Imotski, 1932. godine, pogreb Marije Vučemilović

Imotski, 1932. godine, pogreb mlade Marije Vučemilović rod.1912. godine, kćeri Antonjete i Lovre. U pogrebnoj povorci koja prolazi uz kuću Radovinović vidi se lijevo sa dugom sijedom bradom Nikola Vučemilović (1852.), Filipov oženjen za Josefinu Wanmuller (1854.), unuku venecijanskog liječnika doseljenog u Imotski dr. Giuseppea Wanmullera. Marijin lijes nosili su njeni prijatelji studenti s lijeva: apotekar Nino Ferrari, prof. Tino Benković, ing. Luka Vuković, pravnik Miro Mostarčić, prof. Lujo Lončar i veterinar Ante Rako. Uz lijes idu Marijine prijateljice Lidija Jerković, Kolomana, Korina Nikolić, Faustova i Anka Poštenjak.
Groblje Gospe od Anđela, Đombuša građena je po nacrtu od 1859. do 1866. godine u vrijeme gvardijana fra Ante Perića u dvije ravnine povezane lijepim stepeništem. Od davnine u imotskoj župi bila su ustanovljena tri reda sprovoda, a prvi je bio najsvečaniji. Na čelu pogrebne povorke bio je drveni križ koji se čuva u samostanskom muzeju na štapu 5 m visokom oko kojeg bi bio zavezan dugi bijeli ili crni veo. Križ bi slijedio dvored toraca, bijelih drvenih nosača na koje su se stavljale mjedene glave u koje bi se utakle debele svijeće. Broj toraca ovisio je o pokojnoj osobi, a znalo ih je biti i do stotinu. Nosili su se upaljeni u širokom dvoredu iza križa.

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić (tekst na fotografiji napisala Marijina sestra Nora Vučemilović Baškarad)

Pravila Pučke štedionice u Imotskom

Pravila Pučke štedionice u Imotskom od 15. srpnja 1906. godine. Prvo upraviteljstvo Pučke štedionice u Imotskom čine: upravitelj Franjo Brantsch, kontrolor dr Mihovio Vuković te blagajnik Luigi Mirossevich. Svjetski dan štednje slavi se 31. listopada, kao sjećanje na Prvi međunarodni kongres štedioničara održan na taj dan 1924. u Milanu, a koji su se sastali u nadi da će pronaći izlaz iz krize nastale kao posljedica prvog svjetskog rata.

Izvor: Obiteljska arhiva

Marko Vučemilović (1776.-1855.)

Marko Vučemilović (1776.-1855.), skupljač starina živio je sa svojom suprugom Marijom Colombani i djecom u obiteljskoj kući do Ćosića kule na Pazaru. Prema fra Vjeki Vrčiću Marko je bio najkulturniji Imoćaninn 19. stoljeća. Kao arheolog amater sakupljao je prapovijesne i antičke artefakte kojih je Imotska krajina bila puna pa je tijekom vremena u njegovoj kući nastao pravi privatni muzej starina. Dva rimska nadgrobna spomenika bila su uzidana u hodniku kuće, a danas se nalaze u imotskom crkvenom muzeju kao i komad platna pronađen u jednom rimskom grobu. Uz arheološke nalaze u kući je postojala i bogata knjižnica koju su nasljednici donirali u jedan splitski muzej. Marko Vučemilović bavio se i numizmatikom te je sakupio veliku zbirku, a nju su nastavili nadopunjavati i njegovi nasljednici. Ova zbirka, koja sadrži 1342 komada, danas se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Navodi se kako je Zemaljski muzej sa Vučemilovića zbirkom dobio i dva vrlo vrijedna srebrna novčića Athalaricha, ostrogotskog kralja iz 6. stoljeća koji po svoj prilici potječu iz Dalmacije. Marko Vučemilović imao je pet sinova Juru Zorzija (1811.), Franu (1812.), Filipa (1815.), Blaža (1820.), Antu (1825.) te kćer Noru (1823.), a svima je nastojao osigurati kvalitetno školovanje. Najstariji sin Jure Zorzi Vučemilović (1811.-1878.) u Padovi je izučio za apotekara pa je u obiteljskoj kući na Pazaru otvorio prvu apoteku u Imotskome. Dio inventara prve imotske apoteke još uvijek se može naći po kućama nasljednika, dok je apotekarska vaga u imotskom crkvenom muzeju. U našoj kući sačuvao se do danas metalni krokodil (na fotografiji) koji se uzdužno otvara, a služio je za pravljenje čepića.

Tekst i arhiva: Antonjeta Baškarad Jutronić

Proslava prve obljetnice NDH 1942. u Imotskom

Proslava prve obljetnice NDH 10. travnja 1942. godine u Imotskom obilježena je veikim narodnim zborom pred zgradom Općine, a glavni govor održao je Načelnik Toni Colombani (1884.-1945.). Danas je bio javni pogreb 800 komunističkih žrtava Hude jame ubijenih u svibnju 1945. godine, u zajedničkoj grobnici u Mariboru. Na masovnim hrvatskim grobištima pisala se povijest koja nikad ne umire, tako je iz Župe sv. Frane-Imotski poznato 168 žrtava rata u razdoblju 1941.-1945., među njima i Načelnik Imotskoga Toni Colombani ubijen od partizana u svibnju 1945. godine u Sisku u logoru Viktorovac.
…Gospodin me u svojem Duhu izvede i postavi usred doline pune kostiju. Povede me kroz njih, svuda oko njih, i gle, bijaše ih u dolini veoma mnogo, i bijahu sasvim suhe! Reče mi:“Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?“…“(Ez 37, 1-3)

Izvor: Grad na gori (1993., br. 2)

Pogled spolja na Varoš Imotski 1908. godine

Pogled spolja na Varoš Imotski 1908. godine, Vlastnik M. Dunda.
Nakon završetka mletačko-turskog rata 1717. godine Mlečani su u Glavini sagradili veliku kasarnu i konjušnicu-Kvartir (tal. quartiere-logor, vojarna). Nakon pada Mletačke Republike krajem 1824. godine preostali gradevinski materijal i srušeni krov Kvartira prodani su na dražbi. Ostaci zidova nekadašnjeg Kvartira vide se u jednoj kući kao i čatrnja u dvorištu. Cijeli predio u Glavini i danas se naziva Kvartir.
Razglednica je upućena iz Imotskog 17. travnja 1908. godine gospogjici Zorki Pelicarić u Filipjakov.

Tekst Maja Delić Peršen-Suzana Budimir (2007) Imotski u razglednici

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Potapanje broda ”Rad” 1940. godine

Potapanje broda ”Rad” na kojem je kapetan bio Imoćanin Zane Franceschi  03. kolovoza 1940. godine. Brod “Rad” je početkom srpnja 1940. godine u Baltimoru, USA  ukrcao full teret fertilizera za Južnu Afriku, Durban. Amerika je tada bila jos neutralna i objavila je da je zapadni dio Atlantika neutralan. Njemačke podmornice su to poštovale i nisu prelazile zapadno od te linije, već su patroliralie i torpedirale brodove na istočnoj polovini Atlantika  jer su bili u ratu protiv Engleske-UK, Poljske i Francuske.
Prije isplovljenja iz Baltimorea, vlasnik broda kompanija “Rusko & Banac iz Dubrovnika je instruirala kapetana Franceschija da na crnoj bandi broda (hull) oboja velikim bijelim slovima ime Jugoslavija  kao i zastavu dobro vidljive, a da bi ih njemačke podmornice lakše prepoznale, kao brod neutralne zemlje  koji plovi iz neutralne zemlje USA. Brod je nakon dužeg zadržavanja u zapadnoj zoni Atlantika nastavio ploviti prema  zapadnoj obali Afrike.
Dana 3. kolovoza u 19 00 sati izronila je i zaustavila brod njemačka podmornica te naredila posadi da napusti brod. Podmornica se približila, a kapetan Franceschi je telegrafijom javio kapetanu podmornice da je brod iz neutralne Jugoslavije i da  plove iz neutralne USA luke.  Nijemci su odgovorili da je teret engleski jer je  za Južnu Afriku, a u svome izvještaju nisu spomenili fertilizer vec Chemicals and “War Contraband”.
Cijela posada od  29 članova  se iskrcala sa broda u dva čamca za spašavanje koja su imali vesla i neko pomoćno jedro. Podmornica na površini se još približila i jedino ih pitala da li imaju dovoljno vode. Nakon toga je podmornica torpedom pogodila brod koji je počeo goriti i brzo se potapati, da bi potonuo u 2000 sati. Poslije su njemačke podmornice torpedirale brodove bez upozorenja. Sva je posada plakala gledajući svoj brod kako tone. Brodolomci su imali vodu koja se stalno drži i mijenja u čamcima za spašavanje te kekse sa koncentriranom hranom, kakva se drzi u čamcima. Poziciju potapanja su znali I nastavili polako sa čamcima prema Istoku, prema najbližoj obali Zapadne Afrike, Dakara koja je bila oko 400 milja tj oko 640 km. Pozicija potapanja na karti je zapadno od današnje Guinea Bisao. Sva posada je bila jako lagano obučena jer su bili u tropima, kratke hlače i majice ili košulje, a spasili su vrlo malo osobnih stvari. Kapetan Zane Franceschi je spasio svoj kanoćal i sekstant te samo jednu kolajnu koju je bio kupio za suprugu. Na brodu “Rad” mu je ostalo jako mnogo stvari koje je njegova supruga Marica kupovala tijekom više putovanja kad je dolazila i uvijek ostavljala nadajući se da Će brod doĆi u neku bližu luku. Stvari uglavnom namještaj i suveniri su bile većinom za kuću na Perinuši.
Kapetan Vjeko Franceschi kaže: ”Taj dalekozor-kanoćal smo imali doma koliko se sIjećam sve do sedamdesetih godina. Sekstant je kao i obično bio u jednoj lijepoj mahagony drvenoj kutiji i kad su jednom bili naišli partizani, neznam na Perinuši ili u Imotskome, to su odnijeli sumnjajući da je to “radio stanica”!!!. Sekstant su razbili negdje u Glavini i naš neki pametni seljak im je rekao da to mora biti nešto sa broda i donio razbijene komade”.
Poslije potonuća broda  dva su čamca plovila 4 dana  polako prema istoku, vrijeme je bilo promjenjivo kao i obično u tropskim vodama. Naišli  bi jaki pljuskovi pa brzo prošli i tako, a najteže im je bilo zadržati se zajedno na vidiku tijekom  noći. Vise  puta su   izgubili iz vida jedan drugog pa bi slijedeće jutro opazili drugi čamac na horizontu.
Nakon 4 dana u barkama na horizontu se pojavio engleski konvoj sa 16 brodova. Oni u barkama su mislili da ih brodovi nisu vidili te su palili cvene signale i dim. Međutim su brodovi prolazili dok posljednji šesnaesti nije stao i približio se.  To je unaprijed dogovoreni način kojega su se konvoji držali tako da stane ili skrene samo posljednji brod u koloni da ne dodje do gužve i sudara. Brodovi su držali “radio silence” tj nisu radio telegrafijom komunicirali, a radi podmornica.  Kad je zadnji brod stao za ukrcati brodolomnike pojavio se još jedan brod iza njega koji je bio zaostao zbog stroja i opasno se približio dok je broj “16” manevrirao za ukrcati brodolomce iz čamaca. To je bilo po večernjoj svjetlosti a brod koji ih je pokupio zvao se “Grodno”.
Brodolomnici sa broda “Rad”su dobro primljeni i komanda konvoja ih je odlučila iskrcati u Lisabonu kao neutralnoj luci gdje su stigli  polovicom kolovoza 1940. godine.
I danas postoji njemački web site “ALLIED SHIPS HIT BY U-BOATS”    gdje su Nijemci obilježili sve trgovačke brodove svih nacija koje su njemačke podmornice potopile u Drugom svj.ratu. Stranici se pristupi  sa imenom I zastavom broda te se dobiju podaci, tj datum potapanja, pozicija obilježena na karti Atlantika; ime broda; zastava; broj posade; broj podmornice i čak ime Nijemca zapovjednika podmornice. Na tom webu su i drugi podaci kao koliko je koji zapovjednik podmornica potopio brodova te koliko je koja podmornica potopila brodova, te popis svih brodova i nacija koje su izgubile brodove.
Posada je nakon što im je agent  pribavio dokumente i kupio odjeću otišla svojim kućama, većinom u Dubrovnik odakle su bili svi oficiri, ostali iz okoline Dubrovnika, a kapetan Zane Franceschi se vratio na Perinušu.
Nakon nekoliko mjeseci  oficiri iz Dubrovnika su  dogovorili  naručiti jednom slikaru  naslikati  brod ”Rad” u trenutku torpediranja, tj potapanja. Slika  (na fotografiji) je dimenzija oko 60 cm x 40 cm i potpisana je imenom Seite. Sliku su pomorci darovali crkvi Gospe od Milosrđa  na Lapadu u Dubrovniku koja je  tradicionalno bila za zavjete pomoraca i sličila je na muzej zbog svih izloženih vrijednih srebrenih i pozlaćenih stvari, darova i slika koje su pomorci darivali nakon gubitaka brodova i spasenih života u olujama i ratovima (kao crkva Gospe od Pojišana u Splitu i Crkva Gospe od Trsata u Rijeci). Na slici iznad imena  pomoraca piše: “Za zahvalnost Majci Božjoj”. Poslije je grad sve predmete iz crkve  premjestio u Pomorski muzej.

Izvor: Kapetan Vjeko Franceschi

Grupa Imoćana na Vrljici 1931. godine

Osim kupanja u Modrom jezeru, Imoćani su se ljeti uvijek kupali i u rijeci Vrljici. Na fotografiji grupa Imoćana uz vrbike u Mujića polju kupa se u Vrljici 1931. godine. Sa lijeva dolje je Krešo, dr. Janko, Slavo Rako, Adela Delka Monti Rako i Rozina Rako, Živko Rako, Miljenka Budak i Ana Rako. Sa lijeva gore Mila Rako, Laura Felicinović Monti s malim Nebojšom Rako, Jankovim sinom i Antonjeta Antoinette Monti.
Dr. Antoinette Monti Cvjetković (1908-2007) kći Laure pl. Felicinović Borelli Vranski i dr. Huga pl. Montija javnog bilježnika u Imotskom između dva rata završila je Medicinski fakultet u Zagrebu te je specijalizirala ginekologiju kao jedna od nekoliko prvih ginekologinja u Hrvatskoj.

Izvor : Foto arhiva prof. Gordane Rako Radić

Grupa djece na Bazani 1970. godine

Blagdan sv. Ivana 24. lipnja bio je izuzetan dan za imotsku djecu, pogotovo onu sa Bazane čak i prije 100 godina. Svitnjak se palio predvečer 23. lipnja nasred Bazane. Djeca su po kućama danima sakupljala drva pjevajući i „Oj šjor Lola naša lipa diko tebe hvali malo i veliko a najviše bazaranska dica pomogla ih Marija divica.“ Ako netko ne bi dao drva što je bio „veliki“ grijeh djeca bi ga preskačući vatru prozivala pjesmom „Koliko je iskrica zaiskrilo toliko te đavala odnilo“. Evo poznatih pjesmica Jezerana po kazivanju moje tete osamdesetosmogodišnje Jezeranke Mare Radovinović:

“Na dvajesčetri ovoga miseca
Jezerani(Bazarani) štuju vel’kog sveca,
vel’kog sveca svetoga Ivana,
koji nosi barjak Jezerana(Bazarana)”
“O jezero naša lipa diko
tebe slavi malo i veliko.
A najviše jezeranska dica
pomogla im Marija divica”
“Bazarani najeli se luka,
oni skaču sa Pasjeg kuka.
Konjskim salom začinjaju puru
ručak im je u desetu uru”
“Na jezeru rodile su murve
na Bazani sve su zenske k….”
“Kad je Mara pivčinu zaklala
Sva su dica redom zaplakala
Sedam kila manje deset deka
To je nama barba Luka reka”
“Kada je Mara pivčinu zaklala
tri su sela za njim zaplakala
Deset kili manje deset deka
to je nama Frane Bauk reka.”
Bazarani slavni kapetani
Jezerani ..i grobari
Na Bazani rodile su drače
Na jezeru Jagul p…a gaće”
Na tografiji velika grupa djece na Bazani 1970. godine gleda snimanje filma „Ljubav i poneka psovka“ Antuna Tonća Vrdoljaka. Prva desno stoji Mira Vučemilović, a treća Smiljana Rebić.

Arhiva: Antonjeta Baškarad Jutronić

 

Marija i dr. Pave Radovinović u Lugu 1959. godine

Na blagdan sv. Petra i Pavla 29. lipnja u kući Radovinović Jagul uvijek je bila velika fešta jer se na taj dan slavio imendan dr. Pave Radovinovića na kojoj bi se okupila ne samo rodbina već i brojni prijatelji i drugi mještani. Na feštama u Lugu janjce je godinama pekao vjerni Ante Asanović iz Vinjana, a druge delicije su se danima pripremale pod budnim okom Marije, dr Pavine supruge. Jela su bila servirana u nekoliko slijedova na svečano postavljenim stolovima u debelom hladu ispod starih murva. Mi djeca fešti bi se posebno radovali jer je za nas to bio uzbudljiv dan prepun svakakvih događaja i zanimljivih ljudi koji su dr. Pavi dolazili čestitati imendan u 6 km udaljeni Lug.
Na fotografiji Marija i dr. Pave Radovinović u Lugu 1959. godine

 

Izvor: Obiteljska arhiva