Domenica Fortunata Rosa Mazzi (08. 05.1835.-08.10. 1913.), kćerka je jedinica Aurelie Nagy iz Graza (1816.-1868.) i Andrije Andree Lauricha. Njen otac Andrija Laurić (1799.-1862.), sin Mattea Laurich i Fortunate Gorizio bogati veleposjednik iz Mirca na Braču bio je predsjednikom Suda u Imotskom. Lijepu kamenu kuću na čijim ulaznim vratima je uklesan natpis A.D. 1847. Andrea Laurich sagradio je u dvije godine za Laurića otac slavnog hrvatskog kipara Ivana Rendića, Petar Rendić Anđelović zidar iz Supetra. Domenica Laurich udala se za dr. Antonia Mazzi (1825.-1892.), kotarskog liječnika koji je doselio u Imotski iz Verone. Nakon vjenčanja sa Domenicom dr Mazzi sagradio je sa zapadne strane kamenu kuću spojenu sa zatvorenim mostom sa kućom Laurich. U lijepoj, prostranoj i za tadašnje prilike luksuzno uređenoj kući Domenice i dr Antonia Mazzi za vrijeme boravka u Imotskom od 24. do 25. travnja 1875. godine prespavao je austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj Franjo Josip I. Gospođa Domenica Mazzi primila je 1908. godine u svoju kuću na privremeni smještaj tri časne sestre, franjevke iz Maribora koje su stigle u Imotski radi poučavanja crkvenom pjevanju i ženske mladeži ručnom radu. Domenica i dr Antonio Mazzi imali su 12 djece, 5 kćeri i 7 sinova kako slijedi: Maria Rosa Mazzi (1857.-1857.), mr Andrea Romano Mazzi (1859.-1880.), dr. Domenico-Luigi Giuseppe Mazzi (1861.-1938.), dr Luigi-Lujo Mazzi (1862.-1918.), Andrea Andrija Girolamo Mazzi (1864.-1872.), Elia Santina Benković (1866.-1932.), Giovanna Ivanka Salvi (1868.1949.), oecc. Aurelio Antonio Giuseppe Mazzi (1870.-1928.),Maria Francesca Mazzi (1872.-1873.), Lino Mazzi (1874.-1877.), Francesca Mazzi (1876.-1958.) i Mauro Mazzi (1879.-1879.). Svih 12 djece je rođeno u Imotskom, a devetoro je i umrlo u Imotskom od kojih nekoliko njih nije doživjelo punoljetnost. Od preživjelih Andrija je studirao farmaciju u Beču ali ubrzo je nakon završetka studija umro u Imotskom od upale pluća, Dominik je bio odvjetnik u Mostaru i narodni zastupnik. Aurelio je bio agronom i direktor duhanskog monopola Kraljevine Jugoslavije. Luigi Lujo jedan je od osnivača Slobodne organizacije liječnika Kraljevine Dalmacije kasnije integrirane u Hrvatski liječnički zbor, a dr Lujo Mazzi bio je prvi predsjednik Društva liječnika Kraljevine Dalmacije. Poznati narodnjak i borac protiv Austro-Ugarske monarhije 1910. godine bio je prisiljen skloniti se u kraljevinu Crnu Goru gdje je bio odlikovan od strane crnogorskog kralja Nikole I zbog zasluga u borbi protiv epidemije malarije. Malo je poznata jedna zanimljiva činjenica vezana za dr Mazzija koji je umro u Splitu od upale pluća, a vječni mir našao je u Imotskom. Kako je dr Lujo Mazzi završio medicinu u Padovi te je bio poznati liječnik u Dalmaciji, pretpostavlja se da ga je Miljenko Smoje iskoristio kao predložak u formiranju čuvenog lika dottura Luigija.
Domenica Mazzi umrla je 08. listopada 1913. godine i vječni mir našla je u Imotskom gdje je sahranjena u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela.

U obiteljskoj kući Radovinovića u Imotskom, čuva se jedan kameni mortar-tarionik nekada u vlasništvu Marije Franceschi Radovinović koji je po svemu sudeći nađen i donesen s lokaliteta Opačac u Prološcu. (Riječ mortar, mortario u hrvatskom jeziku ima značenje mužar, stupa – radi se o nazivima za posude u kojima se ručno melju žitarice i slično, a tarionik je porculanska zdjelica s tučkom, dio laboratorijskog posuđa koje služi za drobljenje) Mjesto nalaza mortara čini ga vrijednim i značajnim, te relevantnim za utvrđivanje ranijih pretpostavki o životu male franjevačke zajednice koja je u svom misionarskom poslanju obitavala na ovom prostoru još na početku 14. st. Na tom mjestu sagradili su samostan, crkvu i utvrdu. Točne okolnosti nalaza danas nisu poznate, za pretpostaviti je da je mortar pronađen u ruševinama spomenute franjevačke crkve i samostana, a prilikom gradnje Gospine kapelice posvećene Blaženoj Djevici Mariji od Ružarija, prilikom gradnje Gospine kapelice posvećene Blaženoj Djevici Mariji od Ružarija, koju je podigla u 18 st. (1719.) obitelj Franceschi. Mortar je veoma dobro sačuvan, napravljen iz jednog komada kamena i to po svemu sudeći domaćeg krečnjaka, što donekle sugerira i mjesto izrade. U gornjem dijelu posuda je četvrtasta s oblo izdubljenim središnjim dijelom, dok je donja trećina mortara konusnog oblika koji završava kružnom osnovom dna. Gornji vanjski plašt podijeljen je u četiri glatke plohe koje na svakom bridu imaju po jednu polukružno oblikovanu istaku ( polukružni stupić) namijenjenu pridržavanju i lakšem manipuliranju posudom, jer mortari su poprilično teški. Visina mu iznosi 17 cm, promjer vanjskog otvora 19 cm, a unutarnjeg 13,5cm, te promjer dna 12,5 cm. Kameni mortari iz srednjovjekovnog razdoblja vrlo su rijetki nalazi u Dalmaciji. Tri slična nađena su u Trogiru i to u ruševinama dviju srednjovjekovnih crkava ili u neposrednoj blizini njih, što automatski nameće i zaključak o njihovoj uporabi i namjeni u crkvi. Međutim jednako su se koristili i u domaćinstvima kao kuhinjsko pomagalo u usitnjavanju hrane i mirodija. Daleko veća primjena bila im je u ljekarništvu pri izradi lijekova, i kao takvi bili u uporabi dugo sve do pojave gotovih industrijskih lijekova, a i nakon toga do danas. Povijest tarionika veže se uz povijest ljekarništva a seže sve od antičkih vremena. Kao arheološki materijal pri istraživanjima, često se nalaze tarionici, čitavi ili samo ulomci, uglavnom napravljeni od keramike. U srednjem vijeku se spominju pod nazivom mortaretti, rađeni su od kamena ili kovine, a bilo je i drvenih. Nešto kasnije izrađivani su se i od mjedi. Težina i čvrstoća materijala bila je presudna u njihovoj izradi jer je bitna za stabilnost posude. Kada govorimo o stilskim karakteristikama mortara s Opačca, on je vrlo skladno oblikovan i jednostavan, bez reljefnih ukrasa kakve imaju na pr. mortari pronađeni u Trogiru. Iako su približno istih ili slični dimenzija, od sličnog kamena, te slično oblikovani (gornji dio četvrtast, donji konusan), kod trogirskih mortara uočljiva je bogata reljefna dekoracija biljnog i cvjetnog motiva, te bočnih polukružnih i klepsidrastih stupića  (stupići u obliku pješčanog sata). Zbog tih karakteristika datiraju se u razdoblje 16-tog i početka 17-tog st. odnosno u renesansno-barokno stilsko razdoblje. Mortar iz Radovinovića kuće nešto je stariji po svojoj oblikovnoj jednostavnosti i skladnoj proporcionalnosti te jedinim ukrasom od četiri profilacije u vidu polukružnih stupića postavljenih na svakoj strani četverokutnog dijela posude, može se datirati u razdoblje kasne gotike, odnosno u konac 14. i početak 15. st. Nema sumnje da je mortar nekada bio u vlasništvu franjevaca na Opačcu i dio inventara njihovog samostana i crkve. Služio im je u crkvi- za usitnjavanje tamjana – ali isto tako mogli su ga koristiti u svojoj samostanskoj ljekarni. Poznato je da su nositelji ljekarstva u srednjem vijeku bili upravo franjevci a njihovi samostani postaju sjedišta medicinske znanosti. U svojim samostanskim vrtovima uzgajali su brojno ljekovito bilje a bili su veliki poznavatelji njihove primjene. Uz svoju bolesnu samostansku braću prvi su liječili svjetovne ljude i tako utrli put prvim hospicijima. Zapisivali su svoja iskustva u liječenju kao i recepte lijekova te su na taj način nastale brojne, u narodu cijenjene ljekaruše. Mnoge od njih su se stoljećima prepisivale, dopunjavale i takve sačuvale do danas.

Prof. Snježana Tonković

Topovska kugla ispaljena s Topane kojom je određena linija razgraničenja čuva se u umjetničkoj zbirci don Ivana Turića u Imotskom, a prethodno je bila više od 260 godina u vlasništvu obitelji Colombani. Prema predaji, nakon potpisivanja Požarevačkog mira 1718. granica između Venecije i Otomanskog Carstva (linija Mocenigo) na području Imotskog određena je ispaljivanjem topovske kugle s imotske utvrde Topana. Zbog polukružnog padanja topovske kugle današnja hrvatska granica sa susjednom državom Bosnom i Hercegovinom oko Imotskog ima upravo takav, polukružni oblik. Supruga  Jakova Colombani (1922.),  Anđa Colombani prenijela je don Ivanu Turiću usmenu predaju o načinu kako je topovska kugla dospijela u vlasništvo obitelji Colombani. Naime kuglu su u dijelu Imotskog polja gdje je ispaljena danima tražili ljudi koje su poslali Colomban de Colombani (1690.), mletački časnik koji je doselio u Imotski i vojskovođa Zuane de Franceschi (1673.–1741.). Kuglu je prvi pronašao netko od Colombanovih ljudi na žalost Franceschija te su se dvije moćne obitelji posvađale zbog topovske kugle i nikad poslije nisu bili u dobrim odnosima. Anđa Colombani poklonila je kuglu don Ivanu Turiću pod uvjetom da nikome ne prenosi pozadinu priče o svađi dviju obitelji dok ona bude živa.

Konačni dokument o Mletačko-turskom razgraničenju potpisan je prije 298 godina, 8. lipnja 1721. godine.
Daje se dio teksta o mletačko-turskom razgraničenju autora Milana Glibote objavljen u Imotskim novinama br.1. od 14.08.2004.
…Pregovori kojima je uspostavljen Požarevački mir započeli su 5. lipnja 1718. godine pod šatorima kod Požarevca, a zaključeni su 21. srpnja iste godine. Tursko-austrijska granica duž teritorija Bosanskog ejaleta uspostavljena je vrlo brzo, 11. listopada 1719. godine. Mletačko-tursko razgraničenje išlo je daleko sporije. Tek 23. listopada u Sutorini se sastala mletačka i turska komisija za razgraničenje, tursku stranu zastupao je Mehmed efendija Šaba, a mletačku generalni providur Alvise Mocenigo III. Konačni dokument o razgraničenju potpisan je 8. lipnja 1721. godine i granica koja je tada kroz Imotsku krajinu povučena ostala je do danas. Požarevačkim mirom određeno je da je Imotska krajina pripala Mlečanima, međutim pri razgraničenju dogodilo se nešto drugo. Mletački mjernik Gavrović podmićen turskim zlatom, s 200 tisuća dukata iskrivio je granicu, na tursku korist otgrnuvši veći jugoistočni dio Imotskog polja pripojivši ga zajedno sa selima koja ga okružuju te predjelima oko Posušja Bosanskom ejaletu. Sjevorazapadni dio Imotskog polja u sastavu Mletačke Dalmacije prostirao se na površini od 46 km2, a dio koji je pripao Bosanskom ejaletu imao je površinu 49 km2….

Ptičice, “tičice” izrađene za  Cvjetnicu 2019. godine u Imotskom u obitelji Katije Nikolić. Cijela obitelj Nikolić izrađuje “tičice” svake godine za Cvitnicu te na taj način nastoje održati tu staru, lijepu imotsku tradiciju. Članovi obitelji Nikolić su jedini u Imotskom koji su se odvažili izrađivati i druge ukrase od smokvine srčike, križeve, skalice, trnove krune, čak i kliješta. Danas je na portalu 24 sata objavljen intervju sa Nenukom i Katijom Nikolić pod naslovom “Stoljetna tradicija ukrašavanja maslinovih grana u Imotskom” u kojem među ostalim Katijina svekrva, gđa Nenuka Nikolić kazuje da je kao djevojčica živeći među imotskim kamenim kućama i kalama vireći kroz drvena vrata susjedne avlije šjore Rine Mirošević pokušavala saznati kako šjora Rina porijeklom Talijanka izrađuje malene golubice, tičice. Šjora Rina Mirošević izrađivala je tičice i onda ih rado poklanjala, ali je ljubomorno čuvala način izrade od drugih te nikome nije željela prenijeti vještinu izrade golubica, tičica naučenu od majke Angeline de Rosignoli koja je nakon udaje za Antonija Miroshevicha došla živjeti u Imotski. Nenuka je bila znatiželjna i stalno dosađivala Rini koja joj je ipak pokazala način izrade baš kao Ćelestini Dunda i nekim drugim tadašnjim imotskim djevojčicama. Nenuka i Katija Nikolić i dalje prenose na mlađe generacije umijeće izrade “tičica” i na taj način čuvaju od zaborava ovu prekrasnu tradiciju dugu više od stotrideset godina koju su donijele talijanske obitelji doseljavanjem u Imotski.

Danas se obilježava Svjetski dan radija. Spomen je to na početak emitiranja UN-ova radija, koji je porukom “Ovo su Ujedinjeni narodi. Obraćamo se ljudima svijeta”, počeo emitiranje 13. veljače 1946.godine. Radio (u starijoj literaturi krugoval) izumljen je 1913. godine, a redovito je prenošenje počelo u SAD-u 1920.godine. Signal Radio Zagreba, prve radio stanice na području ex YU krenuo je 15.5.1926.godine sa zgrade na Markovom trgu Radio stanica Zagreb je od svog početka do danas pod različitim nazivima djelovala čak u 5 država., a kada je započela sa emitiranjem na području tadašnje države bilo je svega 290 pretplatnika.

Na fotografiji radio u kući Radovinović u Imotskom

Mramorni Gospin oltar u crkvi svetog Frane u Imotskom izrađen u radionici Pavla Bilinića u Splitu. Gospin oltar je svojoj crkvi darovao hrvatski rodoljub, profesor don Nikola Ivanović (1835.-1925.), a krasi ga sika Gospe od Zdravlja, uspjela kopija Madonne della Salute iz crkve u Veneciji. Sliku je kao poklon crkvi prigodom prenosa starodrevnog imotskog samostana u slobodni grad Imotski poslao iz Venecije 1738. godine književnik i narodni mučenik fra Filip Grabovac (1697.-1749.) koji je umro na otočiću Santo Spirito u venecijanskoj luci. Gvardijan fra Felicije Luetić dao je 1864. godine za Gospinu sliku izraditi krasan srebrni okvir, majstorski rad umjetničke radionice u Brescii po nacrtu izrađenom u Veneciji, a koji se čuva u samostanu. Prva misa na Gospinom oltaru rečena je na Malu Gospu 1903. godine.

Kava ima i svoj dan, 1. listopada kada se obilježava Međunarodni dan kave. Kava je poziv na druženje, predah, utjeha i prvo na što većina ljudi pomisli kad ujutro otvori oči.
Na fotografiji je servis za kavu iz kuće Radovinović u Imotskom kupljen u Japanu prije više od 120 godina.

Večernja procesija Velikog petka sa Svetotajstvom u imotskom kao i u ostalim dalmatinskim gradovima običaj je koji je ostao nakon vladavine Venecije. Procesija sa križem u Imotskom išla je sve do 1945. godine iz crkvice na Topani kroz grad prema crkvi sv. Frane. Luigi Vrdoljak bi započeo pjevati svojim ugodnim glasom „Muku gorku Gospodina Isukrsta Božjeg Sina“, a odgovarali su mu drugi pjevači Frane i Iko Mostarčić, Martin Vodanović, Čelani, a iznad svih Ante Valdevit Cokan. Prozori imotskih kuća bili su iskićeni gorućim svijećama, a koji običaj su mnoge obitelji zadržale i nakon što je procesija bila ukinuta. Imotske ulice osvjetljavale su petrolejke i ćulci od luga, a općinska policija držala je red. Do 1930. godine procesija je išla oko Modrog jezera, Pjacom do kavane, uza skaline gornjom ulicom do gostionice Šime Poštenjaka koji je nosio križ na čelu procesije. Šime bi u prozor svoje gostionice stavio bocun vina, a kad bi se primakao napio bi se jer koliko vina popije toliko će dobiti krvi. U procesiji su sudjelovali i fladelanti, javni pokornici odjeveni u crne mantije, prekrivena lica nosili su teške šuplje križeve napunjene kamenjem, duge štange provučene kroz rukave i nije se znalo tko su. Kad bi procesija stigla u crkvu započeli bi obredi Velikog petka. S pulpita slavni imotski nadučitelj i ravnatelj Građanske škole Anđeo Anđule Bitanga pjevao je Muku po Ivanu, a svojim tankovitim ugodnim glasom držao se točno napjeva. Pjevači su mu po ustaljenim arijama odgovarali, a bilo je ugodno slušati.

Ptičice “tičice” izrađene za Cvjetnicu 2018. godine u Imotskom u obitelji Katije Nikolić. Svi članovi obitelji Nikolić sa mnogo strpljivosti i kreativnosti izrađuju svake godine za Cvjetnicu tičice od srčike mladice smokve kojima se ukrašavaju maslinove grančice. I zato Katija hvala Vam na ljubavi i trudu kojim nastojite održati taj stari, gotovo zaboravljeni imotski običaj za buduće generacije.

Fotografija u vlasništvu Katije Nikolić