Imotski zbog brojnih stepeništa, a prve su napravili Mlečani u 18. stoljeću s pravom može nositi naslov “Grad na skalinama”. Broj od 1609 stepenica potvrđuje taj naziv, a u Hrvatskoj je malo gradova koji imaju toliki broj stepenica. Broj stepenica je objavljen u knjižici dr. Veljka Vukovića “Imotski od nekad do danas” izdanoj 1998. godine, a prebrojalo ih je po nalogu dr. Veljka šestoro učenika koje je izabrala nastavnica Lenka Pelicarić.
Pazar u Imotskome 1916. godine, zadnja razglednica koju je 4. svibnja 1916. godine dr. Josip Mladinov poslao zaručnici Carmeli Tocilj u Split jer je uskoro iznenada umro.
Na razglednici je Pazar snimljen sa istoka pa se vidi cijelo tadašnje sajmište kao i kuće, zadnja desno je kuća Edmonda Vučemilovića (vlasnik poznate imotske kavane Central) gdje je prestajala ulica i grad. Vidi se i stup javne rasvjete tzv petromaks koji je davao jaču svjetlost od ferala, a bila su tri na Pazaru te su se palili u noćima bez mjeseca.
Razglednica je objavljena u monografiji Zaboravljena Dalmacija na starim razglednicama (2015) Igora Goleša
Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić
Mate Starinski legendarni imotski prosjak pravim imenom Mate Soldo rođen 1893. godine u Sovićima. Daje se dio teksta o Mati Starinskom objavljenom u novinama „Imotska krajina“ od 01. rujna 1979. godine autora I. Karoglana.
… Doista malo njih zna kako se pravim imenom i prezimenom zove taj tanušni, suhonjavi starac, no i ne trebaju znati, čemu? Starinski zvuči među nama jasno, toplo, prisno, zvuči po naški posprdno. A svakodnevno ga viđamo na Pazaru, na Jezeru, ispod Gradske kavane, pred svojim vratima, nenajavljena i nepozvana. I tako, još od vremena Austrije, poslije rata viđamo ga….Na pitanje koliko će još tako, Starinski odgovara: „Dok san bija mlađi, obiša san Bosnu i Slavoniju, sad san stalno u Varušu. Tamo od kad je Drugi rat svršijo samo četiri dana san valijo da nisan doša u Varuš. Plivalo, puvalo, uvik san dolazija, ali ta četiri dana baš nisan moga doć. Za vrime Austrije vridna para bila, dalo se dobro zaradit…Misliš uprositi? Pamet, razum dite, ja san pošteno pita u gospoja i one bi mi pošteno i dale jer san jin bijo po kontu.Meni su pokojni Zane i Lole uvik dobro davali, a Luka pok. Milinović meni dinar mimo svih prosjaka….A pokojna Lića Zukina, bijo san joj po kontu, ona bi mi svake sriće dala….Uvik san ima svoju granicu i znan koliko mi obraz podnosi i koliko me toka. Moga san i radit, nu pamet, razum meni bilo draže ovako, a šta je život? Svanulo se, smrklo se, sve prolazno…..A počejo san još za Austrije……
Izvor: „Imotska krajina“ od 01. rujna 1979. godine
Predizborni letak iz 1900. godine u kojem Imotsku krajinu pri osnivanju Političkog hrvatskog društva u Splitu zastupa dr. Josip Mladinov. Letkom se pozivaju glasači da glasuju za dr. Josipa Mladinova, a protiv dr. Josipa Smodlake.
Hrvati!
DR. JOZO SMODLAKA
Poznati je vrtikapa
Sa gospodom… slogu sklapa,
On težake ostavlja
S gospodom se zabavlja.
Pravaši
Naš poštenjak Mladinov
Drugčiji je posve kov,
Jer je čovjek vedra lica
Nije puka varalica,
Jao jadni demokrati
Vaš Vam Jozo glavom plati,
Ne će puk mu da vjeruje
Proti puka dobru ruje,
Pripravite Jozi grob
Neće narod biti rob,
Bog nek žive Mladinova
Da procvate zemlja ova.
Izaberite dakle
DR. JOZU MLADINOVA!
Izvor: Obiteljska arhiva
Imotski, 1932. godine, pogreb mlade Marije Vučemilović rod.1912. godine, kćeri Antonjete i Lovre.
Groblje Gospe od Anđela, Đombuša građena je po nacrtu od 1859. do 1866. godine u dvije ravnine povezane lijepim stepeništem u vrijeme gvardijana fra Ante Perića. Za kapelu i mrtvačnicu napravljena je ista zgrada. Od davnine u imotskoj župi bila su ustanovljena tri reda sprovoda, a prvi je bio najsvečaniji. Na čelu pogrebne povorke bio je drveni križ (danas se čuva u samostanskom muzeju) na štapu 5 m visokom oko kojeg bi bio zavezan dugi bijeli ili crni veo. Križ bi slijedio dvored toraca, bijelih drvenih nosača na koje su se stavljale mjedene glave u koje bi se utakle debele svijeće. Torce je iznajmljivala crkva, a i nekoliko trgovaca, te je unajmitelj plaćao i vlasniku i nosaču torca. Broj toraca ovisio je o pokojnoj osobi, a znalo ih je biti i do stotinu. Nosili su se upaljeni u širokom dvoredu iza križa.
Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić
U Imotskom je na izborima 1883. godine pobijedila Narodna stranka na čelu s don Mihovilom Pavlinovićem. Fra Rajmund Rudež jedan od prvaka Narodne stranke pokušao je u Imotskom izmiriti pristaše Narodne stranke i autonomaše, ali uzalud. Stoga je sastavljen odbor Narodne stranke koji je uputio pismo autonomašima 20. rujna 1883. koje je osim predsjednika fra Rajmunda Rudeža potpisalo i 12 članova odbora. U pismu narodnjaci biranim riječima iznose potrebu i korist sloge za narod i Imotsku krajinu, ističu zlo od nesloge. Hrvati se moraju sjediniti sa Hrvatskom radi otpora prema Nijemcima i Mađarima i radi izvojevanja ravnopravnosti. Čitaonica i Casino neka se združe iz materijalnih i moralnih razloga i tako ujedinjeno društvo neka nosi naziv Imotska sloga. Borbu između narodnjaka i autonomaša opisao je fra Rajmund Rudež u brošuri pod naslovom “Hrvati i Talijanaši u Imotskoj krajini” izdanoj u Zadru 1884. godine.
..”Nek izvole, častna gospoda autonomnoga odbora i članovi Casino-a u prilično vrieme pismeno iskazati svoje obrazložno mnenje o svem ovdje predloženom, da moramo saznati njihove misli, te se razumiti, složiti pak se sastati i napraviti kompromis i svetčano ga proglasiti na obću radost….
Imotski 20. rujna 1883.
Rudež fra Rajmund predsjednik narodnog odbora – Bitanga Dr. Augustin predsjednik čitaonice – Jerković Dr. Ivan – Kolumban Ivan – Kolumban Petar – Vrdoljak Mihovil – Vuković Luka – Bulić Ivan – Jerković Frane – Bulić Josip – Dunda Frane – Čale Stjepan – Rako Mihovil”.
Izvor: Obiteljska arhiva
Pismo koje je napisao prof. don Josip Vergilije Perić (1845-1919),
dosljedni hrvatski političar i pisac, narodni zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru i Carevinskom vijeću u Beču koji je polagao narodu račun za svoj rodoljubni rad. Josip Vergilije Perić pismo je uputio iz Beča imotskom načelniku Alfonsu Bitangi 14. ožujka 1898. godine.
Beč, 14. III 98.
Dragi Alfoso!
Vaše pismo nije me našlo u Zadru, već jučer primio sam ga ovdje i odmah pisao Korlaetu (op. Božo Korlaet, zastupnik u Dalmatinskom saboru) da se zauzme živo oko Vrankovića i ostalih članova. Čim mi javi uspjeh pisaću vam, a medjutim najviše će to zavisiti od političke vlasti koja je tome puno sklona. Držat ću znakom pouzdanja, ako mi u svakoj prigodi vaše naloge obćeg interesa bez ikakva obzira budete davali. Nikad mi neće biti teško vršiti moje dužnosti, a kad bi to slučaj bio ne bi se ovog mjesta primio. Ja se bojim hoće li i novi ministar pobjednik biti bolje sreće nego li mu prešastnici.
Pozdravite sve vaše i da ste mi zdavo!
Vaš odani
J.V. Perić
Izvor: Obiteljska arhiva
Imotski, Pučka i Građanska škola krajem 1920-ih godina. Na školskoj zgradi, koja je blagoslovljena na sv. Franu 1911. godine, velikim zlatnim slovima pisalo je “Pučka građanska škola”. Ulazilo se s ulice na dvoja vrata. Iznad južnih pisalo je zlatnim slovima “Ženska pučka škola”, a na sjevernim “Muška pučka škola”. Ispred zgrade se vidi stup javne rasvjete tzv petromaks. Izdavač: Julija ud. Ivanović, Imotski.
… Stari naraštaj Imoćana nije mogao nikada zaboraviti svog mještanina nadučitelja Anđulu Bitangu… Anđule je skoro čitav radni život proveo kao nadučitelj Pučke škole u Imotskom. Kad se otvorila Građanska škola koja se ubrajala u rang srednjih škola postavljen je za prvog upravitelja… Anđule je svaki dan poslijepodne dolazio u samostan na prijateljski razgovor kod fra Jake Milinovića. Pušili su lule s kamišima od metra. Na stalku za lule u fra Jakinoj sobi stajala je i Anđulina…Nekada bi dvojica prijatelja fra Jako i Anđule prošetali imotskom Pjacom. U rukama su nosili štapove, budili su pažnju Imoćana. Udarali bi štapovima o pod, povirivalo se iz dućana, duboko se naklanjalo dvojici staraca…
Fra Vjekin vijek-izbor novinskih članaka fra Vjeke Vrčića (2013)
Izvor: Obiteljska arhiva
Imotski kapurali tradicionalno imotsko jelo iz bilježnice recepata Zorke Bitanga Cerezin (1886.-1958.), kćeri dr. Augustina Bitange iz 1920. godine koja je recepte skupljala i rukom zapisivala gotovo pet desetljeća. Početkom XX. stoljeća baš kao i danas bio je običaj da žena s udajom počne sastavljati svoju kuharicu i učiti kuhati. tako da bilježnica recepata nije sačuvala samo stare nazive jela već i nazive posuđa u kojem se kuhalo i dokument je o imotskoj kuhinji prve polovine XX. stoljeća. Stari tradicionalni nazivi jela dalmatinskih lokalnih kuhinja kao i staro keramičko, bakreno i pocinčano posuđe polako nestaju i danas su kao arhivsko blago postali predmet etnografskih i povijesnih istraživanja. Naziv jela „kapural“ usko vezan za Imotski nastao je zato što su zamotuljci poredani u bronzinu poput malih kaplara odnosno vojnika u urednim redovima, jedni iznad drugih, uronjeni u umak. Imotski kapurali uvijek su dio pjatance na blagdanskim stolovima imotskih obitelji pa tako i za Božić.
Kapurali
½ kg. govedine, ¼ kg. prašćevine, ¼ kg. slanine, papra, soli, kore od limuna. To sve dobro zamiješati. Od te smjese uzimlju se male porcije koje se zamataju u listove kiselog kupusa i slažu u bronzin. Na dno bronzina stavi se najprije koža od slanine. Kad je sve poslagano ulije se povrh ¼ l bijeloga vina i vode koliko je dovoljno.
izvor: Obiteljska arhiva
Sajmište Imotskoga, razglednica iz 1915. godine, Vlastnik Josip Tripalo.
Na fotografiji su dadilje sa djecom, dadilja lijevo drži u naručju jednogodišnjeg. Veljka Vukovića kasnije poznatog liječnika pedijatra.
Razglednica je uvrštena u II. dopunjeno izdanje monografije “Zaboravljena Dalmacija na starim razglednicama” (2015) nakladnika i glavnog urednika Igora Goleša.
Izvor: Obiteljska arhiva
