Imotska općinska glazb iz 1898. godine sa 32 glazbara u uniformama odozgo prema dolje kako slijedi: Nikola Čelan, Zvone Vrdoljak, Josip Lize Delić, Filip Vučemilović, Ivan Delić, Nikola Ćale, Rudolf Nikolić, Miloš Nikolić, Josip Pivac, Mirko Rako, Josip Ivanović, Frane Kokić, Stipe Kvesić, Ðermano Vučemilović, Jure Ivanović, Marko Vicić, Milko Delić, Venci Nikolić, Ante Ivanović, Ljubo Rako, Mate Ivanović, Niko Bilić, Bepo Rako, Bepo Pivac, Ivan Težulat, Toni Anton Petyo, Miće Rako, Šime Mravak, Kapelnik Vrzal, Bepo Mravak, Toni Čelan i Luiđi Vrdoljak.
Za vrijeme vladavine Austro-Ugarske Monarhije Imotska je glazba okupljanjem i prosvječivanjem naroda značajno pridonijela promicanju narodnog preporoda u Imotskoj krajini. Zahvaljujući članu prve Imotske glazbe i uspješnom Načelniku Josipu Tripalu (1862. – 1929.), skrblju općine 21. prosinca 1893. godine osnovala se Općinska glazba, kapelnik je bio Josip Adel Wush. Imotska općinska glazba svirala je 1893. godine prilikom useljavanja u administrativnu zgradu Duhanske stanice u Imotskome, a 1907. godine održala je koncert na predzadnjem putu Modrog jezera nakon završetka jednogodišnje izgradnje 1100 m dugih serpentina, a također bi održavala koncerte na dnu jezera kada bi presušilo. Imotska općinska glazba održala je i koncerte pri svečanom otvaranju Pučke i Građanske škole 4. listopada 1911. godine, zatim 1915. godine kada je završena zgrada Kotarskoga suda te 1916. godine pri proslavi 60. obljetnice glasovite Viške bitke u kojoj je sudjelovalo oko 200 Imoćana.

Dr Augustin Bitanga (1841-1912) i Marieta Rosa Lusnik (1853-1905) vjenčali su se u Splitu 11. srpnja 1879. godine. Marieta, splitska veleposjednica školovana u Veneciji jedina je kći Antonie Carminati i secretaria comisario Mattea Lusnika. Marijetinoj majci Antoniji i baki Gianini Nonveiller Imotski je bio nepoznati gradić na kraju svijeta i bile su jako tužne jer su mislile da nježna Marieta naviknuta na gradski način života odlazi živjeti kako su govorile “među hajduke” ; “povera nostra Maria entra nel vivo con hajduci”. Dr Augustin politički vrlo aktivan da bi umirio nezadovoljnu Marijetinu majku i baku obećao im je da će napraviti sve kako bi željeznicom povezao Split i Imotski. Marieta je bez obzira što je jedva govorila hrvatski prihvatila i zavoljela Imotski u koji je donijela svoj način života, te je sa dr. Augustinom živjela u sretnom braku u kojem je rođeno pet kćeri i jedini sin Pavao.
Na fotografiji snimljenoj u Splitu 1874. godine su Marieta i njen brat Antonio Giovanni Lusnik (1859-1879) koji je umro od ospica u dobi od 20 godina, te rodice Maria i Gianina Ivana pl. Geremia

Josip Bepo pl. Franceschi (1844.-1904.) i supruga Ana Nana (1876.-1945.) sa najstarijim sinom Antom Tonijem 1893. godine. Vrlo je zanimljiv način upoznavanja Bepa i Ane zapamćen u usmenoj predaji obitelji. Lijepa Ana pl. Grubišić sjedila je 1892. godine uz otvoreni prozor svoga palaca u Omišu dok joj je sobarica češljala dugu kosu. Ulicom je tada prolazio na konju bijelcu markantni Bepo koji je zastao ugledavši Anu pa je naklonivši se zafrkantski upitao: „Gospođice mogu li znati kome pripada ta ljepota? na što je Ana odgovorila u istom tonu: „Može i Vama ako želite“. Ana i Josip Bepo pl. Franceschi ubrzo su se vjenčali u Omišu a njihovih svih šestoro djece rođeno je na Perinuši. Kako je Josip Bepo bio veliki ljubitelj konja s kojima je svako jutro u pratnji sluge obilazio svoje zemlje kao išao u lov da bi ih zaštitio od riječne vlage svaku noć su konji bili na teraci kuće na Perinuši gdje bi se popeli preko niskih položenih stepenica. Josip Bepo je obnovio kuću i mlinice na Perinuši neposredno prije smrti 1904. godine. Veleposjednik Josip Bepo pl. Franceschi, sin Ante direktni je potomak vojskovođe Zuane de Franceschi (1673.-1741.), gubernatora Imotskoga koji je za zasluge u borbama za oslobođenje Imotskog od Turaka 1717. godine dobio od Mletačke Republike velike zemljišne posjede na Vrljici, te kuće, mlinice i kulu arcibega Čauševića na Perinuši. Od Zuane de Franceschi korijeni slijede preko Petra (1703.), Ante (1723.), Petra (1757.) i Ante (1801.) do Josipa Bepa.

Mirko Marče (lijevo) i Ante Dunda 1895. godine u Imotskom. Mirko Marče posjednik i trgovac rođen je 1869. godine u Imotskom, otac mu je Mate (1830), a majka Marija Vuleta. Mirkov djed Petar Marče (1780) doselio se iz Splita i oženio mještanku Anu Katanušić (1809). Svi Marčini bavili su se trgovinom i postali jaki posjednici. Mirko se ženo dva puta te je imao pet kćeri: Mariju (1894), Đemu (1896), Ljubu (1897), Đildu (1899) i Anu (1901).
Ante Dunda rođen je 1873. godine u Imotskom, otac mu je Frane (1836) čiji otac Ante (1792) se doselio u Imotski,a majka Anka Bettini (1832). Ante Dunda činovnik u Imotskom imao je dvije kćeri Mihovilu (1898) i Vojnu (1904) dok je njegov brat Marko poznati imotski hotelijer imao dvoje djece Franu Mihu (1893) i Ljeposavu (1897).

Izvor: Arhiva Meri Sučić Batinić

Cattarina Kata Čelan Bitanga (18.02.1796.-26.12.1875.) sa sinovima 1870. godine u obiteljskoj kući ispod Volta u Imotskom. Lijevo od majke sa kamišem sjedi Frane Francesco (1818.-1887.), službenik u poreznom uredu u Imotskom, a desno najmlađi sin dr. Augustin Agostino Nicolo (1841.-1912.). Imoćanka Kata kći je Anastasije Cholich rođ. 1772. i Nikole Cellana rođ. 1760. koji su uz nju imali sinove Ivana, Mihovila i Marka. Kata, bogata dotarica koju su zvali Kata Cekinarica udala se 1816. godine u Imotskom za Pavla Bitangu (1786. – 1864.) koji se 1805. godine doselio u Imotski kao prvi Runovićanin u kuću ispod Volta koju mu je kupio otac. Pavao je završio Franjevačku gimnaziju u Sinju, ali se nije zaredio te je stoga napustio Runoviće. Kata i Pavao Bitanga imali su tri sina: Franu, Andriju i Augustina te pet kćeri. Frane se oženio za Anamariu Nani s kojom je imao petnaest djece među kojima čuvenog učitelja Anđela Bitangu, gradonačelnika Imotskog i prvog kapelnika imotske glazbe Alfonsa Bitangu te člana prve glazbe Pjerina Bitangu. Andrija Andrea (1820.-1878.), državni službenik u Zadru oženio se za Rosu Papucia, udovicu Josipa Wanmullera. Dr. Augustin, prvi Imoćanin koji je završio studij medicine oženio se za Mariettu Lusnik s kojom je imao pet kćeri i najmlađeg sina Pavla. Katine i Pavlove kćeri su: Lucia (1823.) udana za Josipa Jozu Rako, Annamaria (1828.) udana za Andriju Tripalo, Cecilia (1830.) udana za Andriju Vrdoljaka, Venanzia (1833.) udana za Domenica Truccolo i Angela Nina (1836.) udana za Mihovila Mišu Vrdoljaka. Kata i Pavao Bitanga su rodonačelnici mnogih imotskih obitelji koje su preko ženidbenih veza njegove djece međusobno rodbinski povezane .

Najstarija fotografija Imotske glazbe iz 1880. godine. S lijeva stoje: Pietro Bonaventura Pjerin Bitanga, Alfonsov brat (1867.), , Miće Rako, Šime Mravak i Stipe Ligutić. S lijeva sjede: Josip Tripalo, kapelnik Alfonso Maia Bitanga i Jure Vučemilović Zuko.  Gradska glazba Imotski obilježila je 2015. godine  145. obljetnicu svog utemeljenja. Imotska glazba  prvi put je nastupila 6. veljače 1870. godine u Imotskom na dočeku don Mihovila Pavlinovića prilikom otvaranja Narodne čitaonice, a sudjelovala je i na svečanom dočeku cara Franje Josipa I. 24. travnja 1875. godine u Imotskom.
Prvi poznati kapelnik Imotske glazbe bio je ugledni imotski trgovac i načelnik Imotskog od 1898. do 1899. godine  AIfonso Maia Bitanga (1851.-1925.).

Sveti Nikola zaštitnik pomoraca i djece, jedan je od svetaca koji se posebno slave u župi sv. Frane u Imotskom. Naime neke  obitelji iz župe ga štuju kao svoga zaštitnika: Vučemilovići, Brečići, Ćosići, Lelasi, Milardovići, Ljubasi. Nekad mnogobrojna obitelj Vučemilović iako nisu bili pomorci bili su štovatelji svetog Nikole, te su relikvij  svetog Nikole donešen iz Italije darovali imotskoj crkvi. Na fotografiijama je Nikola Vučemilović (1852), Filipov činovnik u Duhanskoj stanici  poznat po dugoj sijedoj bradi. Nikola se vjenčao za Josefinu Wanmuller (1854), unuku  liječnika dr. Giuseppea Wanmullera koji je došao iz Venecije u Imotski gdje je i umro. Nikola i Josefina Vučemilović su imali tri sina: Amleta (1880), Norberta (1882).i Jeru (1889), te dvije kćeri Ružu (1892).i Anu (1895).  Nikolin sin Norberto Vučemilović vjenčao se za Danicu Jeličić, a kako nisu imali potomaka baš kao ni njegova braća.darovali su svoju kamenu kuću preko puta gimnazijske zgrade  časnim sestrama i financirali  izgradnju spilje Gospe Lurdske u imotskoj crkvi.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Dosad nigdje objavljena fotografija Perinuše s pogledom na kuću. Franceschi oko 1900. godine.

Perinuša se naziva područje oko mlinica na rijeci Vrljici, a naziv je u narodu nastao prema upraviteljima posjeda u vlasništvu obitelji Franceschi  Perinovićima iz Zadra. Perinovići su se krajem 19. stoljeća povukli sa posjeda, a obitelj Josipa  Bepa pl. Franceschi trajno je dobila pridjevak Perinovići ili Perini koji je ostao do danas.

Izvor: Obiteljska arhiva

Ana Vrdoljak, imotska pjesnikinja rodila se 09. studenog 1833. godine u Imotskom od oca Jure i majke Marijane Pigljević iz Knina. Ana je nećakinja fra Jerolima Luiđija Vrdoljaka, pjeva domorodne pjesme u duhu svoga vremena.  Propjevala je u dobi od 11 godina pod utjecajem narodne pjesme svoga rodnog kraja i svog strica Jerolima te oca Jure. Ana je, ne samo u Imotskoj krajini nego i u čitavoj Dalmaciji prvo dijete književnik za vrijeme narodnog preporoda. Pjesnikinja Ana objavila je u “Zori dalmatinskoj” svega 6 pjesama koje se izdvajaju od ostalih iz njenog vremena, a po umjetničkoj vrijednosti (kako je napisao T. Čolak) bile bi odmah iza Preradovićevih. Ana se udala u 23.godini za suca Josipa Alačevića, a umrla je 1866. godine u 33. godini u Kninu. Imoćani i danas pjevuše stihove iz Anine pjesme “Žalba”, a ovo su stihovi iz pjesme “Cvit ljubice dalmatinske”:

Procvala sam još odavne
U brdašcu i u polju,
Ne trgaj me ja te molju,
Jer kod tebe nisam stavna.