Estera Mirošević na fotografiji snimljenoj 1910. godine u Imotskom sjedi uz Thonet-ov stolac. Stoga je zgodna prilika podsjetiti na jedan od najprodavanijih komada namještaja 19-og. stoljeća koji je dosegao višemilijunsku prodaju i ništa ni do danas nije nadmašilo slavu Thonet stolaca. Ujedno neka bude podsjetnik svima onima koji imaju tavane, podrume i skrivene kutke svojih kuća, da tamo zavire i dobro ih pretraže. Sretnici koji pronađu Thonetov stolac, ne bi smjeli štedjeti na obnovi i restauraciji, jer će on savršeno pristajati u svakom interijeru i uz najmoderniji namještaj. I nakon 150 godina ovaj „starac“ plijeni pozornost i nije izgubio nimalo na svom šarmu i dopadljivosti, pogotovu ako imate sreću namjeriti se na onaj koji ima mrežasto-slamnati naslon ili sjedalo.(Danas ih proizvodi Ikea, ali ipak original je nezamjenjiv). Thonetovi stolci proizvodili su se kod nas u Varaždinu od 1923.godine. Te godine se varaždinska tvornica Mundus spojila s Thonetovom sa sjedištem u Švicarskoj te su nastavili s proizvodnjom stolaca i namještaja od savijenog drva. Vjerujem kako većina do danas sačuvanih stolaca u nas potječe upravo iz tog vremena. Michael Thonet je dizajner s tvornicom namještaja u Njemačkoj koju je osnovao 1861. god. Proslavio se dizajniranjem više tipova stolica od kojih su samo dva modela postali svjetskim klasicima. Thonet-ov stolac sastavljen je od 5 elemenata koji su se tako transportirali a onda na licu mjesta sastavljali. Smanjenjem opsega zauzimali su malo prostora u transportu, time pojeftinili troškove prijevoza a i tržišnu cijenu stolca. Za izradu koristili su bukovinu koja je omogućavala fleksibilno savijanje po staroj metodi bačvara koji su je koristili u savijanju drva u procesu izrade bačava. Moderan pristup ovim starim znanjima koje je Thonet iskoristio uz svoj vrhunski dizajn i inovativnu konstrukciju stolca pridonijeli su popularnosti i svjetskoj slavi „… ovoj najpametnijoj stvari koju je čovjek izmislio“ (Le Corbusier-arhitekt, slikar i pisac).

Prisjetimo se kada smo zadnji put napisali ili dobili ručno pisano pismo ili razglednicu? Osim hrpe računa, koja nam svakodnevno pristiže, druge pošte niti nema. Zašto bi gubili vrijeme za pisanjem pisma kad svaku poruku pošaljemo bilo gdje u svijet u svega nekoliko sekundi? Posebnost pisama je ta što su ona materijalna, opipljiva i kroz njih možemo osjetiti energiju i emocije osobe koja ih je poslala. Iako pisma i razglednice za većinu znanstvenika nisu vjerodostojan povijesni izvor, ona su izuzetno važna jer mogu pružiti obilje podataka te su dragocjeni izvori za ekonomsku, političku, pravnu i kulturnu povijest. Stara su pisma i razglednice kao dio obiteljskog arhiva prvorazredni svjedoci vemena u kojem su nastali.

Dio knjižnog fonda knjižnice imotske obitelji Radovinović Jagul (ex. Bitanga) i s njima rodbinski povezanih obitelji: Lusnik, Franceschi, Mladinov, Carminatti, Nonveiller i drugih. Najveći broj knjiga u odlično sačuvanoj knjižnici tiskan je na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku, pojedine na drugim jezicima, a veći dio fonda čine knjige tiskane u 19. stoljeću. Fond knjižnice čine djela s područja medicine, prava, politike, agronomije, povijesti kao i enciklopedije, rječnici, pisma, različiti dokumenti, diplome i drugo. Knjižni fond svjedoči visokom obrazovanju, zavidnoj kulturnoj, estetskoj i umjetničkoj osviještenosti obitelji kao i njezine pripadnosti ponajprije gospodarskoj i kulturnoj, a zatim i političkoj eliti. Knjižnica imotske obitelji Radovinović primjer je obiteljske knjižnice koja je nastajala gotovo 200 godina, a ukazuje na različite intelektualne i umjetničke interese pojedinih članova obitelji koji su na knjigama često potpisani što doprinosi boljem upoznavanju obiteljske povijesti.

Anamaria Marušić Tonković

 

Golubica koju je krajem 1990.-ih izradila Celestina Ćela Dunda (1923.-2001.). Jedan od starih imotskih običaja vezan uz Cvjetnicu koji potječe od 19. stoljeća je izrada golubica, simbola Duha svetoga. Katarina Rina Mirošević (1882.-1973.) prva ih je počela raditi, a vještinu izrade golubica Rina je naučila od majke Talijanke iz Splita Angeline de Rosignoli koja je nakon udaje za Antonija Miroshevicha došla živjeti u Imotski. Rina je golubice radila do duboke starosti i dok je ruke nisu počele boljeti. Po sjećanju Ćelinih sestara Emilije (1922.) i Milene (1925.-2019.) Ćela je kao djevojčica znatiželjno virila kroz drvena vrata i na lijepu kamenu kuću Rine Mirošević da bi vidjela kako šjora Rina izrađuje malene golubice. Iako je Rina rado poklanjala golubice ljubomorno je čuvala način izrade od drugih te nikome nije željela prenijeti vještinu izrade. Međutim po kazivanju Ćelinih ponosnih sestara koje su i poslije niza godina bile ljute na sebičnu Rinu, umjetnički talentirana i dobrog oka Ćela je uspila vidjeti kako Rina izrađuje golubice. Plemenita i draga Ćela Dunda golubice je godinama sama izrađivala i za razliku od Rine Mirošević to iskustvo rado prenosila drugima. Na području Imotskog, uz golubice, s vremenom su se od srčike smokve počela izrađivati i oruđa Kristove muke – „Arma Christi“. Ćela Dunda je sa sestrom Emilijom prije II svjetskog rata sve do 1960.-ih među ostalim radila i cvijeće od krep papira za vjenčanja, sprovode i druge prigode jer ljudi nisu imali mogućnosti kao ni novca za kupovinu svježeg cvijeća. Poslije su vrijedne ruke sestara Dunda nastavile izrađivati aranžmane od svježeg cvijeća. Boris Pervan u Sjećanjima na imotske sride piše:”Momci opet, štaš govorit, posli leve, uvatili bi se pod ruke, nakrivili kapu ispod koje je virio čuperak ricaste kose, na grudima cvit od krep papira što su kupili u Dundinih i ganga iz svega glasa: “Jamilo me, jamilo me, ćaćina mu toga, tri godine nije više moga”.

Anamaria Marušić Tonković

 

 

Kameni mortar-tarionik iz kuće Radovinović pronađen u ruševinama franjevačke crkve i samostana na Opačcu, a prilikom gradnje Gospine kapelice posvećene Blaženoj Djevici Mariji od Ružarija, podignute u 18 st. (Riječ mortar, mortario u hrvatskom jeziku ima značenje mužar, stupa – radi se o nazivima za posude u kojima se ručno melju žitarice i slično, a tarionik je porculanska zdjelica s tučkom, dio laboratorijskog posuđa koje služi za drobljenje.) Mortar iz Radovinovića kuće koji je bio u vlasništvu Marije Franceschi Radovinović može se datirati u razdoblja kasne gotike, odnosno u konac 14. i početak 15. st. Mjesto nalaza mortara čini ga vrijednim i značajnim, te relevantnim za utvrđivanje ranijih pretpostavki o životu male franjevačke zajednice koja je u svom misionarskom poslanju obitavala na ovom prostoru još na početku 14. st. Nema sumnje da je mortar nekada bio u vlasništvu franjevaca na Opačcu i dio inventara njihovog samostana i crkve. Služio im je u crkvi- za usitnjavanje tamjana – ali isto tako mogli su ga koristiti u svojoj samostanskoj ljekarni. Poznato je da su nositelji ljekarstva u srednjem vijeku bili upravo franjevci a njihovi samostani postaju sjedišta medicinske znanosti. U svojim samostanskim vrtovima uzgajali su brojno ljekovito bilje a bili su veliki poznavatelji njihove primjene. Uz svoju bolesnu samostansku braću prvi su liječili svjetovne ljude i tako utrli put prvim hospicijima. Zapisivali su svoja iskustva u liječenju kao i recepte lijekova te su na taj način nastale brojne, u narodu cijenjene ljekaruše. Mnoge od njih su se
stoljećima prepisivale, dopunjavale i takve sačuvale do danas. Možda nije na odmet ovdje spomenuti još jednu posudu s prostora Imotske krajine koja se koristila u ljekarstvu, a čije mjesto nalaza zasada ostaje nepoznato pretpostavljam negdje u blizini Vrljike jer ima na stjenkama dosta nataloženog kalcita što govori da je dugo boravila u vodi. To je keramička posuda poznata pod nazivom allbarello, a služila je za čuvanje ljekarničkih pripravaka-droga, datira se u 15 st., uvezena je iz Italije. Danas se nalazi u Zavičajnom muzeju u Imotskom. Prilikom sustavnih arheoloških istraživanja samostana i crkve na Opačcu pronađena je jedna dosta oštećena medicinska pinceta – također sada u Zavičajnom muzeju. Pincete su važan apotekarski i medicinski pribor, namjenom i izgledom nisu se mijenjale od rimskog razdoblja do danas.
Svakako da svi ovdje spomenuti predmeti uz gore opisani mortar, ako tomu još pridodamo i neke sačuvane rukopise ljekaruša, čine važan doprinos proučavanju razvoja ljekarništva i prvih medicinskih početaka, te općenito skrbi o zdravlju ljudi na prostoru Imotskog i Krajine. Jezgru tih začetaka činila je srednjovjekovna samostanska zajednica franjevaca na Opačcu.

Snježana Tonković

 

Komoda od orahovine sa mramornom pločom, dio spavaće sobe naručene i dopremljene iz Venecije 1879. godine prilikom udaje Mariette Lusnik za dr Augustina Bitangu u kući Radovinović Jagul u Imotskom.

 

Od dana kada su internet i mobilni telefoni ušli u naše živote, stari dobri običaj slanja novogodišnjih čestitki gotovo je nestao. Većina nas teško će se sjetiti kada je zadnji put čestitku poslala ili primila, no s radošću evociramo osjećaj ugode koji bi nas nekoć preplavio kada bismo u poštanskom sandučiću pronašli čestitku, a na njezinoj je poleđini pisani trag lijepih želja nekoga kome smo dragi.
Stoga evo poleđine razglednice koju je iz Mostara na današnji dan prije 108 godina, 29. prosinca 1911. godine Korčulanin, dr Lavoslav Ivančević poslao u Imotski zaručnici Gospođici Mileni Bitanga. Lavoslav osim što Mileni čestita Novu godinu, piše da mu je prijatelj obitelji Bitanga, dr Mazzi (dr. Domenico-Luigi Giuseppe Mazzi, sin dr Antonija rođ. u Imotskom 1861., a umro 1938., odvjetnik u Mostaru i narodni zastupnik) izručio njene pozdrave.Tekst razglednice zbog načina kojim Lavoslav oslovljava Milenu pišući osobne zamjenice velikim slovom kao znakom poštovanja, a koji u najvećem dijelu danas više nije u uporabi izdvaja se kao zanimljivost prošlog vremena i kulturoloških navika.
Mostar 29 XII 911.

Mila i draga Mileno!

Danas mi je Dr Mazzi izručio mile Tvoje pozdrave kao također i sa strane Tvog pape (dr Augustin Bitanga) te svih Tvojih. Javit ću Ti se uskoro opširnije, a sad Ti želim sretnu novu godinu, tako isto i svim Tvojim. Javi se odmah! Ljubi Te Tvoj Lavoslav

Betlehem koji je ručno izradio od drveta Vojo Vučemilović 1956. godine. Vojin Betlehem je bio izložen na Božićnoj izložbi u Zavičajnom muzeju u Imotskom koju je postavila Snježana Tonković, a održanoj 2004. godine. U Imotskom je bilo nekoliko obitelji koje su se isticale u izradi božičnih jaslica, ali Vojo Vučemilović bio je najbolji i nitko ga do danas nije nadmašio.. Vojo je izrađivao razne umjetnine ali posebnu je pažnju posvećivao Božiću te su njegove jaslice bile najljepše u Imotskom. Prilikom izrade jaslica u dvorištu kuće Voje Vučemilovića skupila bi se zadivljena djeca iz susjedstva i gledala kako se stvara Betlehem sa malim isusom, potokom, jezerima, vatrama itd. Odvjetnik dr Ante Jerković umjetnički talentiran bio je majstor u izradi božičnih jaslica, sam je izrađivao kipove od pečene gline koji su sačuvani u njegovoj kući punoj umjetničkih slika kojima je darivao prijatelje. Poznati imotski brico Toni Tadić dugo se pripremao za Božić, njegove jaslice bile su remek djelo, tako je dolaskom struje izradio za jaslice mlinicu u kojoj se vrtio mlin. Kako je Toni bio glazbeno nadaren znao je glazbu i pjesmu inkorporirati u svoju umjetnine. Stanko Vrčić i nekoliko drugih Imoćana pokušali su izrađivati jaslice popun gore navedenih ali nitko tako majstorski. Svi oni sada slave Božić na nebesima.

Vojin Betlehem u vlasništvu njegovog sina dr Ante Vučemilovića

 

Fra Stipan Vrljić jedan od najzaslužnijih imotskih franjevaca rođen je 1677. godine u Svetigori, a umro je 13. prosinca 1742. godine u Imotskom. Fra Stipan Vrljić koji je filozofsko teološke studije svršio u inozemstvu istakao se kao nastavnik, propovijednik, dušobrižnik, upravnik, osnivač i graditelj dvaju samostana, vođa naroda te ljetopisac. Na povijesnu pozornicu stupa 1715. godine kao zadnji gvardijan na Otoku Prološkog blata. Najpotresniji događaj Vrljićeve starješinske službe, a bez sumnje i cijelog njegovog života je napuštanje starog samostana na Otoku Prološkog blata u početku tursko mletačkog rata 1715. godine……Vrljić je nakon vijećanja sa provincijalom i imotskim fratrima odlučio pred Turcima bježati u Omiš. I prve zimske noći krajem siječnja 1715. g. po velikom snijegu-piše ljetopisac, uz pratnju od 50 naoružanih ljudi meštar fra Filip Rupčić i župnik fra Marko Garić prenesoše najprije crkvene stvari. Druge noći uz pratnju šezdeset naoružanih junaka preniješe ostale samostanske stvari. Konačno je 22. 04. 1715. g. i Vrljić zadnji napustio Imotsku krajinu i došao braći u Rogoznicu gdje su se privremeno nastanili u kući Zuane de Franceschi (Ivice Perinovića) u Dobrču (danas Pisak), a 13. 07. 1716. g. postavi temelje novog imotskog samostana kod Gospe od Skalica u Omišu. Župnik vojničke župe Gospe od Anđela u imotskoj tvrđavi postao je 03. 08. 1717. g. s mjesečnom plaćom od 10 dukata i komadom kruha dnevno, a župnik gradske župe sv. Frane postaje 1728. g. da bi 1740. g. kao gvardijan došao na čelo imotskog samostana kojem je utemeljitelj. Na dužnosti gvardijana imotskog samostana umro je 13. prosinca 1742. godine. Pokopan je u ondašnjoj imotskoj staroj crkvi, a danas se ne zna za točnu lokaciju Vrljićevog groba jer ničim nije bio označen. Fra Stipan Vrljić je kao osnivač samostana u Omišu učinio djelo osobite povijesne i kulturne važnosti, a to je „Arkivalna knjiga” omiškog samostana, pisano svjedočanstvo o svršetku samostana na Otoku Prološkoga blata koju je Vrljić počeo pisati bosančicom…..

Izvor: dr. fra Karlo Jurišić “Život i rad fra Stipana Vrljića, Imoćanina”, preuzet dio teksta
Na fotografiji je Vrljićev misal okovan u srebro koji se čuva u omiškom samostanu

Nedavno sam u Slobodnoj Dalmaciji pročitala zanimljiv članak o mladoj poduzetnici Jeleni Brkić i njenom momku Srđanu Popari, koji se u malom mjestu Dalmatinske zagore bave proizvodnjom prirodne kozmetike. Njihov sapun nazvan je „Silvan“ prema drevnom ilirskom božanstvu zaštitniku prirode. Dospio je i do stranica slavnog modnog časopisa Vogue. Taj članak podsjetio me da sam dolazeći u Imotski za vrijeme školskih praznika svjedočila domaćoj proizvodnji sapuna. Naša stara kuća (Lovre Vučemilovića) na Pazaru u avliji ima pomoćnu zgradu u kojoj postoji prostorija takozvana rakižinica u kojoj se pekla rakija i gdje se i do danas sačuvao komin na kojem je Zorka Rebić, žena Mačana iz Vinjana radila sapun. Kao da je i danas vidim onako znojnu i crvenu kako satima miješa smjesu za sapun. Jer za proizvodnju domaćeg sapuna treba osim materijala imati i puno strpljenja potrebna je masnoća najčešće loj, soda kauštika i obavezno kišnica. Kuha se na tihoj vatri nekoliko sati miješajući neprestano i uvijek u istom smjeru. Kada smjesa postane kašasta dodaje se šaka kuhinjske soli da se odvoji voda. Sapun je gotov kada postane proziran i gust kao med. Odmakne se od vatre da otpoćine. Zatim se ulijeva u drveni kalup koji je obložen mokrom krpom. Nakon nekoliko dana reže se u željene oblike i još neko vrijeme se suši na zračnom mjestu. Današnja proizvodnja sapuna bitno je poboljšana i usavršena, a s raznim dodacima dobiju se raznovrsni sapuni. Da bismo imali sapun nije više potrebno satima stajati uz komin dovoljno je otići do najbliže samoposluge.