radovinović ga je primio u svoju kuću sa obitelji iako je na taj način i sebe i svoju obitelj izložio smrtnoj pogibelji u slučaju da se otkrilo da skriva Židove. Tijekom 1944. godine u Imotskom u kući dr Pave Radovinovića neko vrijeme skrivala se i svjetski poznata židovska slikarica Ilana Shafir (1924.-2014.), prijateljica dr Pavine kćeri Anke.
U Imotskom su za II. svjetskog rata još neke obitelji skrivale Židove te su se tako u potkrovlju hotela Dunda skrivale dvije Židovke, majka i kćer koje je skrivala Ljeposava Dunda Rako uz veliki rizik.

Diliđenca koja je 1897. godine prometovala između Splita i Imotskog putujući dva dana. Poštanska veza sa Imotskim održavana je poštanskim kočijama-diližansama do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine međutim diliđencom se i dalje prometovalo sve do 1919. godine. Kočije su uz poštu mogle prevesti i manji broj putnika kojima je to bilo gorko iskustvo jer su tadašnje konjske zaprege često završavale u jarku ili se prevrtale. Stajalište diliđence bilo je na imotskom Pazaru, a uvijek je dočekivalo puno mještana. Tek 1881. godine spojen je Imotski preko Škobaljuše (Zagvozda) s Napoleonovim putem, a preko njega sa Makarskom i Vrgorcem. Ova se veza još bolje upotpunjuje izgradnjom Šestanovac-Cista (1901) koji veže Napoleonov put s Rimskom cestom preko Prpuše. Raskrižje karavanskih puteva davalo je značenje imotskoj tvrđavi i osiguralo njen utjecaj na okolicu ali granični položaj nije pogodovao razvoju modernih prometnih linija. Kad je za druge centre počeo brži napredak gradnjom modernih cesta i željeznica Imotski zaostaje. U knjizi Imotskom krajinom Putopisi i zemljopisni opisi-Illustriter fuhrer durch Dalmatien, Wien 1899. autora Reinbard E. Petermann navodi se: “Cesta koja vodi u Imotski povezana je jednim poprečnim putem s velikom Strada Maestra, a taj put prelazi preko surova ii gola krškog tla između brda na zapadnom rubu Imotskog polja (Vilenjak i Osoje) i Biokovskog prijevoja. Od Imotskog se u Zagvozd /21 km/ stiže poštom za 3 sata i 10 min te se odatle put može nastaviti kolima sjeverno ili južno po Stradi Maestra. Prema sjeveru se za 2 sata i 15 min preko Grabovca i Žeževice stiže u Katune /16 km/, gdje se cesta preko Zadvarja odvaja prema morskoj obali i preko Brela vodi u parobrodske luke Bašku Vodu i Makarsku. Državna cesta Zadvarje-Omiš bila je provedena lijevom obalom Cetine do Omiša”.

 

Imotski, grupa Imoćana jedne nedjelje i1930. godine spred čuvene kavane “Central” smještene na Pazaru u kući vlasnika Edmonda Vučemilovića. S lijeva sjede: Josip Figura, do njega Mira Vučemilović, za drugim stolom prvi profesor francuskog jezika u Imotskom, ruski časnik bjelogardijac Kaznakov, na vratima kavane je Edmondo Vučemilović, a do njega sjedi njegova majka Điđa. Edmondo Mondo Vučemilović (1900.) sin je Vjekoslave Luige Demichieli (1880.-1947.) i Jakova Jake Vučemilovića (1877.), sina Frane (1812.-1886.) i Antice Kvesić (1834.) te unuka Marka Vučemilovića (1776.-1855.) i Marije Colombani (1782.-1862.). Mondo se oženio za Mariju Poštenjak te su imali sinove Niku, Vlatka i Edmonda. Imoćani su imali običaj nedjeljom popodne svratiti u Mondovu kavanu na kavu i liker ali i na prvoklasni sladoled. Kako nije bilo frižidera Mondo bi obavijestio mladost iz susjednih kuća da dođu na sladoled u određeni sat. Ispred njegove kavane često su se Imoćanke ukrcavale u kočiju i išle u Split na operu. Kavana je pod imenom “Central” radila do 1943. godine.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća svaka dama koja je imalo držala do sebe morala je posjedovati više komada odjeće u koje se preodijevala tijekom dana u skladu s prilikama te mnogobrojne damske modne dodatke, poput šešira, suncobrana, nakita, bočice parfema i pudera ali i pribora za šivanje i vez.

Na fotografiji snimljenoj 1902. godine su tri dražesne prijateljice. Krajnje desno je Zorka Bitanga (1885.-1958.), fotograf. M.G. Goldstein, Spalato

Fra Silvestar Kutleša rodio se na Blagovijest 27.03.1876. godine u Gornjim Vinjanima, a umro je  08.01.1943. godine u Imotskom. Za svećenika je zaređen 1898. godine kada je umjesto krsnog imena Jure dobio ime fra Silvestar, a narod s kojim je cijeli život bio vezan, zvao ga je Šilve. Od 1899. do 1915. godine bio je profesor Franjevačke gimnazije u Sinju gdje je predavao grčki, latinski i hrvatski jezik, povijest i zemljopis. Za vrijeme prvog svjetskog rata bio je župnikom u Lovreću, zatim gvardijan u Makarskoj, a nakon toga, više od 12 godina vodio je župu Runoviće. Najpoznatiji je po sakupljanju narodnoga blaga čime se intezivno bavi dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Prikupljao je narodne pjesme, proučavao pučku kulturnu baštinu Imotske krajine, surađivao u Hrvatskom pravu (1910), Hrvatskoj straži (1936) i Novom dobu (1937) te objavio zbirku Junačke narodne pjesme iz Imotske krajine (Šibenik 1939, pretisak Imotski 1993), koje se rukopisni nastavak, s drugom njegovom građom, čuva u imotskom samostanu. Na temelju dugogodišnjega prikupljanja građe, istraživanja i suradnje gotovo 150 kazivača sastavio je opsežno djelo “Život i običaji u Runovićim, jednoj župi Imocke Krajine”, čime se svrstao među najbolje etnografe u Hrvatskoj, a njegova monografija je vjerodostojni dokument tadašnje kulture u Imotskoj krajini. Prilikom tiskanja monografije originalni naslov promijenjen je u “Život i običaji u Imockoj krajini” što je opravdano sadržajem jer je Kutlešino životno djelo u proteklih više od 70 godina jedna od najboljih regionalnih monografija. Ona je i kao rukopis koji se čuva u Odsjeku za etnologiju HAZU korištena od stručnjaka za razna tematska područja. Svoje posljednje godine života provodi kao zamjenik gvardijana i vikar franjevačkog samostana u Imotskom. “Prije smrti 08. siječnja 1943. godine zaželio je pogledati svoju dragu Krajinu i zamolio gvardijana fra Ćiru Ujevića, da ga privede k prozoru. Bila je kasna noć i mjesečina. Gvardijan mu učini po volji i dovede ga. Silvestar jedva miče glavom, ali ipak dobro pogleda sela oko Imotskog polja-gdje je dugo vojevao-a onda najedanput klone. U ime Isusovo! Bio je mrtav. Svaka mu čast i vječni pokoj njegovoj duši!” (Dr. fra Ivan Glibotić)

 

Ljubo Tripalo (1902.-1945.) jedan od najzaslužnijih za napredak rodnog grada rođen je u Imotskom 7. siječnja 1902. godine, sin je Josipa Tripala (1862.-1929.), najuspješnijeg načelnika Imotskog svih vremena i Splićanke Dobrile Šegvić (1868.). Ljubo Tripalo, veleposjednik i trgovac osnovao je 1931. godine društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika. Uz veliku financijsku pomoć samog Ljube izgrađeni su vidilica na Modrom jezeru i put do nje, puteljci i klupe u Gaju, a 1925. godine zasađen je drvored lipa sa južne strane Pazara te 1930. godine i sa sjeverne strane. Drvoredi lipa i danas krase nekadašnji Pazar. Navode se neke od tih aktivnosti zabilježene u ljetopisu Franjevačkog samostana u Imotskom: “Godina 1940., 19. ožujka: Nastojanjem gospodina Ljube Tripala, prenesene su kosti A.M. Semiteccola iz stare crkve na Tvrđavi, u novu crkvu. Iste godine nastojanjem gospodina Ljube, predsjednika Lipe i župnika fra Ćire, napravljen je široki put od kuće Težulata do crkve u Fortici te od nje do vrha Fortice. Zasađeno je 40 komada čempresa”. Ljubo Tripalo kad mu je majka bila bolesna, zavjetovao se Gospi od Anđela na tvrđavi nabaviti zvono. Staro zvono sa tvrđave digla je Austrija za topove 1917. godine. To Tripalovo zvono zvoni i danas. Pripadnici obitelji Tripalo bili su izuzetno dobri i plemeniti, na pazarni dan u kući Tripala dijelila se siromasima hrana, a skalini kuće su bili puni jadne sirotinje. Ljubo Tripalo bio je svestrani intelektulac, nadareni glazbenik i dugi niz godina član Imotske glazbe, kolekclonar umjetničkih slika ali iznad svega plemeniti čovjek i veliki kavalir. Mnogim starim Imoćanima je poznato da je Ljubo Tripalo kao Načelnik Imotskog pred II svjetski rat riskirajući vlastiti život spasio neke ljude od smrti i progona. Nakon završetka rata Ljubo se neko vrijeme skrivao kod prijatelja u Zagrebu, međutim kako je smatrao da ništa nije napravio zbog čega bi se trebao skrivati vratio se kući. Nažalost Ljubo Tripalo, čovjek koji je volio svoj Imotski, uređen uz njegovu veliku financijsku pomoć ubrzo je kakve li ironije baš od Imoćana uhićen te je bez suđenja po noći izveden iz logora Viktoravac kod Siska  i ubijen u nekoj od zloglasnih jama. Ljubin brat Miro Tripalo poslije II svjetskog rata u dućanu u sklopu obiteljske kuće na Pjaci bio je prodavač jer je dućan bio nacionaliziran. Kolekciju umjetničkih slika dvadesetak godina poslije Ljubine smrti njegova sestra Milica Tripalo poklonila je muzeju samostana u Imotskom. Ljubo je imao tri brata Andru (1899.-1922.) koji se kao mladić utopio u Modrom jezeru, zadnjeg muškog potomka obitelji Tripalo Antu Tonka (1903 -1993.), sveučilišnog profesora i Mira (1907.) te tri sestre Mariju (1891.-1975.) udanu za odvjetnika iz Vrgorca Ivu Jelavića, Milicu (1898.-1985.) i Nevenku (1905.). Kako nitko od braće i sestara nije imao djece, obitelj Tripalo u Imotskom je izumrla.

Na fotografiji sa Izleta mladih iz obitelji Tripalo sa društvom na imanje Tripalovih u Proložac 1924. godine.
Sjede s lijeva: Ljubo Tripalo, Mirko Vujević, Dinka Bilić Ostojić, Nevenka Tripalo i Tonko Tripalo.
Stoje s lijeva: Marija Vuković, Milica Tripalo i Mica Bilić Ostojić.