Author: Stari Imotski

Ilana Shafir (1924.-2014.)

Stari Imotski

Na današnji dan 27. siječnja obilježava se međunarodni dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti.
Na fotografiji je autoportret svjetski poznate židovske slikarice Ilane Shafir koji je poklonila Anki Radovinović 1944. godine. Ilana Shafir (1924.-2014.) rođena je kao Jelena Stark 1924. godine u Sarajevu, a kao mlada djevojka, učenica srednje arhitektonske škole s obitelji je krenula u zbijeg iz Sarajeva nakon što je njen otac inžinjer priskrbio obitelji lažne dokumente. Krenuli su vlakom prema teritoriju pod okupacijom Italije koji je bio manje neprijateljski prema Židovima od njemačke vojske. Uz brojne teškoće došli su do Kule Norinske gdje se Jelena sa obitelji skrivala od 1942. do 1944. godine, a samo ih je zid dijelio od susjedne prostorije u kojoj su stali talijanski, a kasnije njemački vojnici. Tijekom 1944. godine Jelena je neko vrijeme boravila u Imotskom u kući dr Pave Radovinovića gdje je bila sigurna i zaštičena. Jelenu je pozvala dr Pavina kći Anka, a njih dvije upoznala je u Splitu prije rata gđa Milica Radić, supruga vlasnika Jadranske banke i kći ruske kneginje koja je spasila mnoge Židove. Naime Jelena je neko vrijeme živjela u Splitu, a Anka pohađala Žensku realnu gimnaziju. Jelena (Ilana) Shafir i Anka Radovinović Tonković su u teškim poslijeratnim vremenema izgubile kontakt i kada su ga godinama poslije uspostavile Ilana je jako sretna i uzbuđena samo rekla: “Neko je još tu iz onih vremena i sjeća se mene!!”. Poslije su nakon što su obnovile zajedničke uspomene kontaktirale do kraja života. Jelena (Ilana) se i nakon mnogo godina sa nostalgijom prisjećala boravka u Imotskom koji joj se jako svidio, a drugi Imoćani, koje je susretala prema njoj su bili jako pažljivi. Obitelj Jelene (Ilane) se 1944. godine preselila u Pulu gdje su mnogobrojni Talijani ostavili prazne stanove nakon pada Italije, a vrlo brzo se sa sestrom Gabrijelom preselila u Zagreb gdje je 1949. godine završila Likovnu akademiju i odmah po završetku akademije se preselila u Izrael na poziv tadašnje države u osnivanju da se svi Židovi nasele u Izraelu. U početku je slikala izbjeglice u tranzitnom logoru, a vrhunac svog umjetničkog rada doživjela je izložbama u Nizozemskoj, Italji i Švicarskoj te Americi na kojima prikazuje patnje židovskog naroda. Već šezdesetih godina počinje raditi akvarele i mozaike te keramičke skulpture, koje odaju drukčiju stranu njezina stvaralaštva. Iako je stekla slavu svjetskoga glasa, Ilana nikada nije zaboravila hrvatski kao ni Kulu Norinsku mjesto čiji su joj stanovnici spasili život. U svojim javnim nastupima uvijek je isticala kako su prvi motivi njezinih slika bili pejzaži uz Neretvu i turska Kula, uz koju je živjela dvije teške ratne godine, a u jesen 2009. godine posjetila je Kulu Norinsku i Sarajevo. Ilana Shafir umrla je u 90 godini života 2014. godine u Ashkelonu u Izraelu.

Obitelj Colombani oko 1910. godine

Stari Imotski

Obitelj Colombani na jednoj obiteljskoj proslavi u velikom tinelu obiteljske kuće u Imotskom oko 1910. godine. Na fotografiji prvi s desna stoji Anton Toni Colombani te krajnje lijevo sjede dvije njegove sestre. Druga lijevo sjedi Nina Colombani Benzia sa kčeri Lucijom Luči, a poviše Nine su još dvije sestre. Na fotografiji su i tri nepoznata franjevca. Colomban de Colombani (1690.) doselio je iz Pirana kao venecijanski časnik u Imotski gdje se obitelj trajno naselila, oženio se za Agnes Jugali te su imali sinove Josipa i Jakova Fortunata. Josip Colombani postavljen je odlukom mletačkog Senata od 06.04. 1736. godine za Sergente maggiore-a u imotskoj tvrđavi, a 1741. godine unaprijeđen je za kapetana. Josip umire 1742. godine te ga u u kapetanstvu zamjenjuje brat Jakov Fortunat (1725.) koji je 1746. godine u 21 godini postao zapovijednik imotske tvrđave. Jakov se oženio za Antoniju Crnica kći serdara Imotske krajine Stipana Crnice. Jakovljev sin je Frane (1751.), a unuk Ivan (1793.). Ivanov sin je Jakov Giacomo Colombani (1834.) koji je oženio Mirošević Ivanicu. U brojnoj obitelji Ivanice i Jakova Colombani rođeni su sinovi Toni (1884.-1945.), Marko Marketo (1887.) i Ivan Giovanni te pet sestara Nina, Lela, Karmela Karma, Kata i Marija, čuvene „Kolombanuše“. Dva brata Colombani, Toni i Marketo oženili su dvije sestre Marče, kćeri veleposjednika i trgovca Mirka Marče i Marije Benković. Načelnik Imotskoga Toni Colombani je sa Đemom Marče (1896.-1943.) s kojom se vjenčao 23.10.1918. godine imao sina Marija (1920.) koji je umro u dobi od samo četri godine i kći Anu (1921.) udanu za Stipu Sučića. Marketo Colombani je sa Ljubom Marče (1897.) imao sina Jakova (1922.) oženjenog za Anđu Bekavac i kći Ivanu (1925.) koja uskoro umire. Ivan Giovanni  I antonjeta imali su sinove Jakova Đina (1915.) oženjenog za Dragu Vicić, Itala (1920.) i Franu oženjenog za Mandu Kadijević te kćeri Jolandu udanu za Anića i Eldu. Jakov ima sinove Josipa Joška (1954.) i Ivana Đanka (1946.). Marketo je poznati kroničar Imotskog, organizator i aktivni sudionik Maškarada, a njegove zanimljive maske i originalni “Krnevali” uvijek su bili osmišljeni odgovor na aktualne društvene pojave u Imotskom. Marketo nikad nije izašao iz kuće, a da nije bio pomno dotjeran pa bi Imoćani rekli: „Evo izašao je papa vani“. Sestre Lela, Karmela Karma, Kata  i Maria Colombani se nisu udavale osim Nine koja je sa Paolom Benzia imala sina Federica Rica i kčer Luciju Luči. U Imotskom su do danas sačuvane brojne priče vezane za obitelj Colombani pa tako i za sestre Kolombanuše neke i na granici legende. Sačuvana je zgodna priča o svakodnevnom pozdravljanju Lele i Mariči Mirošević. Mariči bi svako jutro išla na ranojutarnju misu i kad bi prošla kraj kuće Colombani pristojno bi pozdravila „Bongiorno Lela“ bez obzira bila Lela na prozoru svoje sobe na uglu prvog kata kuće ili u krevetu. Lela Colombani bi uzvratila ili sa prozora ili kreveta „Adio Mariči“. I tako su se godinama svako jutro u isto vrijeme pozdravljale da susjedima nije trebao sat. Danas nitko od potomaka stare i značajne obitelji Colombani čiji su neki članovi bili načelnici ne živi u Imotskome, gradu čiju su povijest stvarali.

Izvor: Arhiva Meri Sučić Batinić

Domenico Truccolo sa petoro odrasle djece 1885. godine u Imotskom

Stari Imotski

Domenico Truccolo (1828.) sa petoro odrasle djece 1885. godine u Imotskom. Domenico Truccolo doselio je u Imotski iz gradića Marrone u Italiji kao oružnik, detektiv te se oženio za Imoćanku Vanciju Bitanga (1833.), jednu od pet kćeri Pavla Bitange i sestru dr Augustina Bitange. Na fotografiji obitelji Truccolo snimljenoj nakon smrti supruge i majke Vancije s lijeva stoji: Rafaela (1865.) udana za Juru Zuka Vučemilovića, sjede Lucijan (1867.) i otac Domenico, stoje Remigio (1869.) oženjen za Danicu Mrkušić i Fabijan (1874.) te Euzebija (1872). Kako piše fra Vjeko Vrčić Domenico Truccolo je nakon ženidbe za bogatu Bitangušu i pomoću njenog miraza i svoje okretnosti otvorio trgovinu, te izgradio lijepu kuću. Njegovi sinovi Remigio i Fabijan Truccolo su bili prvi industrijalci u Imotskom koji su početkom 20. stoljeća oko 300 m od stojne kuće sagradili tzv. Trokulovu mlinicu za izradu kupa za krovove. Kako su Imoćani iskrivili prezime Truccolo u Trokulo njihove kupe su u narodu prozvane trokulače, a još danas u Imotskom i okolini ima kuća pokrivenih trokulačom. Braća Truccolo su osim tvornice imali i kamione koji su prevozili i putnike, a imali su i prvi privatni telefon u Imotskom. Fabjan Truccolo je kupio prvi osobni automobil koji je korišten kao taxi, a vozio ga je Ante Bralić.Zadovoljni radnici su bili uglavnom iz Vinjana, te su braća Truccolo Lončarima i Jurošima iz zahvalnosti za pošten rad darovali trokulaču za školsku zgradu u Vinjanima Gornjim. Truccolovi su pomagali svakome tko je želio raditi, a radnici su bili zadovoljni jer su mogli raditi u blizini svojih kuća. Braća Fabjan i Remigio Truccolo su imali prvu vinariju, jedini su otkupljjivali grožđe od imotskih vinogradara kojima su na taj način pomagali da prodaju grožđe i odmah dobiju novac. Nakon 1945. godine cjelokupna imovina obitelji Truccolo je nacionalizirana, a obitelj je u vlastitoj kući smještena u mali neuvjetni stančić. Zadnji muški potomak Dinko Truccolo (1921.), Remigiov sin koji ima dvije kćeri Danicu i Milu bio je zbog takvih okolnosti prisiljen odseliti se iz Imotskog u Zagreb gdje je i umro. Tako je još jedna stara imotska obitelj izuzetno zaslužna za razvoj Imotskoga nestala, a u Imotskom gradu kojeg su zadužili malo njih pamti prve industrijalce i pogone kod Trokulove mlinice. U kući Truccolo u Imotskom su danas drugi stanari, jedino je samo njihov ostao osamljeni grob na groblju Gospe od Anđela.

Nora Vučemilović (1913.-2001.)

Stari Imotski

Nora Vučemilović (1913.-2001.), na teraci kuće Vučemilović sniježne imotske zime 1935. godine. S terace kuće Lovre Vučemilovića se vidi kuća Andrije Laurića (1799.-1862.), bogatog veleposjednika iz Mirca na Braču predsjednika Suda u Imotskom, a na ulaznim vratima koje je uklesan natpis A.D. 1847. Andrea Laurich. U Rišćanskom selu Andrija je sagradio kuću koju je oporučno ostavio “Javnoj dobrotvornosti”, društvu koje se brinulo za siročad. Dr. Antonio Mazzi (1825.—1892.), doseljenik iz Vallegia u Italiji, kotarski liječnik Imotskoga vjenčao se sa Domenicom Laurich, kćerkom jedinicom Andrije te je sagradio sa zapadne strane kuću spojenu sa zatvorenim mostom sa kućom Laurić. Na fotografiji snimljenoj 1935. godine sa terace kuće Lovre Vučemilovića lijevo se vidi kuća Laurić, poslije Mazzi.

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Dani kada je dozvoljeno puškaranje

Stari Imotski

Jedini dani kada se u Varošu prije 120 godina moglo koristiti vatreno oružje su bili Badnjak, Božić, Stara i Nova Godina kako je navedeno u Redarstvenom Pravilniku Obćine Imotske potpisanom od Načelnika Alfonsa Bitange 01. svibnja 1899. godine.
U svako doba dana i noći zabranjeno je puškaranje po varošu i selima i kresanje umjetnih vatara bez dotične dozvole nadležne Vlasti. Puškaranje, koje izhodi iz općega pučkoga običaja može biti propušteno na 24, 25 i 31 Prosinca i 1 Siječnja svake godine, bez obzira na razlike koledara, u koliko su dotične osobe ovlašćene na posjed i na nošnju oružja na temelju odredaba Carske Povelje 24/10 1882 D. Z. L. Broj 223.

Izvor: Obiteljska arhiva

Peć u kući zvukova, mirisa, djetinjstva…

Stari Imotski

U kući Radovinović Jagul u Imotskom, kući zvukova, mirisa, djetinjstva svaka se prostorija na prijelazu u XX stoljeće grijala na peći na drva. Ništa se ne može mjeriti s pravom vatrom, pucketanjem drva i njegovim mirisom koji se širi prostorom, okupljenom obitelji usred oštre zime….

Govor zastupnika J. V. Perića

Stari Imotski

Govor zastupnika J. V. Perića pri glavnoj razpravi o proračunu U sjednici dne 19 Lipnja na Carevinskom vieću u Beču (po brzopisnom izvješću) tiskanom u knjižici u Zadru Brzotiskom „Narodnog lista“ 1891. godine. Prof don Josip Vergilije Perić poslao je knjižicu prije 126 godina iz Beča u Imotski prijatelju i istomišljeniku dr Augustinu Bitangi sa napisanom posvetom „U znak štovanja“. Godišnjica je smrti prof. don Josipa Vergilija Perića (Gornje Podbablje kraj Imotskoga, 16. IV. 1845 – Zadar, 2. I. 1919), hrvatskog političara, svećenika, odgojitelja, profesora, pisca, prevoditelja, publicista, člana Hrvatskog starinarskog društva i čuvara narodnih spomenika, borca za nacionalna prava, poslanika u Saboru i Carevinskom vijeću (tijekom 18 godina). Prof. don Josip Vergilije Perić studirao je teologiju u Šibeniku i Makarskoj, a 1877. godine diplomirao je klasičnu filologiju i slavistiku u Grazu. Radio je kao profesor u Kotoru i Zadru. Bio je član Narodne stranke i Stranke prava, narodni zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru i u Carevinskom vijeću u Beču. Prevodio je s grčkoga i latinskoga (Theokritove Idylle, 1909; Pastirske pjesme, 1913). Značajnija djela su: Kula od uzdaha: historički događaj iz prve polovice XVII. vieka (1900), Srpsko-hrvatski spor (Der serbo-kroatische Streit, 1903), Pjesme i poslanice (god. 1894–1906) (1906), O sveopćoj pučkoj prosvjeti (1912). Prof. don Josip Vergilije Perić veliki je zaslužni sin Imotske krajine koji je pomogao da se u Imotskom izgradi Duhanska stanica, potaknuo je izgradnju osnovne i građanske škole te sudske zgrade u Imotskom. Pomogao je i zagovarao zidanje škola crkava i župnih kuća po selima Imotske krajine. Borio se za isušenje Imotskog polja i izgradnju ličke željezničke pruge te pruge koja bi povezivala Split-Aržano-Bugojno-Sarajevo. Josip Vergilije Perić pomagao je svojoj rodbini jer je imao čak tri plaće koje je mogao zakonski primati i svakome koliko je mogao. Svoju ušteđevinu velikim dijelom ostavio je imotskom samostanu i sirotištu u Imotskome. Prof. don Josip Vergilije Perić cijelog života posvetio se neumornom radu za svoj narod na širokom području, bio je uporni zastupnik narodnog jedinstva i hrvatske samostalnosti. Za svoj program „Samostalnost Hrvatske, cjelokupnost Hrvatske, ustav Hrvatske” borio se demokratski, parlamentarno, poštujući zajednička prava, ali se nikada nije odricao svojih ideala i prava svog naroda.Umro je 2. siječnja 1919. godine u Zadru u 74. godini života, a pet godina poslije njegove smrti njegova rodbina je prenijela njegove zemne ostatke u obiteljsku grobnicu na Kamenmostu gdje i danas počiva.

Izvor: Obiteljska arhiva

Neosvojiva Topana 1928. godine

Stari Imotski

Neosvojiva Topana na okomitim liticama Modrog jezera 1928. godine, fotograf Rajmondo Đamonja. Započela je 2017. godina, godina u kojoj se navršava 300 godina oslobođenja Imotskog od turske vlasti (1717.-2017.) nakon 224 godine vladanja. Radi se o važnoj obljetnici ne samo za lokalnu već i za nacionalnu povijest s obzirom na povijesne događaje prije 300 godina koji su značajno obilježili Imotski i Imotsku krajinu te odredili daljnju budućnost cijelog kraja.

Imotskom za slavlje

Ima više od tisuću ljeta
Građena je zadužbina sveta
Ponos grada Gospa od Anđela
Bazilika kamena kapela

Grad Imota postojbina Škuta
Graničara sa tromeđe puta
Stoljećima tu je borba bila
Da se spase ognjišta nam mila

Ovo pjevam jednom događaju
Svetkovini u imotskom kraju
A u počast obljetnice naše
U otporu protiv silnog paše
I ranijih raznih zulumčara
Sve izdrži djedovina stara

U viteškoj borbi pradjedova
Trpila je pokrajina ova
Pa je teško opjevati rane
I svetište svetog nam Frane
I ulogu fratara u tome
Uvijek bješe s narodom dabome
………………………………………………..
Božo Lasić (1982)

Redarstveni Pravilnik Obćine Imotske iz 1899. godine

Stari Imotski
redarstveni-pravilnik-poglavlje-2
redarstveni-pravilnik-zadnja-strana
Redarstveni Pravilnik Obćine Imotske odobren od Općinskog Vijeća, potpisan od Načelnika Alfonsa Bitange u ime Općinskog Upraviteljstva 01. svibnja 1899. godine te podtvrgjen 1. Studenoga od Visokoga c.k. Namjesništva u Zadru.
Zanimljivo je da se Modro jezero te 1899. godine još naziva Jezero, a bilo je odlagalište svakog otpada. Daje se dio teksta iz Naslova II. Javno zdravlje, mir i ćudorednost:
“3. Nečist, spirine ili bud koja gnjus iz kuća ne smije se u varošu prolijevati u podzemne kanale, već se moraju u zatvorenim posudama, kako ne će puštati nikakva smrada, nositi i prolijevati u Jezero, da li nikad prije 10 sati noći
30. Zabranjeno je bacati u lokve, potoke, ili ostavljati na otvorenim mjestima živinske lešine, već se one u varošu moraju baciti u Jezero, a po selima moraju se ukopati prilično duboko i dobro zatpati zemljom po vlastniku ili unajmitelju dotične živine.
33. Zabranjeno je bučiti harlekati i štropotati u svako doba osobito u noćno po ulicama, krčmama pivnicama, kafanama i svim ostalim javnim mjestima. Takogjer ni pjevanje ili budkoje sviranje nije u noći dopušteno poslije 11 sati.Izvor: Obiteljska arhiva