Prema nekim izvorima sveti Nikola je rođen u trećem stoljeću u maloazijskome gradu Patari. Ime je dobio po stricu biskupu u Miri, čiji put je slijedio pa je i on postao biskup. Navodno je bio pokopan u Miri, ali mu je zbog turskih osvajanja tijelo preneseno u Bari, gdje se i danas nalaze njegove relikvije. Činjenica je da o ovome svecu ne postoje sigurni povijesni podaci pa se uz njega vežu razni mitovi.Najpoznatiji mit govori o njegovome putovanju u Svetu zemlju kada je brod zapao u veliku oluju pa je naredio valovima da se smire, a oni ga poslušaše. Stoga je sveti Nikola naročito štovan kao zaštitnik pomoraca pa se crkvice posvećene ovome svecu često nalaze duž obale, vidljive s mora. Drugi poznati mit govori o njegovome dobročinstvu kada je darovao tri vrećice zlatnika trima siromašnim djevojkama da bi se mogle udati. Odatle i običaj darivanja djece na njcgov blagdan 6. prosinca. Pa i u našem komercijaliziranome svijetu popularni Santa Claus baštini mnoge karakteristike upravo kršćanskog svetog Nikole. Neizbježni pratitelj ovoga sveca je Krampus koji umjesto darova nosi šibe za zločestu djecu. Međutim, zločeste djece nema! Djeca ne mogu biti zločesta! Morali bismo poslušati B. Ferrera te im uz poklon darovati zagrljaj i reći im ono što često zaboravljamo: „Volim te, drago mi je što te imam, kako se osjećaš, možeš i plakati ako hoćeš, tko te naljutio, možeš mi reći sve što želiš, imam povjerenja u tebe, drago mi je biti s tobom, reci mi ako sam pogriješio…“
Rekosmo da zločeste djece nema. Zato ćemo ovoga Krampusa vratiti u onu kutiju za cipele u kojoj je i do sada desetljećima spavao. Nama nije potreban!

Marko Vučemilović (1776.-1855.), skupljač starina živio je sa svojom suprugom Marijom Colombani i djecom u obiteljskoj kući do Ćosića kule na Pazaru. Prema fra Vjeki Vrčiću Marko je bio najkulturniji Imoćaninn 19. stoljeća. Kao arheolog amater sakupljao je prapovijesne i antičke artefakte kojih je Imotska krajina bila puna pa je tijekom vremena u njegovoj kući nastao pravi privatni muzej starina. Dva rimska nadgrobna spomenika bila su uzidana u hodniku kuće, a danas se nalaze u imotskom crkvenom muzeju kao i komad platna pronađen u jednom rimskom grobu. Uz arheološke nalaze u kući je postojala i bogata knjižnica koju su nasljednici donirali u jedan splitski muzej. Marko Vučemilović bavio se i numizmatikom te je sakupio veliku zbirku, a nju su nastavili nadopunjavati i njegovi nasljednici. Ova zbirka, koja sadrži 1342 komada, danas se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Navodi se kako je Zemaljski muzej sa Vučemilovića zbirkom dobio i dva vrlo vrijedna srebrna novčića Athalaricha, ostrogotskog kralja iz 6. stoljeća koji po svoj prilici potječu iz Dalmacije. Marko Vučemilović imao je pet sinova Juru Zorzija (1811.), Franu (1812.), Filipa (1815.), Blaža (1820.), Antu (1825.) te kćer Noru (1823.), a svima je nastojao osigurati kvalitetno školovanje. Najstariji sin Jure Zorzi Vučemilović (1811.-1878.) u Padovi je izučio za apotekara pa je u obiteljskoj kući na Pazaru otvorio prvu apoteku u Imotskome. Dio inventara prve imotske apoteke još uvijek se može naći po kućama nasljednika, dok je apotekarska vaga u imotskom crkvenom muzeju. U našoj kući sačuvao se do danas metalni krokodil (na fotografiji) koji se uzdužno otvara, a služio je za pravljenje čepića.

Paravan za presvlačenje u spavaćoj sobi kuće Radovinović u Imotskom kojeg je oslikala Marija Franceschi Radovinović. Paravan skriva i peć na drva koju bi netko od kućnog osoblja loži0 iz kuhinje rano ujutro tako da bi u velikoj spavaćoj sobi sa visokim stropovima bilo ugodno toplo.

Kandalora zima ora, kaže Blaž da je laž, javi se glistina da je to istina..
Svijećnica se slavi 2. veljače točno četrdeset dana nakon Božića. Od svijeća koje se blagoslove na Svijećnicu očekuje se zaštita i pomoć u mnogim nevoljama i potrebama. Svijeća prati kršćane od rođenja pa do smrti, višestruka je uporaba i simbolika svijeće. Na krštenju se svijeća daje kršteniku, prvopričesnik nosi svijeću, zaručnike svijeća prati kod vjenčanja, uz upaljenu svijeću bolesnik napušta ovaj svijet…

UNESCO je 2015 godinu proglasio Međunarodnom godinom svjetlosti i tehnologija zasnovanih na svjetlu.Svjetlost ima vitalnu ulogu u našem svakodnevnom životu, revolucionarna je za medicinu, otvorila je put međunarodnoj komunikaciji putem interneta te je i dalje u središtu povezivanja kulturnih, ekonomskih i političkih aspekata modernog društva.
Nekad se za rasvjetu  upotrebljavala petrolejka, a lampu petrolejku imalo je svako domaćinstvo, jer druge rasvjete u ono doba nije bilo.Petrolejka je obično visila na zidu  u uglu sobe, ili je bila postavljena na stolu, ili na  peći,  tamo gdje je svijetlo bilo potrebno. Iako je petrolejka za današnje shvaćanje davala vrlo slabu svjetlost, ipak su se svi poslovi koji su se obavljali na večer mogli obaviti pomoću svijetla, koje je davala lampa petrolejka.

Na fotografiji petrolejka  koja je pripadala dr. Augustinu Bitangi i koja je stajala  na radnom stolu u knjižnici kuće Radovinović Jagul

Blagdan svete Luce zaštitnice vida i djece u kripti svete Luce ispod katedrale svetog Dujma u Splitu 13. prosinca 2015. godine. Kripta sv. Luce otvara se samo jednom godišnje i to 13. prosinca kada se  u gustirni kripte, održava blagoslov izvora vode.
Sveta Luce se spominje kao jedna od posljednjih žrtava progona u vrijeme cara Dioklecijana, a umrla je mučenički 304. godine. Ime Lucija znači svijetla, dolazi od latinske riječi “lux” (lucis), što znači svjetlo, sjaj, jasnoća, kao i oko, život. Svetica se u ikonografiji  prikazuje s očima na pladnju i nožem u ruci. Dvanaest dana od Svete Lucije do Božića poznato je kao lucijanski dani,  brojanice, kada se proriče vrijeme za sljedeću godinu. Dan svete Lucije u tradiciji se označuje kao posljednji rok za sijanje božićne pšenice kao jedinog zelenila za Božić simbola novog života i svijetla koje će sijati svim ljudima. Posebno se njezinom blagdanu vesele djeca kada dobivaju darove ispod jastuka. U Dalmaciji pa tako i u Imotskom  djeca se  nisu darivala na Sv. Nikolu, već na blagdan Sv. Lucije. U bičvi koju bi dijete uvečer stavilo  ispod  kušina  i koju bi po buđenju uzbuđeno odmah potražilo dočekali bi ga mali darovi. Nekad su to bili slatkiši, čokolade, suho voće, naranče,  a kasnije i drugo ovisno o mašti roditelja.Odrasli se također znaju darivati na svetičin blagdan. Tako sveta Lucija potiče na darežljivost, velikodušnost i nesebičnost te na djelotvorni odgovor na potrebe ljudi oko nas.Tradicija darivanja na blagdan Svete Lucije starog je podrijetla, započeta u Italiji.

Blagdan  Gospe od Zdravlja je 21. studenog, a naziv potječe iz Mletačke republike, iz vremena kad je u 16. stoljeću harala kuga. Mletački Senat molio je zagovor Gospe i učinio zavjet da će joj podići crkvu, ako kuga prestane. Zaista, kuga je stala, a vjernici su Gospi izvršili zavjet sagradivši prekrasnu crkvu Madonna della Salute u Veneciji. Iz Mletačke republike štovanje se proširilo na naše krajeve. Slika Gospe od Zdravlja na Gospinom oltaru imotske crkve za kojeg se pretpostavlja da je djelo Ivana Rendića. Gospina slika je uspjela kopija Madonne della Salute iz crkve u Veneciji.Sliku je kao poklon crkvi prigodom prenosa starodrevnog imotskog  samostana  u slobodni grad Imotski poslao 1738. godine književnik i narodni mučenik fra Filip Grabovac (1697-1749), a gvardijan fra Felicije Luetić 1864. godine dao je za nju izraditi krasni srebrni okvir koji je majstorski rad umjetničke radionice  u Brescii. Fra Filip Grabovac osuđen je na doživotnu robiju u Veneciji radi svoje narodne knjige “Cvit”  od koje  je sačuvano samo 6 primjeraka jer su spaljene, a jedan se čuva u imotskom samostanu.

Pogled na Imotski početkom 1960-ih, fotografija na kalendaru koji je izdala Imotska Vinarija.

Prijelaz iz 19. u 20. stoljeće bilo je vrijeme korzeta te dugačkih haljina s raskošnim  ženstvenim detaljima, a u modi je bio blijedi ten. Dame su uglavnom bile izrazito bijelog tena, a da bi zadržale lijepu aristokratsku put  tijekom sunčanih ljetnih dana nosile su ručni suncobran. Suncobrani su  kao modni detalj  bili usklađeni sa haljinom, često ukrašeni volanima i brojnim detaljima.

Na fotografiji 140 godina stari suncobran Mariette Lusnik Bitanga (1853.-1905.), supruge dr. Augustina Bitange u posjedu obitelji Radovinović Tonković.