Imotski franjevci fra Mirko Buljac, fra Vjeko Vrčić, fra Nikola Bilić i fra Ćiro Ujević 1965. godine na otočiću uz do danas sačuvani natpis, uklesan u živi kamen “OVO-A.D. 1609 F.M.R-NEKA se zna” sa strjelicom koja ide od istoka prema zapadu upozoravajući na ponor prikazan rupicom udubljenom u kamenu. Narodna predaja u inicijalima vidi ime fra Mije Runovića koji se 1623. godine spominje kao učitelj đaka koji su se pripremali za redovništvo.

Fotografija u arhivi imotskog samostana

U Modrom jezeru 1959. godine, s lijeva sjede tri prekrasne imotske cure, Jezeranke: Gordana Rako Radić, Katica Ostojić Pezo i Marija Nikolić.

Fotografirao Borislav Ostojić

Fotografija u vlasništvu Gordane Radić

Crkvica Gospe od Ružarija na Opačcu. Oko crkvice se na Veliku Gospu obavlja zavjet, a u narodu se do danas sačuvao spomen da treba obaviti zavjet prije izlaska sunca ” da ne bi Turčin došao”.

“Ali žene od Turskih vremena
navikoše guliti koljena
oko stare crkve kod Izvora
Lizuć mole prije nego zora
ne odagna pomrčinu noći,
jerbo Turčin u zoru će doći.
Tako, rode i u naše doba
žene mile pred zoru ko sjene,
da bi mrakom zavjet izvršile
i nestale poput morske pjene.”

Crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju gdje se zadnjih dvadesetak godina, svake godine 16. srpnja održava misa u posebnom ugođaju i uz blagi povjetarac koji redovito puše. Po oslobođenju Imotskog od Turaka 1717. godine Mlečani su dali fratrima zemljište za gradnju župske kuće i crkve, a gvardijan fra Stipan Grubišić 1742. godine kupio je ogradu ispod samostana. Kad se započela graditi nova crkva, odlučilo se groblje prenijeti iz Varoši u fratarsku ogradu na dio zemljišta koji je pripadao Ivaniševićima Đombama te je groblje prozvano „Đombuša”. Gvardijan fra Ante Perić započeo je 1859. godine uređivati novo groblje za imotsku župu te je najvjerojatnije 1866. godine dovršio gradnju groblja i svečano podigao crkvicu s mrtvačnicom ispod nje posvećenu Gospi Karmelskoj. Crkvica u kojoj je lijepa slika Gospe Karmelske nepoznatog autora otvara svoja vrata dva puta godišnje, na blagdan Gospe Karmelske i na Dušni dan 02. studenog.
Karmel je gora uz obalu Sredozemnog mora u Palestini, a ime u prijevodu znači voćnjak ili plodna vrtna zemlja. Pobožnost prema Gospi Karmelskoj uz pomoć fratara ostala je prisutna i u Imotskom, a Imoćani vjerni ovoj marijanskoj tradiciji baš kao i vjetar koji puše svake godine vjeruju da sudjelovanjem u misi na blagdan Gospe Karmelske mogu od Gospe izmoliti sebi Božji blagoslov, a vječni pokoj svima koji su preminuli u nadi uskrsnuća.

Dalibor Rako (1927.-1996.) jedan od najboljih imotskih skakača svih vremena (u prvom planu) i nepoznati mladić skaču s litica Modrog jezera 1949. godine. Dalibor Rako izuzetan sportaš, nogometaš, rukometaš, gimnastičar nakon odlaska iz Imotskog i dalje je ljeti redovito dolazio u rodni gradić gdje bi uživao vježbajući u skokovima u Modro jezero s 30 i više metara, u čemu je zadugo bio nenadmašiv. Time je u najljepšem obliku dolazila do izražaja vještina, hrabrost i virtuoznost Dalibora Rake, stoji u njegovu životopisu.
Imotskim jezerskim pticama, neustrašivim nebeskim letačima posvećena je pjesma „Imotske jezerske tice“
“Visina, modrina, stine pune dice, jata imotske lipote, jezerske tice.
Veru se lito cilo, penju, puzu uz strminu, onda polete ko iz gnjizda u dubinu, u modrinu.
U nji nema nikad straja, jedan drugom puno sliči, junaci mali, Imotski sokolići”.

Ante Tonći Franceschi (1942.-15.08.1978.) na skalinama kuće Radovinović Jagul 1964. godine. Tonći Franceschi oženjen za Olgu Divić otac je trojice sinova: Ivice, Marija i Vjeke koje je nažalost prerano napustio. Uz Tonća djeca Marice i kapetana Zane Franceschi su: Anamaria Anisja (1938.-2018.), Vjeko Josip (1941.-2017.), Marija Maja (1941.-1972.), Ivica (1945.-1964.) i Zlatka (1951.).

Lipanj, 2019. godine, ispred zatvorenih ulaznih vrata čuvene imotske Gradske kavane smještene u kamenoj kući na Pjaci koja je po Katastru iz 1725. godine pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obiteljima Ciciliani, Sučić, Marče i Bitto. Kavana je sagrađena 1874.godine i prvi vlasnik je bio Talijan, a 1930. godine Bartol Ciciliani, Slava Sučić, Marko Marče i pl.dr. Guilijus Bitto (doselio iz Gradačca i oženio Virginiju Marče, tetku vetrinara Mate Marče)  kupili su kavanu od Talijana. Kako navodi Ante Ujević u Knjizi “Imotska krajina” (1954.) godine hrvatska kavana 1894. godine prelazi u prostorije bivšeg Casina zaslugom trgovca Marka Dunde i ostalih imotskih rodoljuba. Arhitekt Ljubo Ciciliani projektirao je 1932. godine uz kavanu i gornji kat u Narodnu knjižnicu po ugledu na sve austrougarske kavane diljem naših krajeva. Ulaz u čitaonicu bio je predviđen iznutra, na mjestu šanka. Gradska kavana od kraja 19. stoljeća bila je statusni simbol Imotskog, dnevni boravak njegovih stanovnika. Nakon prvog vlasnika Talijana kavanu je vodio Šimun Rako Jurkan koji je poginuo u I. svjetskom ratu pa je njegova supruga Manda nastavila obiteljski posao. Boško Ćosić preuzima kavanu 1953. godine i vodi je do smrti 1965. godine, a supruga Anka nastavlja posao još dvije godine. Nakon smrti zadnjeg voditelja kavane Ante Đuke Krisa zatvorila su se masivna drvena vrata, a ostale uspomene i nad vratima polovica kamene ploče sa ostatkom natpisa, kako simbolično Kava. Unutar kavane među drvenim stolovima, stolicama i dugim šankom bio je postavljen stol za karambol donesen iz Italije koji je netragom nestao prije 3 godine, a na zidu nasuprot ulazu visilo je veliko kristalno ogledalo s reklamom boce domaćeg Vlahova proizvedenog u čuvenoj zadarskoj tvornici Maraska koje je dobio Bariša Ciciliani za svoje trgovačke poslove sa Maraskom. Nakon konfiskacije 1945. godine općina je kavanu dala u najam i do povrata i1997. godine nitko nije bio vlasnikom. U kavani su se održavali plesovi, modne revije, birale najbolje maske u Pokladama, u njoj su se zaručivali imotski parovi, tu se plakalo, tugovalo i smijalo. U imotsku kavanu svakodnevno su dolazili Imoćani: Slavo Rako, dr. Ante Jerković, dr. Ivan Ujević, prof. Bilić, prof. Mastilica, šjor Toni Tadić, Fulgencije Fuđo Vučemilović baš kao i njihovi slavni sugrađani: Tin Ujević, Dinko Štambak, Vlade Gotovac, Mate Parlov.…

Imotski, ulaz u tvrđavu Topana 06. travnja 1947. godine. Na fotografiji s desna: Anka Radovinović, Tonći Ivanović i Marica Kusić.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Druga je godišnjica smrti kapetana Vjeke Franceschi (Perinuša, 11. srpnja 1941.- SAD, 30. siječnja 2017.), najstarijeg sina kapetana Zane Franceschi, prvog školovanog imotskog pomorca.
“I m ready to go anywhere, I m ready for to fade Into my own parade, cast your dancing spell my way I promise to go under it Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me I m not sleepy and there is no place I m going to…”
I u avliji kuće Radovinović Jagul u Imotskom. Stoje s lijeva: Ivica (1945.-1964.), Vjeko i Tonći (1942.-1978.).

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.

Josip Pupaćić

Izvor. Obiteljska arhiva

Umrla je Milena Dunda (07.04.1925.-28.01.2019.), kroničarka Imotskog i od malih nogu sudionica cjelokupnog života jednog gradića. Sestre Dunda osim Mire, Ana, Ćela, Emilija i Milena se nisu udavale i sve su sačuvale usmenom predajom brojne zanimljive, tragične, komične, ljubavne i ine priče iz starih imotskih obitelji, kao i gotovo zaboravljenim imotskim tradicijama vezanim uz svakodnevni život. Milena i Emilija su svima koji su to željeli kazivale nepoznate činjenice iz povijesti Imotskoga kao što su bile i pomagačice u prepoznavanju naših umrlih sugrađana na starim fotografijama. Koliko puta bi mi Milena ili Emilija usmeno ili na telefon strpljivo govorile o gotovo zaboravljenim imotskim običajima ili nekim nepoznatim obiteljskim odnosima. Zanimljivo je kazivanje Emilije i Milene Dunda o svakodnevnom pozdravljanju Mariči Mirošević i Lele Colombani sa „Bongiorno Lela“ i „Adio Mariči“ koje su kao mala djeca slušali prije ranojutarnje mise iz svoje kuće u blizini kao i dugogodišnjim zategnutim odnosima između obitelji Colombani i Bitanga kojima Colombani nisu oprostili podizanje kuće ispred njihove. Milena je kao i brat Sveto bila amaterska glumica koja je imala nekoliko scena u Vrdoljakovim filmu “Ljubav i poneka psovka” (1969.) snimanom na imotskim lokacijama. Vrt sestara Dunda uvijek je bio pun različitog cvijeća koje bi rado poklonile, a poslije je Milena sa ljubavlju na balkonu svoje kuće njegovala đirane različitih boja na koje su svi bili ljubomorni. Milena je bila talentirana plesačica, po kazivanju starijih kao prava balerina s kojom su svi rado plesali na nakadašnjim čuvenim Imotskim plesovima. Milenini roditelji su Petar Pjero Dunda i Matilda Vicić, a njenih osmoro braće i sestara su: Ana (1910. ), Ivo (1912.), Radivoj (1919.), Mira (1920.), Emilija (1921), Celestina Ćela (1923.), Tonći (1927.) i Sveto (1930.). Odlaskom Milene njena sestra devedesetosmogodišnja Emilija je jedina živuća od braće i sestara Dunda.
Draga Milena počivaj u miru Božjem u svom Imotskom koji si toliko voljela!