Imotski, pogled na Pjacu sa prozora kuće dr. Ike Jerkovića 1990-ih. Kuću Jerković sagradio je veleposjednik Josip Bolis, venecijanski doseljenik koji se 1825. godine vjenčao sa Ružom Bitanga. Njihova kći Jela udala se za dr. Iku Jerkovića koji je kuću modernizirao i podigao treći kat.
..MI imotski vatrogasci
Vatru što sijeva ko grom
Gasimo željom da junačkim djelom
Spasimo mili dom.
Izvor: Arhiva prof. Gordane Radić
Na dan sv. Josipa 1892. godine rođen je u Podbabskim Zmijavcima Josip Joko Tonković (19.03.1892.-25.05.1975.) i kao da mu je sudbina odredila da preko zaštitnika rada i radnika bude tijekom čitavoga životnog vijeka vrijedni, ustrajni i strpljivi radnik. Josip je zanimljivim načinom opisivao pojedine događaje, duhovito prepričivao razne anegdote, te zgode vezane za pojedine ljude iz našeg kraja. Navodi se njegovo kazivanje o Mati Ćapinu, stricu fra Ivana Tonkovića:
„U prvo vrime naši stariji išli su na rađu u Mostar i Primorje. Ritko koji bi priša na Brač, bojali su se mora. Ali koji bi priša, dobro bi se omrsio. Za misec dana donio bi kući tri-četri vijorina para, miščić ulja i nikoliko šuplji kolača, a suviše suvi smokava po punu torbu.
Mate Ćapin bio je visok čovjek pa su ga prozvali Dugonja. On je Kokanov ćaća, a Kokana znade sva Podbabska župa. Uputio se Dugonja u Primorje, a iz Makarske će prići na Brač. Kad je bio kod sv. Nikole u Podosoju, svrne s puta i klekne prid kip sv. Nikole i stane se moliti: – o sveti moj Nikola Putniče, uputi dušu moju putem raja, a tilo moje da zdravo priđe priko mora na Brač, i zdravo se i sritno natrag povrati! A ja kad se povratim darovat ću ti tri banice lemozine! – Ode Dugonja. Na Braču sta misec dana. Zdravo bio, lipo zaradio i zdravo se povratio sve do Podosoja. Kad je bio kod sv. Nikole jopet se svrne da se oduži sv. Nikoli. Kad tamo na kapelici vratašca razvaljena i lemozina pokradena. Misli se Dugonja i misli, pa reče: a sveti moj Nikola, kad ti nisi moga očuvati sebe kako ćeš mene!? I nedade mu obećane tri banice. Kad kući, kesa je, vijorina nema u kesici, ulje je, torba smokava je, šuplji kolači jesu, triju vijorina nestalo. Jadni Dugonja smišlja i promišlja kad je zadnji put vijorine vidio, koliko je puta od Makarske do Podosoja kesicu iz nidara vadio. Kad se nije moga domisliti, kako ji nestade, reče Dugonja: Nije ništa nego me Bog pokara, što nisam izvršio zavita svetom Nikoli!“
Slavko Tonković (1998) Pleme Tonković u Imotskoj krajini
Pogled na Imotski sa zapadnog oboda Modrog jezera 1946. godine. U jezeru se vidi gondola u kojoj netko klizi preko jezera; prva gondola je spuštena u jezero 1930. godine, a na njoj je pisalo “Nije moja” što je značilo ne mogu je posuditi!
Imoćani su se ljeti svakodnevno kupali u Modrom jezeru već od dvadesetih godina prošlog stoljeća.
Izvor: Obiteljska arhiva
Fotografija iz avlije kuće Radovinović sa pogledom na vrtove 01.03.1959. godine , Marija, kći dr. Pave Radovinovića i unuka Anamaria u imotskoj narodnoj nošnji.
Izvor: Obiteljska arhiva
Dr. fra Ivan Glibotić (16.06.1901.-18.12.1987.) rođen je u Slivnu, a zaređen za svećenika 09.08. 1925. godine. U Rimu je završio studij na Papinskom institutu za crkvenu glazbu, “Institute superiore di musica sacra”, a 1932. doktorirao je teologiju na Sveučilištu La Sapienza u Rimu. Nadalje, 1934. godine postigao je doktorat iz grupe Canto Gregoriano, te licencijat iz kompozicije. Fra Ivan Glibotić prvi je doktor glazbe u Imotskom i Imotskoj krajini. U Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju predavao je pjevanje, vodio je glazbu Gospe Sinjske, te je skladao operete. Prvi je župnik crkve Gospe od Zdravlja u Splitu od 1946. do 1949. godine. Profesor je pjevanja na Franjevačkoj Visokoj bogosloviji u Makarskoj, te na Nadbiskupskoj teologiji u Splitu. Bio je gvardijan u Sumartinu i Imotskom. Fra Ivan je u Vrgorcu 1960. godine uglazbio psalam 50 za mješoviti zbor, a u Sumartinu 1968. godine izdao je pjesmaricu “Pjevajmo braćo kršćani” koja je imala tri izdanja, te je pisao u raznim časopisima, stručnim glazbenim listovima s raspravama i glazbenim prilozima. Sin Imotskog i Krajine dr. fra Ivan Glibotić, izuzetan čovjek i istaknuti intelektualac umro je u Imotskom na današnji dan 18. prosinca 1987. godine, a pokopan je u rodnom mjestu Slivno.
Dr. fra Ivan Glibotić obiteljski prijatelj i daljnji rođak snimljen na proslavi 90-og rođendana dr. Pave Radovinovića 01. studenog 1983. godine u Imotskom
JAGULOVI DVORI
Sudbino moja
majko draga
odvedi me tamo
do Imotskoga blaga
ne u crkvu staru
ni u gimnaziju do nje
ni do hotela trošnog
prljavo crvene boje
već samo par koraka
do stare kamene kuće moje
Odvedi me u Jagulovu kuću
onu koja povijest svoju ima
u kuću kakvu nitko nikad prije
u ovom kraju sagradio nije
Što okružena vrtovima sunca
starom štalom i vodospremom
u prekrasnom dvoru
iz koje pogled preko polja i brda
kao da puca prema samom moru
U kuću što počiva čvrsto
na visokom tajnovitom podrumu
koji čuva zanosne mirise naših
još iz prošlih stoljeća vina
pod čijim dugim svodovima
veselo zaigra srce svima
Dovedite me da na kožni stolac
sjednem u našu biblioteku
prolistam stare knjige i priznanja
slova pradjedova umijeća i znanja
Pa da odmorim u spavaćoj sobi
netaknute još od nona i none
da mi oko i dušu ispuni ljepota
kreveta, ormara i ponistre i kvake
Hodnikom je dalje u nizu
kužina opremljena kao iz bajke
u kojoj se i danas čuti
miris pecipala moje none i majke
Visoki strop i prelijepi luster
pod njima prostrana dnevna soba
vrlo vjerno oslikava raskoš
i bogatstvo svoga doba
Zatim niz kružne kamene skale
do podruma prepunog vina
i da iz njegovog toplog zagrljaja
ne izadjem za dan već danima
Kao da je danas, vidim sliku
kako pred kapijom u dvoru
konjušar osedlanog konja vodi
da ga pradida zajaše u zoru
Dovedi me da i ja kao on
u proljeće kad sunce grane
obidjem sva naša polja i imanja
makar trajalo dane i dane
Da odmorim kraj slapova rijeke
što krivuda oko našeg otoka
da mi nepregledni vinogradi
hrane dušu i oba oka
I na kraju;
dajte mi još malo snage
još malo zdravlja i volje
da obnovim i osvitlim
Jagulove dvore, vinograde i polje.
Prof. Željko Baljkas (2014)
Imotski gimnazijalci na izletu u Gaju 1952. godine. Stoje s lijeva: Aleksandar Aco Grubišić, Vlajčić, NN, Milan Tonković, Sanja Marendić i Jozo Josip Franceschi. Čuče s lijeva: Nenad Markota, Ante Braco Kusić i Kamilo Benković.
Jure Ujević
