Slavko Tonković (15.12.1923.-23.5.2014.) sa suprugom Ankom na plesu u plesnoj dvorani Općinskog doma u Imotskom 1953. godine.
“Znamo da po svojim precima jesmo ono što jesmo, znamo tko smo i kakvi smo, po nama oni žive u nama, a zajedno s njima živjet ćemo u našim potomcima kojima ćemo obilježiti njihov duh i njihovu narav!”
Slavko Tonković

Kapetan Zane Franceschi (1895.-1952.) rođen na Perinuši prvi je školovani pomorac iz Imotskog i Krajine čiji se zaštnik sv. Nikola slavi na današnji dan 6. prosinca. Kako se na blagdan sv. Nikole dodjeljuje Plava vrpca, nagrada za poduhvate spašavanja ljudi i imovine na moru u nastavku se daje istinita i potresna priča o spašavanju mladog čovjeka na Jadranu 1946. godine od strane pomoraca sa broda “Hercegovina” na kojem je kapetan bio Zane Franceschi. Brod “Hercegovina” je bio dosta maleni brod na paru koji je plovio na liniji Grčka, Turska, Cipar i Izrael. Brod kapetana Franceschija u ljeto 1946. godine naišao je na sred južnog Jadrana na malu barku koja je na prvi pogled izgledala prazna. Kad se brod približio pomorci su u barki vidjeli mrtvu ženu i polumrtvoga mladog čovjeka, potpuno iscrpljenog. Nakon što su barku digli na brod čovjek im je ispričao što se dogodilo. On i žena bili su Slovenci, a imali su malu bebu koja je još dojila majku. Doputovali su u Dubrovnik, gdje je Jadran skoro najširi !!!!! te kupili ili ukrali tu malu barku i odlučili pobjeći veslanjem do Italije!!!! Nakon nekoliko dana ostali su bez hrane i vode te je beba umrla. Muškarac je nastavio sisati ženu ali to nije bilo od nikakve koristi za prehraniti ga. Zatim je umrla i žena, a on nije imao snage niti da je pomakne. Kada su ga pomorci na “Hercegovini” nahranili tek je tada oživio. Kapetan Zane Franceschi je poslao telegram njegovim roditeljima u Sloveniju da čekaju sina u Rijeci, što su učinili zahvaljivavši kapetanu nebrojeno puta. Zahvalni roditelji spašenog nesretnika godinama poslije dolazili su iz Slovenije kad je brod bio u Rijeci viditi kapetana kojeg je to nerviralo jer je smatrao da je spašavanje čovjeka bila njegova ljudska i zapovijednička dužnost, a osim toga u Rijeci je zapovjednik bio najzaposleniji. Nakon što se iskrcao sa broda “Hercegovina” kapetan Zane Franceschi zamolio je upravu tvrtke da Slovencima više ne daju informaciju na kojem je brodu.

Pogled sa Suda k Crkvi krajem 1970-ih. U sredini Marčina kula, dugogodišnji sud kojim se prijetilo po Imoti: Vidit ćemo se na Marčinim skalinama!
….Smjelo bi se moglo reći da Imota, pored nakrševitije krške planine, Bijakove, najplodnijega i najpitomijega krškoga polja, najstudenije najmnogoimenije rijeke Vrljike, najdubljih i najstrašnijih krških jezera, Crljenoga i Modroga, ima i najljepše iskresano lice jadranskoga krša: Imotski-grad. Gradili ga bogati zemljoposjednici, mletački zaslužnici, domaći plutokrati, galentari, trgovci.. Mnoge kuće kao Vučemilovića na Pazaru i Marčina kod crkve, sliče na monumentalne i raskošne kule… Još je više ljepotica što im je jedini ukras skladno kameno tijelo. Kolombani nad ulazom dali usjeći porodični grb, s golubicom-kolumbinom u sredini. Imotski trgovci to se zna, na kilogramu kukuruza, metru cica, litru petrulja, šaci soli, od imotske sirotinje uzimali po neku suznu banicu više.Nisu je, uz Skaline odnili na oni svit: ugradili su je u Imotski. Ako je na svaku vacadu pala pa jedna suza, i ta suza svijetli na licu Imotskoga: od nje se srebri kamen i grad…..

Na blagdan sv. Petra i Pavla 29. lipnja u kući Radovinović Jagul uvijek je bila velika fešta jer se na taj dan slavio imendan dr. Pave Radovinovića na kojoj bi se okupila ne samo rodbina već i brojni prijatelji i drugi mještani. Na feštama u Lugu janjce je godinama pekao vjerni Ante Asanović iz Vinjana, a druge delicije su se danima pripremale pod budnim okom Marije, dr Pavine supruge. Jela su bila servirana u nekoliko slijedova na svečano postavljenim stolovima u debelom hladu ispod starih murva. Mi djeca fešti bi se posebno radovali jer je za nas to bio uzbudljiv dan prepun svakakvih događaja i zanimljivih ljudi koji su dr. Pavi dolazili čestitati imendan u 6 km udaljeni Lug.
Na fotografiji Marija i dr. Pave Radovinović u Lugu 1959. godine

Izvor: Obiteljska arhiva

Ana Anka Radovinović i Slavko Tonković u vrtu kuće Radovinović Jagul neposredno nakon vjenčanja 29. srpnja 1952. godine.

Dragi Bože, čuvaj naše roditelje
Vječni raj
Za nagradu ti im daj!

Imotski  krajem 1950-ih, u prvom planu su kuće Colombani, Marče i Radovinović te crkva sv. Frane.Dvije kuće Marče sagradio je krajem 18. stoljeća bogati trgovac Nikola Mendeš iz Sovića kojem su pomoćnici bili braća Marin i Petar Marče (1780) iz Splita. Kako Nikola Mendeš nije imao djece oporućno je 1835. godine kuće i ostalu imovinu ostavio braći Marče. U velikoj kući Marče bio je smješten Kotarski sud od 1868. do 1915. godine. U dvorištu kuće u posebnoj zgradi nalazio se sudski zatvor kojeg je posjetio i car Franjo Josip I za svog boravka u Imotskom 24. travnja 1875. godine, a kako piše izvjestitelj zadarskog Narodnog lista: “Nek sada svak pomisli prie svega na čudo, a poslije na uzhit, koji je nadvladao onim pukom kada je Car banuo i kad je pošao da pregleda urede, tamnicu, crkvu i učione”. U usmenom predanju je ostala poznata uzrečica kojom se prijetilo po Imotskom: “Vidit ćemo se na Marčinim skalinama!”