Najstarija sačuvana imotska razglednica (uz razglednicu Topane) je razglednica Perinuše poslana 20. ožujka 1899. godine iz Almisse (Omiša) u Spalato i adresirana na Gentilissime Signorine Carmellu i Idu Tocigl
Karmela Tocigl bila je zaručnica dr. Josipa Mladinova koji je umro iznenada prije vjenčanja.
Izvor: Obiteljska arhiva baštinika Nore Vučemilović Baškarad
Razglednica Kamenmosta koju je dr. Josip Mladinov poslao iz Imotskog 23. svibnja 1916. godine zaručnici Karmeli Tocigl u Split i u kojoj je napisao:
Draga Karmela
Nadam se da ćeš biti mirna, pošto si primila ono pismo od moje mame. Danas sam napravio prvu đitu sa kočijom u ovom mjestu. Vrlo je romantično oko Imotskoga.
Puno pozdrava i poljubaca
Tvoj Bepo
Izvor: Obiteljska arhiva baštinika Nore Vučemilović Baškarad
Razglednica poslana iz Imotskog 24. srpnja 1965. godine. U prvom planu dole lijevo je lijepa kamena kuća koju je sagradio između dva svjetska rata ljekarnik Paskal Paško Ferrari (1865) koji je doselio iz Paga u Imotski, te je u kući otvorio ljekarnu (prvu ljekarnu u Imotskom otvorio je 1850-ih Jure Zorzi Vučemilović koji je završio farmaciju u Padovi). Paško Ferrari vjenčao se sa Imoćankom Klotildom Ligutić (1881), kćeri Nikole te su imali dvoje djece Stjepana Nina i Rozinu. Mr. ph. Stjepan Nino Ferrari (1908) završio je studij farmacije u Zagrebu i u svojoj kući nastavio očevu ljekarničku tradiciju. Vjenčao se za Zlatu Franceschi te su imali kći jedinicu Renatu Renicu. Rozina se udala za Slavu Raku, te su imali Hrabrog i Jelku.
Izvor: Obiteljska arhiva
Predstavljamo vam rijetku, neobičnu razglednicu Imotskog snimljenu oko 1910. godine sa zapada, dosad nigdje objavljenu. Razglednica je izuzetna i zbog netočnog naziva “Imotsii”. Na poleđini nije zabilježen nakladnik niti fotograf.
Izvor: Obiteljska arhiva
Imotski 1911. godine, lijevo je zgrada prvog imotskog hotela “Dunda”, vlasnika Marka Dunde, te zgrada Pučke i Građanske škole u izgradnji. Škola se gradila od 1909. do 1911. godine, te je otvorena 1911. godine….”Skrblju općine i ljubitelja prosvjete svečano blagoslovljena i otvorena dne 4. listopada 1911. godine”. Prvi ravnatelj Građanske škole bio je Anđeo Bitanga (1863-1942). Fotografiju je 1911. godine snimio sarajevski fotograf St. v. Ossko koji je dolazio povremeno u Imotski.
Izvor: Obiteljska arhiva
Prvi imotski hotel “Dunda” vlasnika Marka Dunde 1928. godine preimenovan je u hotel “Zagora”. Hotel je bio izuzetno lijepo i elegantno uređen biranim namještajem, te ukrašen velikim kristalnim zrcalima. U hotelu su se održavali plesovi i različite svečanosti kao i prigodni domjenci, te je bio mjesto sastajanja gradske gospode. Poslije Drugog svjetskog rata kavana hotela preuređena je u gimnastičku dvoranu, a inventar hotela netragom je nestao.
Fotografiju je 1928. godine snimio Mihail Aleksandrov doseljeni Rus koji je bilježio izuzetno bogat i raznoliki društveni život Imotskog između dva rata.
Imotski, fotografija snimljena iz aviona 1977. godine
Izvor: dr. Veljko Vuković (1998): Imotski od nekad do danas
Stara raritetna razglednica Perinuše sa turskom ćuprijom iz 1905. godine dosad nigdje publicirana. Braća Ivan Zuane i Matej de Franceschi, te bliski rođaci Ivan i Frane sudjelovali su sa svojom vojskom čije su troškove snosili u ratu za oslobođenje Imotskog i Krajine od Turaka 1717. godine. Ivan Zuane gubernator Omiša za nemjerljive vojne zasluge dobio je nekadašnji begluk čiji je zadnji vlasnik bio arci-beg Čaušević poslije nazvan Perinuša sa mostom, mlinicama i zemljom. Posjed Perinuša odnosno njegovi ostaci je i danas u vlasništvu potomaka Ivana Zuane. Naziv Perinuša nije povezan sa obitelji Franceschi već je nastao iz prezimena zadarske obitelji Perinović (Perin) koje su Franceschijevi početkom 18. stoljeća doveli kao upravitelje imanja i nadglednike poslova, te je u narodu nastao naziv Perinuša kojim se do danas naziva područje oko mlinica na Vrljici. Perinovići su se povukli s posjeda na kraju 19. stoljeća, a trajno naseljena obitelj Josipa Bepa Franceschija baštinila je pridjevak Perinovići/Perini koji je ostao do danas. Ivan Zuane je dogradio još osam mlinica uz već postojećih šest koje su radile za vladavine Turaka.
Izvor: Obiteljska arhiva
Pogled na Imotski sa zapadnog oboda Plavog jezera krajem 1920-ih godina, foto: Rajmondo Gjamonja.
….Ostavio sam društvo i hitno sam se uputio k Modrom jezeru. Zastao sam na Vidilici s koje imaš u dubinama svu vodu jezera. Voda se u kamenom bubregu-sliči na bubreg, već se podosta spustila, ukazale se neke pećine, zazelenila se mlada trava po modrim bedrima vrtače, s toplijim danima oglasit će se cvrčci, ugledat će se duboke spilje, i Vilinska, i Golubarska, i Vilinsko počivalo, i Jakičina stina, a već početkom svibnja, prvi kupači spuštat će se k vodi poluovalnim sepentinama, koje građani izvedoše kad je Leisov prijatelj car i kralj Vranjo Josip dolazio k nama pred pedesetak godina. Spregom voda ponornica i vrela na dnju jezera, u rujnu, vode počnu rasti, a kako vode rastu, čuje se šum izmiješanih voda ponornica i vrela, voda dođe do svog visokog vodostaja, jezero, malo more, spava i odspava jesen i zimu. Kada, jesenas, navale do brdskih strana vjetrovi-naše bure-nitko se ne ide išetati do jezera, a i pjesma kaže: čuvaj se te bure!…..
Dinko Štambak ( Pariz 1980) Oko Modrog i Crvenog jezera, pripovijetka Plinus Tacito Suo S.
Izvor: Obiteljska arhiva
Imotski 1909. godine, mještani dočekuju na Pazaru diliđencu što je prometovala sa Splitom putujući dva dana. Od prisutnih Imoćana desno kod stabla je Jure Vučemilović, te malo naprijed njegove dvije kćeri Antonjeta i Darija, zatim u sredini fotografije je Filip Vučemilović sa majkom, suprugom i sinom Tonom. Desno se vidi mramorno poprsje u naravnoj veličini cara Franje Josipa I. (car je posjetio Imotski 1875. godine) postavljenog na visoki kameni stup. Carev spomenik bačen na otpad 1918. godine spasio je 1963. godine fra Vjeko Vrčić, te se danas nalazi u Muzeju franjevačkog samostana u Imotskom.
Nakladnik razglednice je Filip Vučemilović, Imotski.
Izvor: Obiteljska arhiva
