Katinka Vuković (1884.-1962.) sa kćeri Marijom 1911. godine u kući Vuković na imotskoj Pjaci. Katinka je najstarija kći dr. Augustina Bitange, a njeno puno ime je Kata Frana Anta Mata. Imena je dobila po baki s očeve i djedu s majčine strane te ujaku, a rođena je na blagdan svetog Frane. Katinka se udala 1907. godine za dr. Milu Vukovića te su imali troje djece: kćer Mariju (1908.-1996.), sinove ing. Luku (1909.-1990.) i dr. Veljka (1914.-2010.). Katinkin sin dr. Veljko Vuković u svojim memoarima piše o majci: „Za nju mogu reći da je bila prava žena kad se ticalo njenog muža i djece. Tako je poznata i pričica da je svaki dan na štednjaku imala onoliko tečica koliko je i nas bilo, jer je svakome posebno pripremala ono što mu je bilo najdraže, a tako je postupala i inače u svemu i za sve nas“. Zanimljivo je da se Katinkina kći Marija udala u Imotskom na svetu Katu i majčin imendan 25. studenog 1938. godine za ing. Antu Jelavića s kojim je bila u predsjedništvu ekološkog društva Lipa osnovanog 1931. godine.

Imotska općinska glazb iz 1898. godine sa 32 glazbara u uniformama odozgo prema dolje kako slijedi: Nikola Čelan, Zvone Vrdoljak, Josip Lize Delić, Filip Vučemilović, Ivan Delić, Nikola Ćale, Rudolf Nikolić, Miloš Nikolić, Josip Pivac, Mirko Rako, Josip Ivanović, Frane Kokić, Stipe Kvesić, Ðermano Vučemilović, Jure Ivanović, Marko Vicić, Milko Delić, Venci Nikolić, Ante Ivanović, Ljubo Rako, Mate Ivanović, Niko Bilić, Bepo Rako, Bepo Pivac, Ivan Težulat, Toni Anton Petyo, Miće Rako, Šime Mravak, Kapelnik Vrzal, Bepo Mravak, Toni Čelan i Luiđi Vrdoljak.
Za vrijeme vladavine Austro-Ugarske Monarhije Imotska je glazba okupljanjem i prosvječivanjem naroda značajno pridonijela promicanju narodnog preporoda u Imotskoj krajini. Zahvaljujući članu prve Imotske glazbe i uspješnom Načelniku Josipu Tripalu (1862. – 1929.), skrblju općine 21. prosinca 1893. godine osnovala se Općinska glazba, kapelnik je bio Josip Adel Wush. Imotska općinska glazba svirala je 1893. godine prilikom useljavanja u administrativnu zgradu Duhanske stanice u Imotskome, a 1907. godine održala je koncert na predzadnjem putu Modrog jezera nakon završetka jednogodišnje izgradnje 1100 m dugih serpentina, a također bi održavala koncerte na dnu jezera kada bi presušilo. Imotska općinska glazba održala je i koncerte pri svečanom otvaranju Pučke i Građanske škole 4. listopada 1911. godine, zatim 1915. godine kada je završena zgrada Kotarskoga suda te 1916. godine pri proslavi 60. obljetnice glasovite Viške bitke u kojoj je sudjelovalo oko 200 Imoćana.

Uz međunarodni dan djeteta koji se obilježava 20. studenog mali Mario Colombani (1920.-1924.) snimljen u dvorištu obiteljske kuće u Imotskom. Mario koji je umro u dobi od samo četri godine jedini je sin Đeme Marče (1896.-1943.), kćeri veleposjednika Mirka Marče i Marije Benković i Tonija Colombani (1884.-1945.), koji su imali još kći Anu (1921). Marijeva majka Đema umrla je 9 godina poslije sina, a otac Toni Colombani, Načelnik Imotskog izabran 1941. godine ubijen je 1945. godine. Marijev otac Toni Colombani sin je Jakova (1834) i unuk Ivana (1793), a Tonijev šukundjed Colomban de Colombani (1690) doselio je iz Pirana kao venecijanski časnik u Imotski gdje se obitelj trajno naselila. Uz Tonija u nekad brojnoj obitelji Jakova Colombanija rođeni su Marko Marketo (1887.), poznati kroničar Imotskoga te pet sestara Nina, Kata, Lela, Karma i Marija, čuvene „Kolombanuše“. Sve sestre su bile neudane osim Nine koja je sa Paolom Benzia imala sina Federica Rica i kčer Luciju Luči.  Nitko od potomaka velike i značajne obitelji Colombani ne živi u Imotskome, gradu čiju su povijest stvarali.

Pogled sa Suda k Crkvi krajem 1970-ih. U sredini Marčina kula, dugogodišnji sud kojim se prijetilo po Imoti: Vidit ćemo se na Marčinim skalinama!
….Smjelo bi se moglo reći da Imota, pored nakrševitije krške planine, Bijakove, najplodnijega i najpitomijega krškoga polja, najstudenije najmnogoimenije rijeke Vrljike, najdubljih i najstrašnijih krških jezera, Crljenoga i Modroga, ima i najljepše iskresano lice jadranskoga krša: Imotski-grad. Gradili ga bogati zemljoposjednici, mletački zaslužnici, domaći plutokrati, galentari, trgovci.. Mnoge kuće kao Vučemilovića na Pazaru i Marčina kod crkve, sliče na monumentalne i raskošne kule… Još je više ljepotica što im je jedini ukras skladno kameno tijelo. Kolombani nad ulazom dali usjeći porodični grb, s golubicom-kolumbinom u sredini. Imotski trgovci to se zna, na kilogramu kukuruza, metru cica, litru petrulja, šaci soli, od imotske sirotinje uzimali po neku suznu banicu više.Nisu je, uz Skaline odnili na oni svit: ugradili su je u Imotski. Ako je na svaku vacadu pala pa jedna suza, i ta suza svijetli na licu Imotskoga: od nje se srebri kamen i grad…..