Fotografije 1860.-1900.

Mihovil Miše i Anđulina Nina Vrdoljak

Stari Imotski

Mihovil Miše Vrdoljak, zaslužni imotski Načelnik (1827.-31.srpnja 1900.) i supruga Angela Anđulina Nina Bitanga (1836-1914), kći Pavla Bitange sa kćerima Milkom i Ljubom, na fotografiji snimljenoj 1880. godine. Miše Vrdoljak stari pravaš i hrvatski rodoljub bio je jedan od prvih načelnika pravaša u razdobljima 1888-1889. i 1896.-1897 godine. Upravo zaslugom općinskog načelnika Mihovila Miše Vrdoljaka sagrađen je Obćinski dom u Imotskom kao i proširen Šarampov most. Ante Ujević u I. izdanju knjige Imotska krajina (1954) o gradnji Općinskog doma piše: “Pored najzamašnijeg objekta Duhanske stanice općina nastoji, da dođe do vlastite pristojne zgrade i da se oslobodi najamnine. Tako se pristupilo zidanju Općinskog doma koji je bio završen 1900. g. Od godine 1892. do 1895. Imotska je općina pokazala dosta veliku građevinsku aktivnost: proširen je Šarampov most u Prološcu, podignut je Općinski dom do prvog kata, dovršena su dva mosta u Runoviću, te obavljeni mnogi drugi radovi na putovima, vodama itd. Za ove radove imao je velikih zasluga tadašnji općinski načelnik Vrdoljak.”
Mihovil Miše Vrdoljak, doseljenik iz Grabovca obogatio se naslijedivši trgovinu Dundića te je sagradio sredinom 19. stoljeća na imotskoj Pjaci veliku kamenu kuću. Oženio se za Angelu Ninu Bitangu (1836.-1914.), najmlađu od pet kćeri Kate i Pavla Bitange. Mihovil i Anđela Nina imali su tri kćeri Mariju Genovevu (1871.-1895.), Milku (1872.-1952.) i Ljubu (1876.-1955.). Milka se udala za prof. Vida Petričevića (1864-1945) iz Dobrote, upravitelja Klasične gimnazije u Splitu, nisu imali djece. Ljuba se udala za dr. Fausta Nikolića čiji je otac Petar došao kao sudac u Imotski te su imali dvije kćeri Anđelku (1907.-1938.) i Korinu (1910.-1989.). Anđelka se 1930. godine udala za dr. Mirka Tonkovića (1896.-1962.) koji se poslije Anđelkine smrti 1941. godine oženio za njenu sestru Korinu. Svi pripadnici obitelji Vrdoljak, Petričević, Nikolić i Tonković vječno počivalište imaju u obiteljskom grobu Miše Vrdoljaka na groblju Gospe od Anđela.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Imotski, fotografija s vizurom grada snimljena oko 1900. godine.

Stari Imotski

Imotski, fotografija s vizurom grada koju je 1900. godine snimio dr Mihovil Mile Vukovič.
…Gdje je polje najuže, tu ti se na drugoj strani na brdu prikazuje gjegjerna varoš Imotski, bjelasajuć sa svojim pločnatim krovovima, na suncu, kano labud nad ponornim jezerom. Hridine se oko njega rumene, kao prožete cinabrom, a na najvišoj klisuri, nad samim jazom, strši stara rušna utvrda…

Ante Tresić Pavičić (1902) Poleti

Izvor: Obiteljska arhiva

Fra Ante Rako (1848-25.03.1927)

Stari Imotski

Fra Ante Rako (1848-25.03.1927) sin Šimuna odlikovani vitez (Ritter) Franje Josipa I, župnik u Studencima, Lovreću, Prološcu i Imotskom. Fra Ante je u Studencima uz pastoralni rad pomagao bosansko-hercegovačkim ustanicima na granici U Imotskom je vršio službu župnika i dekana od. 1896. do 1900. godine, te je odlikovan za svoj rad kolajnom viteza Franje Josipa I.
Fra Ante je bio “deat” čovjek, strog na ispovidima (lupeže bi slao biskupu na ispovid, pa su oni govorili da “nije pratik ispovidati pra Rako”). Fra Ante će ostati zapamćen po svom neumornom radu kako na duhovnom tako i na materijalnom području. U Runovićima je sagradio novu kapelu kraj župne kuce i crkvenu kuću koja je bila u blizini Crkve Gospe od Karmela, a u Zmijavcima je sagradio crkvu Svih svetih, te je cijeli svoj život radio kao prosvjetitelj svoje voljene Imotske krajine.
Fra Ante je dva puta morao na Kotarski sud zbog sukoba s općinskim liječnikom, dr. Antonijem Mazzijem….Dr. Mazzi, ”što se je grozio i nasrtao na župnika Raku 10. srpnja 1885. osuđen je na 40 dana zatvora ili 200 fiorina globe”, a fra Ante, što ie Mazziju rekao “da će ga vidjeti do malo na optuženičkoj klupi, jer je promienio duvanjskoga vola i zašto je
vec obtužen“ osuđen je na 15 dana zatvora ili 75 fiorina globe….
Fra Ante je nakon župničke i dekanatske službe u Imotskom i dalje ostao u Imotskom gdje je uredno vodio vrlo bogatu sakristiju, te bratovštinu Presv. sakramenta. Bio je živa savjest imotskog samostana, te su ga braća cijenila i imala prema njemu veliko strahopoštovanje.
Fra Ante Rako umro je u Imotskom 25. ožujka 1927. godine.

Izvor:Obiteljska arhiva

Panorama Imotskog iz polja oko 1900. godine

Stari Imotski

Panorama Imotskog iz polja (Imotski vidjen s podneva), snimljena 1900. godine.
Seosko domaćinstvo koje je u to vrijeme imalo 4 vola vilaša što je bila rijetkost smatralo se izuzetno bogatim. Posjedovanje samo jednog vola osiguravalo je vlasniku ugled imućnog čovjeka pa je ova fotografija vjerovatno snimljena na putu prema Kamenmostu pri silasku u Imotsko polje i nastala zbog rijetko viđanog volovskog četveroprega.

Izvor: Obiteljska arhiva

Ana pl. Franceschi

Stari Imotski

Ana pl. Franceschi grofica Grubišić (!876-1945), supruga Josipa Bepa. Omišanka Ana Nana i Josip Bepo pl. Franceschi vjenčali su se 1892. godine, te su imali šestoro djece: Antu Tonija (1893-1939), supruga Marija Dijaković; Ivana Zanu (1895-1951), supruga Marica Žabkar; Veselu (1897-1910); Mariju (1898-1968), suprug dr. Pave Radovinović; Milu (1899-1926) i Franu (1900-1984), supruga Mara Vidak. Ana Nana je ostala udovica 1904. godine u dobi od samo 28 godina sa šestoro maloljetne djece.

Izvor: Obiteljska arhiva

Josip Bepo pl. Franceschi

Stari Imotski

Josip Bepo pl. Franceschi (1844.-1904.), sin Ante. Veleposjednik Josip Bepo pl. Franceschi direktni je potomak vojskovođe Zuane de Franceschija (1673.-1741.), gubernatora Imotskoga koji je za zasluge u borbama za oslobođenje Imotskog od Turaka 1717. godine prije 300 godina dobio od Mletačke Republike velike zemljišne posjede na Vrljici, te kuće, mlinicu i kulu arcibega Čauševića na Perinuši. Od Zuane de Franceschi korijeni slijede preko Petra (1703.), Ante (1723.), Petra (1757.) i Ante (1801.) do Josipa. Josip Bepo pl. Franceschi vjenčao se 1892. godine za Omišanku Anu pl. Grubišić (!876.-1945.) te su imali šestoro djece: Antu Tonija (1893.-1939.), Ivana Zanu (1895.-1951.), Veselu (1897.-1910.), Mariju (1898.-1968.), Milu (1900.-1926.) i Franu (1901-1984.), Josip Bepo je obnovio kuću i mlinice na Perinuši neposredno prije smrti 1904. godine. Kako je bio veliki ljubitelj konja, a sam je uvijek jašio na konju bijelcu s kojim je uz pratnju sluge obilazio svoja imanja po imotskom polju te išao u lov da bi konje zaštitio od riječne vlage tijekom noći su bili na teraci kuće na Perinuši gdje bi se popeli preko položenih stepenica. U usmenoj predaji obitelji je sačuvano kako bi kad bi izuzetno zgodni Josip Bepo na svom bijelcu došao u Imotski zavladalo veliko uzbuđenje među ženskom populacijom. Josipu Bepu je konj spasio i život neposredno prije vjenčanja, Naime stanovita dama je očekivala da će postati gđa Franceschi međutim kad je saznala da se Bepo ženi za puno mlađu lijepu Omišanku Anu, bijesna odlučila ga je ubiti. Znajući njegovu naviku da rano izjaše na svom bijelcu dama se sakrila u grmlje blizu kuće na Perinuši sa kuburom u ruci. Prije nego je zapucala bijelac se propeo zbacivši Bepa na pod i spasivši mu život. Bepo je završio sa slomljenom nogom, a bijesnu damu su žandari odveli u pržun.

Izvor: Obiteljska arhiva

Franz Thiard de Laforest

Stari Imotski
Fotografija snimljena oko 1890. godine, fotograf je Franz Thiard de Laforest, Kotor (Cattaro).
Hrvatski pomorski muzej Split od 06. do 28. veljače 2023. godine u sklopu programa Dani Boke u Splitu bio je domaćin izložbi Pomorskog muzeja Crne Gore iz Kotora. na kojoj su predstavljene fotografije Boke kotorske Franza Thiarda de Laforesta.
Franz (Francesco) Thiard de Laforest (1838-1911) rođen je u Beču 1838. godine. Potomak je burgundske obitelji Thiard de Bissy, koja se početkom 19. stoljeća doselila u Beč iz Francuske. Završio je trgovačku školu 1856. godine i već tada počinje se baviti fotografijom. Nakon boravka u Trstu došao je u Zadar gdje djeluje od 1860. do oko 1868. kao Francesco Laforest, fotografo in Zara, u Šibeniku je djelovao najkasnije od 1866., a u Splitu od 1876. , u Mostaru je u prvoj polovici osamdesetih, a od tada u Kotoru, gdje je i umro 1911. godine. Njegova fotografija Vestibula Dioklecijanove palače pohranjena je u zadarskome Državnom arhivu. U Splitu je 1878. objavio kulturno-povijesni vodič Spalato und seine Alterthümer s 10 izvornih fotografija koji predstavlja jedinstven zapis o starinama Splita, dok je knjiga Bokokotorski zaljev objavljena 1898. godine. Iste godine objavio je i Album o Dalmaciji, koji je kruna njegovog tridesetogodišnjeg rada, jer su se na jednom mjestu našle fotografije snimane duž cijele dalmatinske obale, uključujući i Boku kotorsku. Za svog radnog vijeka u Splitu i Mostaru ostavio je trag fotografirajući najuglednije osobe tog doba, tako je 1878. godine u Livnu snimio 28 najuglednijih tamošnjih prvaka, zatim vrijednu kolekciju zadarskih veduta, izdao mapu s 28 fotografija s gradilišta pruge Metković–Mostar. Od 1889. godine u njegovom ateljeu u Kotoru su fotografirane poznate osobe gradskog života, obiteljske fotografije, članovi Bokeljske mornarice. Radio je grupne portrete van ateljea, bilježio sve važne društvene događaje koji su se događali u Kotoru, kao i svakodnevni život grada. Nakon smrti Franza Laforesta, 1911. godine njegov posao nastavlja supruga Gabrijela (rođena von Lachmann), a kasnije i sin Feliks, koji proširuju djelatnost na Tivat i Herceg Novi. Nakon Drugog svjetskog rata Feliks je bio proglašen narodnim neprijateljem te mu je gotovo sva imovina oduzeta. Feliks se nakon smrti supruge 1950. godine sa kćerkom Lidijom seli se u Zagreb, gdje otvara atelje sa Slavenom Smodlakom.
Fotografija u obiteljskoj arhivi

Alfonso Maia Bitanga

Stari Imotski
Alfonso Maia Bitanga ((31.7.1855.-22.02.1925.), bio je Načelnik Imotskog i prvi poznati kapelnik Imotske glazbe.. Sin je Francesca Frane (1818. – 1867.) i Annamarie Nani (1824.-1874.) koji su uz njega imali još 14 djece među kojima od preživjelih su: Angielo Anđule Bitanga, slavni imotski učitelj i prvi ravnatelj Pučke i Građanske škole u Imotskom, član prve Imotske glazbe Pietro Bonaventura Pjerin, Orsola Luiga Uršulina udana za Lekić Antu, Cattarina Katina udana za Šoić Matu, Filomena Fani udana za Vodanovića, Paulina i Elisabetta Elisa Liža. Alfonso Bitanga je bio uspješan i uvaženi Načelnik Imotskog 1898.-1899. godine te se daje citat iz Narodnog lista: “Bivšem načelniku Bitangi izjavljeno je priznanje i zahvalnost za njegov dosadašnji požrtvovni, rodoljubni i pošteni rad” .N.L. br. 56. str. 2, br. 64. str. 5, br 65. str. 3. Alfonso Bitanga, bogati trgovac među ostalim je donator gradnje nove crkve sv. Mihovila u Prološcu, građene u razdoblju od 1897. do 1901. godine te je njegovo ime uklesano na ulaznim vratima u crkveno dvorište i danas vidljivo. Alfonso društveno vrlo aktivan jedan je od članova prvog društva za poljepšavanje Imotskoga “Jezero” osnovanog 1904. godine koje je širilo ekološku kulturu i bavilo se pošumljavanjem. Nije se ženio već se brinuo o svojim sestrama koje su ostale u zajedničkom domaćinstvu. Kada se Orsola Luiga udala za Lekića, činovnika u režiji duhana koji je bio mlađi od žene skoro 30 godina dao joj je velik miraz, a zanimljivoj Elizabeti Liži koja se nije udavala ostavio je svoju znatnu imovinu, vrećicu dukata, kuću, dućan i kampe zemlje u polju. Bio je i upravitelj Jagulovih imanja dok je Pavao, sin dr Augustina Bitange studirao pravo u Beču. Prijateljevao je i dopisivao se sa poznatim suvremenicima kao što su don Josip Vergilije Perić, učitelj i obćinski tajnik Martin Pera, carski podpredsjednik namjestništva u Zadru Alfons Pavich pl. Pfauenthal.Alfonso Bitanga umro je na današnji dan 1925. godine u Imotskom i počiva u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela.
Fotografija u obiteljskoj arhivi